Temelj svega što imamo dugujemo hrvatskim braniteljima

Hrvatski branitelji, obitelji poginulih, invalidi zaslužuju, prema našem osobnom sudu, posebnu vrstu pažnje, poseban ljudski dodir, poseban tretman. Ne govorim uopće o pravima hrvatskih branitelja ili obitelji poginulih. Često puta ta materijalna strana nije mjerilo niti može biti okvir. Nitko mi ne može reći koliko to košta, ako je netko u ratu izgubio ruku ili nogu, ili ako je netko izgubio svoje dijete. Mi samo hoćemo reći kako su tri četvrtine naše županije bile okupirane u Domovinskom ratu i to je netko morao obraniti
Vesnu Matešić, predsjednicu Zajednice kulturno-umjetničkih društava Zadarske županije, mnogi njeni stanovnici znaju po mnogim aktivnostima, od “one kod koje se iđe po papire”, preko aktivnosti u udruzi “Žene u Domovinskom ratu”, do aktivne čuvarice baštine koju, između ostalog promiče i na Novom radiju u emisijama “Novi početak” i “Staro na novo”. Popričali smo stoga s njom, o njenom radu i akcijama koje su brojne, a neće ih nedostajati niti u mjesecima koji su pred nama.
– Da, imam dosta kontakata s ljudima, na više razina. Kroz Udrugu žena u Domovinskom ratu, djelovanje u kulturno-umjetničkim društvima, pa u Baštini, a dosta mi je značila i ta emisija koja je bila na radiju. Puno krajeva i mjesta i dosta krajeva županije sam upoznala i možda mi to olakšava u doživljajima mjesta i ljudi koji tu žive i njihovim prilikama, tako da mogu dosta toga naučiti i upoznati različitosti od kraja do kraja, mjesta do mjesta. Zanimljivo je kako su neka mjesta vezana, primjerice, Paljuv i Novigrad, a potpuno su različiti načini života i svjetonazori, tradicija, kultura, a takvih slučajeva ima puno u županiji.
Koliko je na sve utjecao i posao u Uredu za obnovu?
– Da, radila sam na takvom poslu da je veliki broj prognanika dolazio u Ured gdje ja radim tako da su i tu ljudi stizali i to u najtežim trenucima kada kontakt obično ostaje i bude najupečatljiviji. Premda nismo ni bili uvijek na nekoj razini, zbog okolnosti koje su bile, ali uvijek smo se trudili da ljudima iziđemo maksimalno moguće u susret i da im se pomogne baš u tim trenucima.
I kad je počeo interes za baštinu i rad na njenom prikupljanju i čuvanju?
– U Zadarskoj županiji do Domovinskog rata postojala su samo dva KUD-a. U Bibinjama “Ivan Goran Kovačić” i još jedan s tim da u Bibinjama nije imao folklornu sekciju nego se bavio dramskom i sviračkom. Nakon Domovinskog rata, čak još u progonstvu, počela su se formirati kulturno-umjetnička društva, a to je jedna činjenica koja govori koliko se pažnje posvećivalo našim ljudima u zaleđu u onoj državi. Kao da je to bio indikator nečeg previše hrvatskog da se tradicija i kultura stavljaju u određene okvire te se nije nikad potpomagalo da bi se održalo. Nakon Domovinskog rata, došlo je do ekspanzije KUD-ova, a valja reći da su to prvi napravili Polačani, još u progonstvu i prvi su imali smotru folklora u našoj županiji.
I to je bila neka vrsta “novog početka”, a zatim?
– Pojavila se potreba da bi možda bilo dobro da se svi KUD-ovi organiziraju u jednu krovnu organizaciju, dakle ZAKUD, koju ima svaka županija u Hrvatskoj i igrom slučaja sam ja izabrana za predsjednicu, međutim, kao i svaka dobra priča, ni ova nije baš onakva kako smo mi željeli. Cilj je bio ako se ljudi već bave tradicijskom kulturom, običajnim pravom, mjesnim govorima i sličnim, da se radi u skladu sa strukom. Na ovim su prostorima bili razni osvajači i oni su svi ostavljali dio svoje kulture i tradicije, i vrlo je moguća situacija da se u našu tradicijsku kulturu uvuče nešto što istinski nije dio našeg naroda i ljudi koji žive na ovim prostorima. Tako bi taj ZAKUD trebao organizirati edukativne seminare za voditelje KUD-ova, kreativno edukativne radionice koje bi pomogle da rad bude što kvalitetniji, zatim organizirati smotre na nivou županije, gdje bi bili zastupljeni svi i da se svima da prilika te da imamo izlučnu smotru folklora na kojoj bi odabrali KUD-ove koji će predstavljati našu županiju na nacionalnim smotrama. Da se stvori okvir i red na koji ćemo način funkcionirati.
Žena na selu
Međutim, paralelno s našom Zajednicom KUD-ova, jedan manji dio je napravio drugu zajednicu KUD-ova i normalno da to ne može funkcionirati na pravi način i ne mogu biti zadovoljna. Nisam uspjela napraviti da mi spojimo u jednu i nisam uspjela ostvariti te ciljeve koji su bili postavljeni u ZAKUD-u i sada radimo na tome da poboljšamo ovu situaciju, što bi značilo mnogo; mogli bismo se jedinstveno predstavljati prema našem Gradu i Županiji, iako moram reći da se Županija, gradovi i općine prema nama ponašaju prilično korektno i pomažu KUD-ove koliko mogu. Deset godina se održavala ta smotra u Polači, sve do ove godine gdje su svi KUD-ovi koji su se oformili, od otoka do Kotara i Bukovice, dobili priliku prvi put nastupati i pokazati što rade.
Kako se ostvaruje suradnja sa strukom?
– U našoj županiji postoji studij etnologije, koji bi mi trebali više koristiti, više surađivati s tim ljudima, ali nismo uspjeli uspostaviti kontakt. Puno nam pomaže Etnološki muzej i gospođa Jasenka Lulić Štorić, koja svakom pomaže u rekonstrukciji nošnje i slično.
Ima vrlo kvalitetnih KUD-ova koji rade, ima onih manje kvalitetnih, a puno ih radi u uvjetima koji su zaista teški, bez prostorija, bez uvjeta da nešto organiziraju jer nisu središte općine, tako da bi spajanje ta dva ZAKUD-a u jedan bilo jačanje i boljitak za sve nas, a prvenstveno zbog članova KUD-ova koji sve rade volonterski s pristupom, to je za moj grad, moje selo, moje mjesto i, nerijetko, koriste i svoja novčana sredstva. To nije lako. Nije lako biti žena na selu, one imaju jako puno posla: blago, kuću, djecu i sve to treba napraviti prije nego bi se otišlo negdje na natjecanje ili smotru.
Kakva je dobna struktura članova KUD-ova; koliko su mladi zainteresirani?
– Djevojke se uglavnom odazovu i djeluju do srednje škole. Polaskom u srednju školu pružaju otpor, a to je zato što se to u našem društvu ne smatra kao nešto vrijedno i pozitivno. Mi, naš ZAKUD, nismo se uspjeli nametnuti i tu držim i sebe odgovornom. Uspjeli smo tek probiti led u turističkim zajednicama, jer su sami gosti turisti bili vidno zainteresirani za takav, recimo “ukras” u turističkim manifestacijama, a nismo se uspjeli nametnuti kao u Slavoniji gdje je čast biti član kulturno-umjetničkog društva, a i njihovi KUD-ovi su sve mlađi.
A naši?
– Od 40 KUD-ova u županiji, mislim da ima pet ili šest momaka od 16 do 18 godina. Dečki se uključuju u pomoć kada je, primjerice, večer folklora ali rijetko ih se može vidjeti u nošnji, kao da se neki kompleks javlja kod njih, ne postoji razlog ali valjda ih nismo dovoljno dobro animirali, što je šteta. Ne možemo doći negdje a da ima desetak momaka uključenih. Djevojke se više javljaju do srednje škole. A kad bi njihov rad bio bolje vrednovan i kad bi mu se pridavala veća pozornost, zasigurno bi i djeca tada počela razmišljati u nekom drugom smjeru. Ipak, mi njegujemo tradicijsku kulturu, identitet nekog mjesta, identitet naroda i to su vrlo vrijedne smjernice, jer mi smo samo po tome drukčiji od onih drugih u Europi. To bih nazvala osobnom kartom naše nacije: način života, svjetonazor, tradicija i običajna prava. Imamo bogatu povijest i svoje mjesto u Europi i šire.
Temeljni osjećaj domoljublja
Poseban odnos prema povijesti njeguje i Udruga “Žene u Domovinskom ratu” čiji ste član.
– Hrvatski branitelji, obitelji poginulih, invalidi zaslužuju, prema našem osobnom sudu, posebnu vrstu pažnje, poseban ljudski dodir, poseban tretman. Ne govorim uopće o pravima hrvatskih branitelja ili obitelji poginulih. Često puta ta materijalna strana nije mjerilo niti može biti okvir. Nitko mi ne može reći koliko to košta, ako je netko u ratu izgubio ruku ili nogu, ili ako je netko izgubio svoje dijete. Mi samo hoćemo reći kako su tri četvrtine naše županije bile okupirane u Domovinskom ratu i to je netko morao obraniti. Crta bojišnica je bila od paškog do šibenskog mosta. Bez obzira što i kako tko govori, ljudi iz ovoga kraja su bili, proporcionalno broju stanovništva, uključeni u obranu tog prostora. Sve što je porušeno sve se obnovilo. Nijedno selo ne izgleda kao što je izgledalo prije Domovinskog rata. Svako selo ima telefon, asfalt, dolazi voda i treba se zahvaliti svim tim političarima, ljudima koji su na čelu tih općina, našim saborskim zastupnicima. Ali moje je mišljenje da nitko, dakle, i učitelji, i profesori, i znanstvenici, i sportski radnici, i svećenici, svi oni doprinose boljitku, ali temelj svega ovoga što mi imamo mislim da dugujemo hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima, a posebno onima kojima su poginuli. To se najbolje vidi iz primjera kako je netko branio Hrvatsku u ratu, drugi su je branili u miru. Branili su njezinu ljepotu, kao vatrogasci koji su poginuli na Kornatu. Dakle, konstantno postoji potreba da se Hrvatska brani i kad nije u ratu. Branite i ono što smo utemeljili, svoju nezavisnost, čast, ljepotu i ugled domovine.
Kako gledate na mišljenja da je Domovinski rat iza nas i da se treba okrenuti budućnosti?
– Domovinski rat jest iza nas i nisam od onih koji misle da se stalno treba vraćati na priče iz Domovinskog rata i stalno to uzdizati. Ali svakako mislim da bi trebalo održati kontinuitet. Da ne bude samo “imamo Hrvatsku” i da tu sve prestaje. Domovinu treba hraniti, štititi, njegovati i voljeti. I čudim se ponekim ljudima, čak i nekim političarima koji pristanu biti političari, a da nemaju onaj temeljni osjećaj prema domoljublju i da se ne mogu postaviti zaštitnički prema svom narodu i domovini. I da je uvijek bolje nešto što je tuđe, što je drugo i što je netko drugi napravio, od onoga što smo mi sami napravili. Zašto je potrebno branitelje poticati, razgovarati s njima, slušati njihove priče? Iz jednog jedinog razloga, što Hrvatska nije imala organiziranu vojsku pa da se branila kad su je napali. Hrvatska je najprije morala stvoriti tu vojsku da bi je branila, a ta snaga je za mene iznimna. I zato mi je čast upoznati nekog branitelja, čuti njegovo iskustvo i trudimo se neke stvari zapisati, posebno ono što su žene prošle tijekom Domovinskog rata, posebice majke koje su izgubile svoju djecu. Za mene je to strašno, ako nismo u stanju na velike obljetnice, kao Dan državnosti, da u Zadru koji je bio 100 dana bez struje, bez vode, znam kako je bilo jer sam tada rodila dijete. Dakle, da tada nismo u stanju izvjesiti na prozor zastavu, otići ispod križa zapaliti svijeće tim ljudima. Mislim da je to nenormalan odnos prema svemu tome. Ponavljam, ne treba se vraćati u ta teška vremena, ali svatko voli da ga se pohvali za nešto što je napravio i mislim da je važno te ljude poticati u njihovom daljnjem životu i kad se moraju iz stresnih ratnih situacija prilagođavati na normalan život. Poticati tako da se kaže dečki svaka čast, vi ste bili prva i jedina generacija koja je stvorila državu.
Osjećaju li se neke promjene na terenu otkad, već preko tri godine, djeluje Udruga?
Drago mi je da sam u toj Udruzi i mi činimo male korake, ali ih činimo s ljubavlju i naša ljubav opet širi neke krugove i u tome mnogo ljudi nađe svoje mjesto i voli slušati naše priče i zapise, kupuju naše knjige. Mi, također, osobito u malim mjestima, osjećamo da su ljudi željni tih priča. Kad smo pokrenuli akciju obilježavanja 17. srpnja kad su napadnuta tri mjesta na kraju naše županije: Bulić, Vukšić i Lišane Ostrovičke gdje su pale prve granate na Hrvatsku i odmah su ubile, ljudi su se spontano odmah priključili. Mi smo simbolički hodali sedam kilometara za te poginule, zapalili svijeće i u ljudima se vidio ponos, vidjela se neka želja da se ta patnja obilježi. Svaki narod oživljava svoju povijest, to nije specifičnost samo našeg naroda. Ako ne obilježava, postoji velika mogućnost da mu se ta povijest ponavlja, što za nas sigurno ne bi bilo dobro.

Narod i branitelji su jedno

Udruga “Žene u Domovinskom ratu” svojim akcijama potiče sve one koji su se našli u određenom raskoraku ili misle da to nikom nije važno raditi takve stvari. Hrvatske branitelje nitko ne može odvojiti od svog naroda jer su oni taj narod. A s ponosom ističem i to da se sjetimo rođendana naših generala koji su zatočeni. Za mene osobno ništa ne znači kakvu će odluku donijeti taj sud i je li to pravedno ili ne, nisam sposobna to razumijeti u tom smislu, ali mislim da je licemjerno kada je general živio i prolazio kroz ovaj grad da su mu se svi javljali, a da ga se sada nitko ne sjeti.

Spomenik se nije svidio ljudima

Najviše sam ponosna na naše uključivanje kad se radilo o izgradnji spomenika hrvatskim braniteljima. Da se taj spomenik, koji se po sudu velike većine i ostalih udruga i velike većine majki poginulih poginulih hrvatskih branitelja, u formi u kojoj je zamišljen, nije svidio i nije odgovarao onome što ljudi misle da bi taj spomenik trebao predstavljati. Mi smo htjeli poručiti da bi umjetnik koji dobije čast napraviti takav spomenik, da ga napravi barem s toliko strasti s koliko su ti dečki ginuli za ovu domovinu.