Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

10 C°

Rezultat svakodnevnog bombardiranja vijestima

Autor: Valentina Mlađen

11.08.2013. 22:00
Rezultat svakodnevnog bombardiranja vijestima

Foto: Fabio ŠIMIĆEV



Mehdi Farajpour, redatelj plesne produkcije Stop Spot pita se je li mogućnost pristupa informacijama ubila našu empatiju, jesu li nam svi ovi događaji postali toliko svakodnevni i normalni da ih ne doživljamo dublje osim na razini primljene informacije


Reklame, panoi, časopisi, novine, vijesti, naslovi, prometni znakovi… more vijesti svakoga dana zapljuskuje nas dok mi gladno gutamo i upijamo svaku riječ. Biti u toku, znati, čuti, postaje opsesija, a protok informacija kola tolikom brzinom da je nemoguće na jednoj informaciji zadržati se duže od nekoliko minuta, zapamtiti tragediju duže od jednoga dana jer će sutra doći druga. Tamo negdje u Siriji su nekakvi nemiri, u Španjolskoj je zbog nepažnje strojovođe u vlaku poginulo na desetke ljudi, u Egiptu Arapsko proljeće i nemiri, havarija emigranata na moru, rat u Iraku, prijetnje nuklearnim oružjem u Korejama… pročitamo i okrenemo stranicu dalje.
Je li mogućnost pristupa informacijama ubila našu empatiju, jesu li nam svi ovi događaji postali toliko svakodnevni i normalni da ih ne doživljamo dublje osim na razini primljene informacije? Tom idejom poigrava se redatelj premijerno izvedene plesne produkcije na Zadru snova Stop Spot Mehdi Farajpour.
“Sanjam o gradu bez ijedne pisane riječi…” napisao je redatelj, no vlak ide dalje, vlak se ne zaustavlja.
Petnaest plesača iz nekoliko europskih gradova, uključujući Zadar podiže ovu priču na jednu izvannacionalnu razinu, to je naša stvarnost od koje se ne možemo sakriti bilo gdje u svijetu. Predstava je pripremana kao radionica u sklopu ovogodišnjeg festivala suvremenog kazališta. Redatelj i koreograf Mehdi Farajpour vješto je iskoristio upravo same vijesti kako bi na razini simbola prikazao svoju ideju. Osim što je plesač gotovo pa gol, nema se gdje sakriti, plesačice izranjaju iz mora vijesti koje su u vidu starih novina razasute po podu te su one također umotane u novine. One su zavodljive i opčinjavaju. Predstava počinje vizualno vrlo efektno kroz plesnu točku Antonia Izquierda Martineza koji prikazuje rastrzanost, nijemi vrisak u pokušaju bijega, ali pobjeći se nema gdje da bi se na koncu opet utopio u moru informacija.
 Plesači također vješto dočaravaju zvukove poput šuma mora hodajući kroz novine na pozornici, a pojavljuje se i nekoliko govorenih trenutaka koji naglašavaju ljudsku nemoć da sakrije bilo što. Također vrlo efektno je bilo i vitlanje mikrofonom kroz novine rezultat čega su bili zvučni efekti rata, oluja, gotovo su se mogli čuti spikeri koji govore o tragediji u pozadini buke koju možemo prepoznati jer smo navikli na nju s ekrana.
Skraćivanje pojedinih dijelova dalo bi predstavi na dinamičnosti i pojačalo ukupni dojam.
Ipak, unatoč izvrnom idejnom konceptu, sama izvedba bila je slabija od dosadašnjih produkcija na Zadru snova no mora se uzeti u obzir kako se radi o radionici i predstavi koja je nastala u vrlo kratkom roku. Također u predstavi je sudjelovala i nekolicina zadarskih plesača kojima će rad s koreografom Farajpourova kalibra zasigurno pomoći u daljnjem razvoju karijere.