Kad cilj opravdava sredstvo

Bila sam nekoliko dana na teškim mukama. Prijateljica s kojom sam gulila istu klupu na Pravu dolazi iz Londona s navijačima doma u Zagreb. Nismo se vidjele deset godina. Lojerica je u nekoj londonskoj firmi, kad bi se cifra zbrojila, zarađuje godišnje koliko ja neću u pola svog života nastavim li ovakvim tempom… Ima tipa tipičnog Engleza, vidila ga na slikama: pjegav, crvenokos i neodoljivo podjeća na princa Čarlsa… I dolazi samo na par dana, jer je li, utakmica je i to je jedinstvena prilika da se napokon vidimo jer ja nikad nisam ni dan uspjela dobiti godišnji i zaletit se do naše metropole, a kamoli skupit lovu i doletit za London. Čak ni sad kad nam je Rajaneir došao i kad su karte nekakva sića.
Pitala šefa da me pusti, na što je on odmahnuo glavom. Smišljala sam što i kako, otišla do doktora, rekla da me grlo boli i da ne mogu govoriti, pokupila na apoteci antibiotik i spičila na bolovanje. Razmišljajući usput o svojoj maloj sitnoj podloj prijevari, onoj kad cilj nužno opravdava sredstvo, zaboravila sam prosjaku na mostu ostaviti koju kunu. Poslije sam se grizla od muke, nisam mogla spavati zbog toga. Ma neka mi svi govore da sam luda, ali uvijek prosjacima dam, pa i ako je fejk, neka je na njegovu ili njezinu dušu, da mene moja savjest ne grize…
Uglavnom, krenula sam kad sam se naspavala, nalila puntića do vrha i čim sam se popela na autocestu počela strepiti kako ću ja to solo prvi put u životu proći onaj horor od zagrebačkog rotora na ulazu… Stala sam na Janču popit kavu, zapaliti cigaretu, dvije, tri… Sjela sam unutra jer je vani sve bilo zauzeto, uzela prolistati novine, kad je za šank do mene sjeo mršavko u crnini. Vidim da mi je lik odnekud pozant. Cvike, špičast u faci, kao da je vragu ispod skuta sad ispao. Onda sam se sjetila da da sam ga gledala kod Delale kad je bio na promociji knjige Nives Celzijus. Ali dobro, svećenik je svećenik, čak mi je došlo i ispovijediti svoje grijehe. Htjela sam zaustiti kako sam griješila, zajebala šefa za bolovanje i da nisam dvije kune dala prosjaku na mostu… A onda me je onim prodornim pogledom odmjerio, zaustavio se na dekolteu i pohotno zagrizao u krafnu s čokoladom. Protrnula sam, platila račun i pobjegla glavom bez obzira. Zaboravila ne samo grijehe od zadnja dva dana, nego i one koje sam napravila od zadnje ispovijedi kad sam bila kuma malome od prijateljice na krštenju. Tad me jedan isti slični lik pitao drito u glavu griješim li bludno.
– Ne pitam ja vas, pa ne pitajte ni vi mene, rekla sam na brzinu, i pobjegla s ispovijedi najbrže što sam mogla. A taman sam se htjela požaliti da me upravo to što ne griješim bludno toliko proganja da su svi drugi sitni grijesi pali u drugi plan…
Nekako mi se ne sviđa to što su se i te intimne stvari kao što je ispovijed počele vrtjeti oko tih sporednih prizemnih stvari kao što su dekoltei i blud. Pa sam zaključila da je najbolje biti sam svoj ispovjednik. Odnosno, kad te nešto grize da je to najbolje ispovijediti prijateljima uz picu i pivo, eventualno nešto žešće. Ono, istreseš dušu, sebi i bližnjima, ujutro okreneš novu stranicu i dec it. Brate, ne trebam napisati biografiju, da mi ju svećenik blagoslovi i da mi još tu ispovijed snime kamere. Nekako mi se ne sviđa to miješanje svetog i profanog, estradacija vjere. Krstila sam se kao mala Hrvatica, nisam od onih koji su obavili kad je to postalo popularno u devedesetima, a kao relativno mala i mlada sam obavila sve sakramente. Još da me imaju za koga oženiti, jednog dana pomazati i ja sam, što se toga tiče, zatvorila taj svoj krug sakramenata…
Našla sam se s prijom koja je već poprimila engleski naglasak. A smiješno zvuči taj purgerski s engleskim naglaskom. Odmah smo sinoć uz pivo dočekale zoru na njenom balkonu dok je njezin mister Inglišmen mirno zaspao posloživši u boravku sve navijačke rekvizite engleske i hrvatske repke. Smiješan lik, još uvijek ne zna za koga bi na sutrašnjoj utakmici navijao – ženine ili svoje.
– Ma sve su to naši, rekla sam mu prije spavanja… Stisnuo mi je ruku i obećao da će na ljeto doći do Zadra, a postane li Bilić njihov izbornik, da moram doći u London, da on cijelu ekipu časti. Njemu je to pis of kejk… A kads ti netko takvu ponudu složi, teško je biti ili ne biti na našoj ili njihovoj strani.
Utakmicu, naravno, nas dvije ne idemo gledati. Idemo se prisjetiti starih studentskih dana, obiti s curama nekoliko birtija i dobro se provesti u ime starih dana.
Na ispovijed ću morati, ovako ili onako. Ali ne donu s anđeoskim imenom i smiješnim prezimenom, nego vlastitom šefu jer znam sebe, neću ja moć mučati i praviti se kao da je sve ok. A u slučaju da mi šef ovo čita, kao što vjerojatno je, eto i javno obećajem da ću jesensko-zimsku kolekciju složiti sama. Ostati raditi i duplu smjenu, ali susret s frendicom nikako nisam mogla izbjeći… Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh…
Mare
([email protected])