Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Pismeno izražavanje Ani je prirodan oblik izražavanja

11.06.2012. 22:00
Pismeno izražavanje Ani je prirodan oblik izražavanja


Pismeno izražavanje Ani je prirodan oblik izražavanja i meni kao mentoru nije teško poticati je na rad. Ona se odlikuje strpljivošću, jednostavnošću i na čist, autentičan način percipira svijet oko sebe – Stanislava Aras


Čini se kako je najveća dvojba nedavno održane državne mature bila boja prstena Marulićeve junakinje Judite i broj ribara u Hektorovićevom “Ribanju i ribarskom prigovaranju”. Da je sustav državne mature manjkav, možda čak i u potpunosti loš, više ne treba dokazivati, dokazale su to generacije maturanata koje radije zovemo nepismenima, umjesto da se uhvatimo u koštac sa sustavom, no dva pitanja koja su predstavljala najveći napad na ovogodišnji ispit hrvatskog jezika u sklopu državne mature reflektiraju nešto drugačiji problem. Zašto naši maturanti nisu uspjeli iščitati odgovor iz ponuđenih citata, ili se sjetiti djela koje su čitali te si na taj način pomoći. Odgovor je možda jednostavan, učenici uče i čitaju s nerazumijevanjem, naviknuti da od njih traže suhoparne činjenice, a ne njihovo mišljenje. Književnost koja bi trebala poticati na razmišljanje, utjecati na emocionalni život učenika, čini se, kako je u našim školama odavno izgubila tu svoju funkciju.
Među 20 najboljih
Primjer dvanaestogodišnje Ane Šarić svijetli u mraku. Na nedavno održanom literarnom natječaju “Odjeci” njezin rad “Čempres i ja” odabran je kao najbolji među pristiglima iz Zadarske županije. Slijedom toga, skupa sa svojom učiteljicom Stanislavom Nikolić Aras Ana je otputovala u Zagreb u Klub Književnika na dodjelu nagrada i priznanja. Da se ne radi o bilo kakvom natječaju svjedoče i imena koja su se pojavila oko ovog projekta, a to su idejna začetnica projekta, predsjednica Povjerenstva za odabir radova gospođa Olga Jambrec, urednica Zbornika radova Jasminka Salamon, sveučilišna profesorica, književna kritičarka te urednica nekoliko desetaka knjiga i udžbenika Helena Sablić Tomić, dugogodišnja urednica u Nakladi Ljevak Nives Tomašević te utemeljitelj suvremene metodike nastave hrvatskog jezika Dragutin Rosandić.
Na naječaj je s Aninim pristiglo 1113 radova, a samo dvadeset najboljih, među kojima i Ana sa svojom učiteljcom, pozvano je u Zagreb.
Rosandić je u Klubu pred uzvanicima održao dirljiv govor u kojem je zaključio kako je dijete kreativni suputnik književnicima citirajući Vladana Desnicu u njegovoj mudroj rečenici: “Djetinjstvo je pregršt besmrtnosti.” Za Anu je istaknuo kako njezin rad svjedoči o neponovljivoj izvornosti dječjeg pogleda na svijet.
A što kaže Ana? Ona se ne osjeća kao velika zvijezda ili drugačijom od svojih vršnjaka. Piše, kaže, gotovo oduvijek, ali pjesme intenzivnije stvara od 4. razreda. Sada ide u 6. razred Privatne osnovne škole “Nova”. Prošle godine naslikala je i slikovnicu “Oluja” za koju skromno kaže, kako nije baš nešto, ali zato je na natječaju “Volim Hrvatsku” u organizaciji Hrvatske turističke zajednice u travnju ove godine s pjesmom “Školj” osvojila 1. mjesto u županiji i 2. mjesto u državi te je otputovala na dodjelu nagrada u Bjelovar. Pjesme su joj uglavnom posvećene pradjedu i mjestu Barotul na otoku Pašmanu. Ne krije iznenađenje pozivom u Zagreb.
Slijedeći korak zbirka
– Konkurencija je stvarno bila velika. Nisam ništa očekivala, iznenađena sam, ali i sretna jer se moja pjesma pokazala tako dobrom, kaže Ana.
Praznike koji je uskoro čekaju provest će u Barotulu, a tamo će pisati pjesme. Naime, voljela bi objaviti svoju zbirku pjesama pa će na njenom pripremanju raditi ovo ljeto. Na pitanje želi li jednoga dana biti književnica, Ana mudro odgovara:
– Vidjet ćemo kamo će me život odvesti. A gdje god to bilo njezina mentorica i učiteljica Stanislava Aras sigurna je u jedno, Ana je neprikosnoveni talent i bit će uspješna u svemu što odluči raditi.
– Pismeno izražavanje Ani je prirodan oblik izražavanja i meni kao mentoru nije teško poticati je na rad. Ona se odlikuje strpljivošću, jednostavnošću i na čist, autentičan način percipira svijet oko sebe, kaže učiteljica. S obzirom da predaje i u srednjoj privatnoj školi i ima iskustva i s državnom maturom pitam je što misli gdje je učenicima zapelo, kako od kreativne Ane koja osvaja nagrade na natječajima učenici na kraju školovanja ne znaju iščitati odgovor na pitanje iz ponuđenog književnog predloška.
– Kad znamo kako je koncipiran cijeli školski sustav ova državna matura zapravo je smiješna. Ako nisu zastarjeli sadržaji u programima onda su sigurno metode i načini na koje se pokušava djeci uliti podatke koji nisu znanje. Svi se čude maturama koje ne moraju nužno biti loše koncipirane, naravno da imaju svojih manjkavosti, ali taj moment da se djeca boje i imaju tremu od toga da pismeno izraze vlastitu misao i da je ne znaju izraziti to je ono što je zabrinjavajuće. Došlo je do određenih blokada možda baš zato jer je od malih nogu prevelik značaj stavljen nečemu što je prirodno kod ljudi. Ne znam u kojem trenutku se između osnovne i srednje škole dogodilo to da djeca zanijeme, kaže Stanislava koja već 15 godina radi s djecom u osnovnoj i srednjoj školi.
Nastava po uzoru na radionice kreativnog pisanja
– U osnovnoj školi ne možeš se obraniti od dječjih radova, domaćih zadaća, od toga da o svemu imaju mišljenje, dok u srednjoj školi nastane rezignacija i neki muk, njih zaista sve to skupa ne zanima. Kao da su se razočarali u nešto. Možda pred njih stavljamo prevelika očekivanja u smislu pisanja i ocjenjivanja pa će oni radije biti nikakvi nego neuspješni, pita se Aras. S obzirom da ima bogato iskustvo u vođenju radionica kreativnog pisanja smatra da bi po uzoru na njih možda i škola trebala biti više vježbaoničkog tipa, a manje poligon za samoprezentaciju profesora ili prezentaciju programa koji je usmjeren usvajanju često upitnog znanja.
Stvaranje pismenog društva koje čita s razumijevanjem i zna artikulirati vlastite satavove nije lak posao, a leži najvećim dijelom na profesorima hrvatskog jezika, ali i u samoj kulturi jednog naroda. Iako naša kultura počiva na bogatoj baštini Marulića, Držića, Zoranića pa i pisaca prije njih, pitanje je koliko naša slava počiva na vremenima kada je kultura bila puno važnija, a koliko na današnjem stanju.
– Pisanje i artikuliranje vlastitih svjetova i misli kroz pismenu formu nešto je što se mora naučiti. Neki ljudi skloni su da se bave time, ali društvo je to koje određene sadržaje u društvu potencira ili ih zanemaruje, kaže Staša.
S jedne strane djeci se nudi privlačan virtualni svijet u kojem mogu komunicirati ili otploviti u svijet mašte iz udobnosti svog naslonjača, a s druge strane tu su školske lektire ili druge knjige koje od njih traže angažman.
– U svakom trenutku književnost je superiorna, ona je medij iz kojeg izlaze svi ovi sadržaji. Nema niti jedne igrice koja nema priču. Kreativan učitelj koji može biti ili roditelj ili nastavnik u školi, bilo tko s kim dijete dođe u kontakt kao autoritet može dijete usmjeriti da se ne izgubi samo u virtualnom svijetu. Treba poštovati i djetetov integritet i razvoj, ipak smo u 21. stoljeću.
Lektire nisu zastarjele
Često se tvrdi kako su razlog sve manje čitanja knjiga među djecom i mladima zastarjele lektire, no vrijednost klasika je upravo u tome što je takva književnost svevremenska.
– Moje iskustvo iz rada s djecom je da ne samo da nisam izbacila klasičnu književnost, nego je kod mene klasična književnost prisutnija od moderne koja podilazi djeci jednostavnošću svoga stila. Uz jedan poseban rad, učenici u 6. razredu čitaju književnost 19. stoljeća poput Dickensa, lektire koje nisu nimalo lagane. Tu paletu emocija koju klasična literatura može prenijeti, pogotovo realizam, oni u knjigama koje im podilaze oni neće pronaći, kaže Staša. A zahvaljujući današnjim medijima klasična književnost učenicima može biti približena na mnogo načina te itekako zabavna. Prije čitanja Olivera Twista Stanislava je sa svojim učenicima pogledala film, razgovarala o socijalnim problemima, a nakon što su se upoznali s problematikom s užitkom su čitali knjigu. Smatra kako bi možda više prostora trebalo dati nastavnicima koji mogu prepoznati kojem učeniku bi odgovarala koja lektira i koji bi tada u radu s učenicima mogli pristupiti individualnije.
Nedavno održan Dan izvannastavnih akivnosti zadarskih učenika jedan je od malih koraka ka promicanju kreativnog izražavanja učenika, onog izražavanja koje se ne ocjenjuje ocjenom od 1 do 5, koje učenici rade zato jer je zabavno, ali i edukativno. U sklopu Dana predstavila se i Ana sa svojom pjesmom “Školj”. Ona s državnom maturom zasigurno neće imati previše problema.


Čempres i ja




Sumrak
Rumenilo
prekriva nebo.
Sjedim sama.
 
U daljini čempres
sam kao i ja.
 
Samujemo
čempres i ja.
Ana Šarić


“OtPis”


U Zadru je prošle veljače, s ciljem promicanja kulture pisanja, pokrenuta i prva javna radionica kreativnog pisanja “OtPis” pod vodstvom Stanislave Aras i Želimira Periša. Voditelji kažu kako su prvenstveno osjetili potrebu i interes ljudi za takvim načinom druženja, a da nisu bili u krivu svjedoči i broj prijavljenih. Kako zbog ograničenosti prostorom nisu mogli primiti sve zainteresirane na prvu radionicu ona će se nastaviti i dalje.
Stanislava je pokušala objasniti kako naučiti nekoga pisati kreativno.
– Moja metoda najvećim dijelom bazira se na osvještavanju teksta, rečenice, na neki način integriram gramatiku i književnost, odnosno pokušavam najprije dešifrirati na koji način je to što kod nas izaziva osjećaj postignuto. Dobrim dijelom bavimo se analizom teksta, kako je rečeno to što je rečeno. Moguće je nekoga naučiti pisati kroz vježbe. Samim prevođenjem rečenice iz upravnog govora u neupravni ili obratno moguće je već napisati kostur priče. U radionicama koristim svoje iskustvo kao profesora u srednjoj školi, ali i čitača od malih nogu.
Svoju radionicu Želimir i Staša predstavljali su i u Zagrebu u Knjižnici Bogana Ogrizovića na tribini nazvanoj “Kako kreativno pisanje spašava svijet.” Uz njih gostovao je i Miroslav Mićanović. Uslijedio je i poziv u Centar kreativnog pisanja gdje bi Zadrani trebali Zagrepčanima održati svoju radionicu na jednoj vikend radionici.
– Na tribini smo pokušali dati odgovor na pitanje koje je mjesto kreativnih radionica u Hrvatskoj jer na neki način mi smo tu pioniri nečega što kao kolegij, medij, tehnika postoji vani i uči se na stranim sveučilištima i u školama. Nastava jezika i književnosti vani nije uvijek kao kod nas bazirana na proučavanju teorije i povijesti književnosti, mi se u srednjoj školi bavimo znanosti o književnosti, a kasnije to kao budući profesori učimo na fakultetu. Vani djeca uče ono što se kod nas zove nastava izražavanja, djeca uče pisati, čitati s razumijevanjem, kaže Aras.