Raspović: Ništa bez udruživanja

Danas je 50 ili čak i više neobrađenih površina, a 60-ih godina kad nije bilo nikakve mehanizacije, kad se sve radilo ručno ili s konjskom i volovskom zapregom se obrađivalo sto posto, kaže dipl. ing. Miroslav Raspović

U serijalu o novijoj povijesti razvoja poljodjelstva na zadarskome području popričali smo i s dipl. ing. Miroslavom Raspovićem koji je u svojoj karijeri dobrim dijelom spojio mnoge važne poveznice koji su nekad činile osnovu ove djelatnosti. S radom je započeo 1962. nakon što je završio Srednju poljoprivrednu školu u Poreču te se zaposlio na Baštici, Poljoprivredno dobro Smilčić, gdje je radio kao poljoprivredni tehničar.
– Godinu prije toga se bilo počelo s pripremom terena, ali nije još bilo sve gotovo, tako da sam radio i na planiranju terena, vodio kopanje otvorenih kanala, zatim se radilo na piketiranju terena za sadnju vinograda na Kašiću, a isto tako i na postavljanju prvih drenažnih cijevi koje su postavljene na baštici, na 16. tabli, zajedno s kolegom Zdravkom Bušićem. Bilo je dosta posla i bio je raznovrstan što mi je kasnije dosta pomoglo jer sam svladao dosta toga, prisjetio se Miroslav Raspović, koji je s posla u Baštici otišao na odsluženje vojnoga roka, nakon čega se zaposlio u PD Vrani, kao poslovođa u povrtlarstvu i kao “režiser” u povrtlarstvu i ratarstvu.
 Šećerna repa na Vrani
– Vrana je tada također bila jedan od najvećih proizvođača sjemena šećerne repe koje se davalo ondašnjim šećeranama: u Virovitici, Osijeku, Županji te u Crvenki, kaže Miroslav Raspović, koji je iz Vrane kao njihov stipendist otišao na studij i upisao poljoprivredno ekonomski smjer na FPZ-u u Zagrebu.
– Kako sam imao njihovu stipendiju, vratio sam se na Vranu i tamo sam radio kojih pet godina, najprije u Planu i analizi, a potom, kad je Vrana preuzela svoj ‘kokingrad’, kako smo ga zvali, dakle peradarnik koji je bio izgrađen još 1966. ali je bio u najmu Agrokoke, a nije bilo tada dovoljno stručnjaka pa me dr. Danijel Lovrinov zamolio da to preuzmem, iako sam bio agroekonomist, kazao je Raspović koji se nakon toga ponovno vratio u komercijalni sektor poslova kojima je neko vrijeme i rukovodio, a zatim iz poljoprivrede otišao u turizam i zaposlio se u Hotelskom poduzeću Borik, gdje je radio različite poslove, između ostalog i kao voditelj nabave. Nakon 12 godina provedenih na Boriku, dipl. ing. Raspović otišao je za direktora zadarskog predstavništva zagrebačke Agroopreme.
U Agroopremi
– Početkom rata kad je zagrebačka Agrooprema otišla u stečaj, mi smo formirali Agroopremu d.o.o. Zadar koja i dan danas vrlo uspješno posluje, završio je priču o svojim profesionalnim aktivnostima u poljoprivredi, ali i turizmu zadarskoga područja dipl. ing. Miroslav Raspović, a o današnjem stanju nam je kazao:
– Vrana i dalje dosta uspješno posluje, nju je preuzeo gospodin Bubalo koji je bio nekad i vlasnik Dalmatinske banke i kamo sreće da je netko kupio i Nadin i Bašticu i da se nije raskomadala ili da barem ljudi imaju 10-15 ha, nego imaju po 2-3, podijeljena na stotinjak obiteljskih gospodarstava. Nažalost, naši ljudi teško prihvaćaju udruživanje i svatko hoće svoju vinariju, svoj plasman, a to je nemoguće, kazao je Raspović i dodao:
– Danas je 50 ili čak i više neobrađenih površina, a 60-ih godina kad nije bilo nikakve mehanizacije, kad se sve radilo ručno ili s konjskom i volovskom zapregom se obrađivalo sto posto. Jedini izvor prihoda je bila poljoprivreda i moglo se živjeti od toga, pogotovo kad je došlo do buma društvenog sektora, 60-ih i 70-ih, živnuo je i privatni sektor i sve se moglo plasirati, bilo kooperacijom preko ondašnjih društvenih tvrtki ili plasmanom na turističko tržište Dalmacije, naglasio je Miroslav Raspović koji nadalje ističe:
 Problem mladih agronoma
– Moglo bi se i danas dosta toga napraviti. Mi i danas imamo velikih proizvođača. Oni bi se trebali udružiti da imaju zajednički plasman, zajedničku nabavu. Tako bi postizali veće ulazne cijene nego što postižu sada pojedinačno. Jedno obiteljsko gospodarstvo s par vagona povrća na tržištu ne predstavlja ništa, a kad bi se udružili i proizvodili 50 ili 100 vagona povrća, tad bi nešto predstavljali i današnji veliki tržišni lanci bi se drugačije postavljali prema njima i sigurno bi postizali veće cijene nego što sada plasiraju. Postoji danas, primjerice ZKM koji se razvio na marginama bivših Plodina, to uspješno vodi čovjek koji je radio u tom sektoru, Zoran Klarić. Međutim, to je nekih 10 posto onoga što su nekad predstavljale zadarske Plodine. Prije rata je samo PK Zadar proizvodio preko 3 tisuće vagona različitog voća i povrća, ustvrdio je Miroslav Raspović, koji je upozorio na još jedan problem s kojim se danas susreće agronomska struka:
– Mladi agronomi su se nekad mogli zaposliti. Radne jedinice PK Zadra su vodile svoju neovisnu politiku zapošljavanja. Danas kad agronomi završe fakultet oni nemaju kamo. Dio radi u poljoprivrednoj školi, neto po poljoprivrednim apotekama. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja se bave proizvodnjom ne zapošljavaju agronome. I kamo će svi ti ljudi kad završe, upitao se dipl. ing. Miroslav Raspović.

I u poljoprivredi postoji režiser

– Režiseri su ljudi koji su obračunavali količinu rada. Onda je bilo puno radne snage, moralo se evidentirati, voditi izvješće za svaki dan i na kraju mjeseca je netko morao to sve zbrojiti, tko je radio što i koliko i po kojoj tarifi i odrediti koliko će dobiti. U sezoni bi tada znalo biti i do dvije stotine radnika. Sve se obavljalo ručno, jedino se krumpir sadio sadilicama, otkriva dipl. ing. Raspović.

Borik je uzimao sve domaće

Budući da je Miroslav Raspović bio i voditelj nabave hotela Borik, zanimalo nas je koliko se tada nabavljalo poljoprivrednih proizvoda iz domaće proizvodnje.
– Mi smo tada uzimali sve, isključivo sve domaće proizvode. Sve iz naše regije. Nekoliko godina se uzimalo i svježe juneće i teleće meso iz Vrane. Zelena salata se uzimala iz Arbanasa, također su proizvođači mogli doći i izravno nam prodati svoje poljoprivredne proizvode.

Slovenci su štitili svoju proizvodnju

– Dok sam bio komercijalist u Vrani, izgrađeno je 6 ha staklenika i imali smo zimsku proizvodnju, osobito rajčice, krastavaca i paprike. Opskrbljivali smo kompletno hrvatsko i slovensko tržište, dio BiH, a nešto je išlo i na područje Beograda. Slovenci su bili naši vrlo dobri kupci, opskrbljivali smo nekoliko poduzeća u Ljubljani, Mariboru, Kranju, Celju i Kopru. Ali, kad bi došao 6. mjesec, oni bi odmah rekli da imaju proizvodnju svježeg povrća u svome Primorju i nisu nikako htjeli kupovati. Oni su i tada štitili svoju proizvodnju, istaknuo je Raspović.

Po potrošnji gnojiva smo iza Albanije

– Kad je početkom 80-ih otvoreno predstavništvo Agroopreme, to je, uz zadarsku Mehanizaciju, bila glavna tvrtka koja je plasirala poljoprivrednu mehanizaciju, osobito male traktore “Tomo Vinković” i Agria. Jako puno ih se prodalo i većina su i dan danas na našim poljima. Također smo plasirali između 5 i 7 tisuća tona umjetnih gnojiva. Danas se plasira manje, jer i Hrvatska prema podacima troši 70-ak kg umjetnih gnojiva po hektaru, dok je europski prosjek preko 200 kg, u Nizozemskoj i preko 600. Čak je i u Albaniji prosjek oko 130 kg po hektaru, kazao nam je Raspović.