Stojaković je nemoguću redateljsku zamisao znao pretvoriti u moguću

Početak uspjeha dvojca Stojaković-Paljetak vezuje se za predstavu Ružno pače, a najuspjelija predstava hrvatskog lutkarstva druge polovice XX. stoljeća smatra se Postojani kositreni vojnik

Prije dvadeset godina, točnije 21. lipnja 1992. prerano nas je napustio zadarski scenograf Branko Stojaković ostavivši neizbrisiv trag na zadarsko i hrvatsko lutkarstvo. Danas se s pravom možemo pitati tko zna kako bi lutkarstvo izgledalo da nije postojao Branko Stojaković ili kako bi danas izgledalo hrvatsko lutkarstvo da je još uvijek među nama.
Branko Stojaković rođen je u Zadru, 21. listopada 1937. godine. Ranu mladost je provodio u poslijeratnom, prometno izoliranom, razorenom i siromašnom Zadru. U ruševnom gradu s jedva petnaestak tisuća stanovništva bez temeljnog znanja iz likovne kulture, bez relevantnih informacija, bez ozbiljne komparacije ili oslonca na tradiciju stvarao je scenografije koje su pronijele dobar glas Kazališta lutaka u Zadru po čitavom svijetu. Njegovu likovnu darovitost prepoznao je dr. sc. Vjekoslav Maštrović i preporučio za rad u novoosnovanom Kazalištu lutaka. Pohađao je likovni tečaj koji su vodili Alfred Petričić i Ivo Petricioli. Na tečaju je učio crtanje i slikanje po modelu i u prirodi. Na početku je radio honorarno kao pomoćno osoblje, ali je neprekidno gledao i pokušavao sam graditi buduće inscenacije. Postao je stalnim članom umjetničkog ansambla Kazališta lutaka u Zadru 1960. Stvaralačko i radno okruženje Kazališta lutaka Zadar pedesetih godina nije odgovaralo Stojakovićevom temperamentu. Dobio je šansu stvarati vlastite scenografije i lutke tek kada je došlo do smjene generacije i kada su inicijativu preuzeli mlađi redatelji. Čitavo vrijeme radio je u Kazalištu lutaka u Zadru samo u razdoblju između 1980. do 1988. Djelovao je kao samostalni umjetnik kako bi se ponovo vratio matičnoj kući gdje potpisuje inscenacije za najbolje predstave hrvatskog lutkarstva. Međutim, surađivao je s kazalištima lutaka u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Mariboru, Beogradu, Podgorici, Rijeci, Osijeku, Šibeniku, Mostaru, Zrenjaninu, Subotici, Nišu, Svetozarevu, Slavonskom Brodu, Banja Luci i Varaždinu, a kao scenograf gostovao je u slovačkoj Žilini, Reggio Emiliji u Italiji te Łódźu i Bjelsko-Białaoj u Poljskoj.
Aaktualizacija dječjeg likovnog izraza
U doba redateljske dominacije ostvarivao je sve nemoguće zamisli redatelja. No, isto tako je tražio redatelje za svoje likovne kreacije. Antun Travirka i Abdulah Seferović su priredili monografiju o Branku Stojakoviću i u predgovoru Travirka je izdvojio čimbenike koji su utjecali na njegovo samoniklo stvaralaštvo, a to su Disneyevi cjelovečernji crtani filmovi u kojima je aktivna višeslojna animacija drugog i trećeg plana, a u kazalištu je to značilo povećanje uloge pozadine koja nije više statični paravan već aktivni sudionik vizualnog doživljaja scene, zatim Zagrebačka škola crtanog filma te geometrijska apstrakcija u hrvatskom slikarstvu grupe umjetnika poznate kao EKAT 51. S druge strane pedesetih se pojavljuje televizija sa svojom specifičnom poetikom. Dodajmo ovome da je Stojaković aktualizirao dječji likovni izraz. Međutim, na stvaralaštvo Branka Stojakovića utjecao je i scenograf iz Narodnog kazališta u Zadru Zdenko Venturini. Njegova nazočnost na zadarskoj kazališnoj sceni kao scenografa, ali i kao i intelektualca koji je iznosio svoje ideje u člancima tiskanim u Glasu Zadra imao je utjecaj na svekoliku vizualnu kakvoću kazališta u Zadru.
O prvim radovima Branka Stojakovića nemamo mnogo podataka niti fotografija pa je teško u potpunosti rekonstruirati scenografije. Prvo desetljeće rada u Kazalištu lutaka u Zadru značilo je pripremu za najbolje inscenacije koje će nastati kasnije. Prvi redatelj koji je Stojakoviću povjerio kreaciju lutaka i izradu kompletne likovne opreme bio je Zvonko Festini. Tada počinje suradnja vršnjaka i prijatelja Festinija i Stojakovića koja će trajati sve do tragične smrti Branka Stojakovića. Od 1960. do 1992. Festini je režirao samo jednu predstavu bez Stojakovića. Zacijelo u hrvatskom lutkarstvu toga doba ne postoji stvaralački tandem koji je dugotrajnije i efikasnije funkcionirao.
Antologijske scenografije Branka Stojakovića
Šezdesetih godina Stojaković je izrađivao scenografije u kojima su se miješale realističke i stilizirane slike, a zabilježena je vrlo uspješna scenografija u predstavi Šuma Stiborova (1961.). Za predstavu Tri djevojčice (1961.) napravio je scenu u maniru dječjeg crteža bez ikakvih pretjerivanja, svodeći inscenaciju na osnovne elemente. Približivši se djeci Stojaković je pokazao osjećaj za scenu, boju i moderan način rješavanja scenskih problema. Moderna inscenacija je zapažena u predstavama Kraljević i prosjak (1956.) u kojoj ulicu čine dvije stilizirane kuće s otvorima koji imaju scensku funkciju, a dijelovi kuća i ulične lampe su nakrivljene.
Sedamdesetih godina Stojaković dolazi u kontakt s poljskim lutkarstvom, ali i s novim tendencijama na Hrvatskoj lutkarskoj sceni. Srušio je paravan kako bi razotkrio najveći lutkarski misterij, animaciju.
Suradnja Luke Paljetka, koji je u Kazalištu lutaka u Zadru radio najprije kao glumac, potom kao dramaturg i readatelj i Stojakovića počinje upravo sedamdesetih godina XX. stoljeća. Oni su drugačije gledali na fenomen lutkarstva nego njihovi prethodnici osnivač Kazališta lutaka Bruno Paitoni i prvi redatelj Mile Gatara. Prema njihovom mišljenju lutkarstvo je umjetnost metafore, mogućnost da se metafora uprizori. Uspjeli su razbiti predrasudu koja je dijelila lutke od rekvizita. Ne postoji lutka i rekvizit već sve čini scensko biće. Napravili su lutkarsku igru koja je građena na središnjoj ideji totalno animirane scene. U animaciju je uključeno sve što predstavlja igru. Kao scensko biće uključili su lutku, rekvizite, scenografiju i svjetlo. Zvuk su uključivali ne kao diznijevsku onomatopejsku pratnju već u funkciji animacije. Uz zvuk, pokret, lutke, rekvizite kao scensko biće poslužilo je i svjetlo. Paljetak je smatrao kako će to biti totalna animacija scenskog zbivanja, a Stojaković nije imao prepreke u realizaciji nemogućih rješenja niti je imao nedoumice kod iščitavanja konačnog rezultata. Stojaković je nemoguću redateljsku zamisao znao pretvoriti u moguću.
Nezaboravne inscenacije
Početak uspjeha dvojca Stojaković-Paljetak vezuje se za predstavu Ružno pače, a najuspjelija predstava hrvatskog lutkarstva druge polovice XX. stoljeća smatra se Postojani kositreni vojnik. Radnja predstave Postojani kositreni vojnik se događa u krugu po čijem rubu plešu elementi dekora, potom se pojavljuju vojnici, a u dubini scene pleše papirnata balerina. Svaki element dekora je imao različite funkcije, a sam paravan se pretvarao u jedro, ribu, brdo ili u kanalizacijski otvor. Bio je to antologijski primjer maksimalnog korištenja minimalnih scenskih sredstava. Stojaković se pobrinuo da likovni utisak o predstavi bude jednostavan i cjelovit.
Stojaković je u suradnji i s Edijem Majaronom stvarao nezaboravne inscenacije. Scena u predstavi Botafogo (1975.) Ljubomira Feldeka i režiji Edija Majarona sastoji se od jednog pletenog kruga i isto takve elipsaste plohe koji su zamijenili klasični paravan. Estetski i likovno djeluju profinjeno te daje goleme mogućnosti kretanja i promjene mjesta zbivanja, a s druge strane krugovi pružaju glumcima i lutkama mogućnost da se slobodno i nesputano razigraju u scenskom prostoru čemu pridonosi neobični ritam glazbe i svjetlosni efekti. U predstavi Ribar Palunko i njegova žena (1989.) Majaron i Stojaković na scenu postavljaju jedan veliki pomičan obruč kao životni krug na koji je zakačena mreža plivarica. Pomicanjem obruča nastaju nova mjesta događanja. Vrlo jednostavno se stvara interijer i intimna atmosfera života jedne siromašne ribarske obitelji i opet vrlo brzo se prelazi u nove svjetove. Vrlo brzo se izmjenjuju stvarnost i mašta, vilinsko i realno. Svaka je slika posjedovala nekoliko istodobnih planova, uz mogućnost neposrednog obrata.
Animacija srednjovjekovnog zadarskog zlata i srebra
S idejom kako lutka može biti sve, koju je započeo s Paljetkom Stojaković odlazi još dalje. Naime, izabrao je redatelja Marina Carića da postavi Marulićevu Juditu na zadarske scenske prostore. I kao što je Marulić svoju Juditu smjestio u svoje vrijeme zadarska je inscenacija scenografijom Branka Stojakovića prostorno situirana u Zadar. Nameće se likovni okvir ove inscenacije koja ostavlja po strani literarni predložak, zasigurno najvrjedniji element ove predstave. Posezanjem za literarnom baštinom imao je za cilj približavanje suvremeniku stariju hrvatsku književnost. Lutkarsko je kazalište možda i najpogodniji način kako bi se približio teško razumljivi jezik na kojem je pisana starija hrvatska književnost. Stojaković je došao na sjajnu zamisao da animira srednjovjekovno zadarsko zlato i srebro. Vizualni znakovi nadopuna su govoru pa su predstave razumljivije. Maroević i Carić uz pomoć impresivne scenografije uspijevaju od renesansnog Marulića učiniti našeg suvremenika. Prepoznatljivi motivi iz zadarske arhitekture, bunari, raka svetog Šimuna, gradska vrata Juditu je postavila na zadarske prostore. Male lutke na zidinama Zadra pretvaraju se u relikvijare iz riznice Zlata i srebra grada Zadra koje prate i blagoslivljaju put Juditi do susreta s Holofernon. Oživjelo je Zlato i srebro grada Zadra i animirani relikvijari izašli su iz vitrina koje čuvaju benediktinke. I same benediktinke, kao zaštitni znak grada Zadra, zaigrale su kao vesele marionete na sceni što se otvara u Stojakovićevom Zadru. Glava Judite je rađena prema glavi svete Stošije. Inače je riječ o velikim neobičnim lutkama. Animatori imaju na sebi kostim, a na svojoj glavi nose glavu lutke. Lutke imaju nadnaravnu visinu i djeluju zastrašujuće. Na PIF-u 1992. predstava Judita je dobila dvije nagrade: za jačinu dramskog izraza i scenografiju Branka Stojakovića.
— cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju Zadarskog lista