Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Smijemo se najviše onome čega se bojimo

11.03.2011. 23:00
Smijemo se najviše onome čega se bojimo


Šok i oduševljenje u jednom, tako bi se mogle opisati reakcije nakon predstave “Crnac” prikazane u četvrtak navečer u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar. “Crnac”, roman u kazališnim skicama nastao je u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca 2009. godine po debitantskom romanu jedne od najzanimljivijih književnica mlađeg naraštaja Tatjane Gromače. Podijeljeni osjećaji nakon predstave posve su razumljivi s obzirom da je tematika vezana uz etnički miješanu obitelj i rat. i to ne kroz prizmu žrtve i agresora, nego kroz naočale mladih ljudi uhvaćenih u sredinu.
Već na samom početku bilo je jasno da se u predstavi radi o jednom sasvim neobičnom projektu: glumci su sišli u publiku i zamolili jednu gledateljicu da pročita tri ulomka iz romana, a zatim započinje kaos. Svi glumci bili su na pozornici čitavo vrijeme, a pozornica je ujedno bila i garderoba. Iako su svi, osim glavne glumice Jelene Lopatić, glumili i po nekoliko likova u predstavi, uključujući i neke predmete, pokazali su svoj talent transformirajući se bez problema iz jedne uloge u drugu. Ipak najveći dio predstave ležao je na glavnoj glumici koja je svoju profesionalnost pokazala baš u scenama koje su nas najviše šokirale. Kako bi svoj posao odradila u potpunosti preuzela je ulogu u punom smislu te riječi ne izbjegavajući čak ni one scene koje su nas žacnule u naš moral ili su nam “podigle” želudac.
O čemu se zapravo u predstavi radi. Ona, koja je bila djevojčica, gimnazijalka, studentica pa čak i učiteljica, dijete je etnički miješanoga braka. I dok se njezino djetinjstvo odnosi uglavnom na užu obitelj, i roditelje koji se vole i svađaju, nakon djetinjstva dolazi rat. Rat odjednom radi besmislene stvari, ljudi bježe, ginu, Ona se po prvi puta zaljubljuje, narušava joj se odnos s roditeljima. Odlazi u grad, ali grad je još okrutnija sredina od sela. Sve njene ljubavi i poznanici nestaju negdje u ratu. Razbolijeva joj se baka u neprijateljskoj državi i nakon što preko treće države stignu do bake posjeti su im onemogućeni jer su odjednom i tamo neprijatelji. Kad rat konačno završi, neprijatelji još uvijek ostaju.
Dijete, a kasnije i mlada žena usuđuje se reći kako stvari stoje, zbog toga je osuđivana i nailazi na prepreke. Roman nije dramatiziran i u tome se skriva još jedna inovacija ove predstave. “Crnac” je okarakteriziran kao komedija, i zaista na gotovo svaku scenu moglo se dobro nasmijati, ali bio je to smijeh kroz suze i to u pravom smislu te riječi kad znamo da se smijemo upravo onom što smo možda nekad, ili još sad mislimo i čega se u sebi najviše bojimo.