Djeca u Diklu nemaju se gdje igrati jer je dječje igralište preopasno!

Pokušali smo kontaktirati mjesni odbor, no tu jednostavno nema sluha. Svaka inicijativa da se ovdje nešto napravi, poboljša, kod njih nailazi na zid, govori Martin Milin, otac dvogodišnje djevojčice
Zahrđale ljuljačke, ostaci razbijenog stakla pokraj košarkaškog igrališta, pustoš. Roditelji u Diklu svoju djecu, umjesto na za to predviđen društveni prostor u blizini Taverne, na svježi zrak vode u Vruljicu ili na Uskok. A i za bilo kakvu drugu aktivnost potreban im je automobil. Od odlaska liječniku, u trgovinu ili na poštu, Diklo nije mjesto za obitelji s malom djecom, kazuju. Kap koja je prelila čašu sve je veće propadanje sportskih terena i dječjeg igrališta na kraju Dikla pa su odlučili pozvati našu novinarsku ekipu jer, kažu – drugačije ne ide.
– Pokušali smo kontaktirati mjesni odbor, no tu jednostavno nema sluha. Svaka inicijativa da se ovdje nešto napravi, poboljša, kod njih nailazi na zid, govori Martin Milin, otac dvogodišnje djevojčice s kojom u Diklu nema gdje otići i poigrati se.
– Pogledajte, ostataka razbijenih boca je posvuda. I postaje sve gore. Predložili smo mjesnom odboru da se napravi dječje igralište, stavi stolni tenis, no nitko ništa. Na sva naša pitanja, odgovor je isti: ‘Grad ne da, grad nema…’
Zadarski Beverly Hills
Spomenuti društveno-sportski kompleks napravljen je prije petnaestak godina, no od tad se ništa nije obnavljalo i on propada iz dana u dan, kazuju ljutiti Dikljanci, redom roditelji djece predškolskog uzrasta.
– Dio ovih igračaka sami smo popravili kako se djeca ne bi ozlijedila na oštre dijelove. U Diklu sada ima barem pedesetak djece koja imaju potrebu za igralištem. No, ona se igraju na Uskoku i Vruljici jer ovdje nemaju gdje. Ovo je kao neki zadarski Beverly Hills, a mi nemamo niti ‘B’ od toga. Nemamo ni igralište, ni plažu prikladnu za malu djecu. Pa ne može moje dijete od dvije godine skakati s mula u more, kaže Milin. Kad dođe proljeće, zelene površine oko sportskih terena i igrališta kosi sam sa susjedima, kako bi one bile koliko toliko održavane i čiste od smeća.
Predsjednik Mjesnog odbora Diklo Božidar Grancarić odgovara kako će se dječje igralište obnavljati, no kada, to nije poznato.
– To ovisi o financijama i dogovoru s pročelnikom Dunatovom. Igralište je pod Športskim društvom, no maksimalno ćemo se svi truditi da se to riješi, pa i proširenjem dječjeg prostora i njegovim uređenjem, kazao je Grancarić, odgovarajući i na prozivke o tome da Mjesni odbor Diklo nije otvoren za prijedloge oko unapređenja ovog društveno-sportskog kompleksa.
Roditelji uništili igralište?!
– Ti koji me prozivaju nikada mi se nisu obratiti ni pismeno ni usmeno. I nije istina da su naišli na nerazumijevanje. Sad se javljaju preko novina, a kada su izbori članova odbora nema nigdje nikoga. A i da oni, koji tamo borave, malo više paze na taj prostor, on ne bi bio devastiran. Jer, nije ga uništio nitko tko tamo ne boravi. Prostor inače redovito čisti Čistoća, no razbijeno staklo je od boca onih koji su vas zvali. Oni koji to koriste, to su i napravili, kazao je Grancarić, dodajući kako će se sastanak o obnovi igrališta uskoro održati.
Prilagodba plaže u blizini Taverne, na način da ju mogu koristiti lakše i roditelji male djece, također je na čekanju, kaže.
– Plaža je prilagođena sto metara dalje. Ovdje, s obzirom da je riječ o pomorskom dobru, prilagodili smo se tako da smo postavili stepenice. Diklo ima četiri kilometra plaža i sad se trenutačno uređuje dio na ulasku u Diklo. Za drugi dio naručen je projekt, no kako je riječ o pomorskom dobru, proces nije jednostavan, zaključio je Grancarić.

U elitnom kvartu žive kao građani drugog reda

Kraj Dikla tijekom zimskih mjeseci ostao je i bez trgovine, pa tako da bi kupili osnovne namirnice stanovnici moraju ići do ulaza u kvart udaljenog oko kilometar. Nema ni aktivnog mjesnog prostora za okupljanje, a za vrtić, liječnika opće prakse i stomatologa idu u druge dijelove Zadra. Da bi poslali pismo, pošto nema pošte, idu u Petriće.
– Djecu na preglede vodimo na Borik ili kod Sfinge. A neki su se sada počeli upisivati kod liječnika u Kožino. Kožino kao zasebna općina ima sve; od pošte, liječnika opće prakse i škole. Mi koji spadamo pod grad Zadar nemamo ništa, navodi Milin sav apsurd ovog, kako ga nazivaju ‘elitnog kvarta’, a u kojem se njegovi stanovnici više osjećaju kao građani drugog reda, nego pripadnici neke privilegirane skupine.
– Možemo, eto, reći da smo privilegirani po tome što nemamo ništa, zaključuje.