Kako je most “ukrao” otočni identitet

Danas se od Paga do Zadra vozilom stiže za tridesetak minuta, a to što se do kopna može stići u svako doba dana i noći na Pagu se doživljava kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Na otoku to nije moguće i zato se Pag, barem uvjetno, može smatrati poluotokom

Stanovnici otoka Paga se samo uvjetno mogu nazvati otočanima, jer to zapravo  i nisu, a veći dio stanovnika  nema pravi dojam o načinu  života na otoku. Naime, 1968.  godine nad Ljubačkim vratima je izgrađen Paški most koji  otok Pag spaja s kopnom. Putovanje s otoka podrazumijeva uvijek neizvjesnu plovidbu morem, a nakon izgradnje  mosta, stanovnici Paga su prvi put u svojoj povijesti ne  samo vozilom, već i pješice  mogli stići na kopno. Izgradnjom mosta omogućena je  izravna prometna veza s kopnom i putovanje više nije ovisilo o izdržljivosti brodova i o  vremenskim prilikama. Putovanje s otoka na kopno i s  kopna na otok uvijek je bilo  ispunjeno brojnim opasnostima. Iz starih dokumenata se  može doznati s kakvim su se  problemima nekad davno susretali Pažani na putovanjima.  Tako primjerice Bartol Kašić  (1575.-1650.) u svojoj “Autobiografiji” u kojoj o sebi govori u trećem licu, piše o svom  putovanju iz 1590. godine.
Opasno putovanje brodovima
“Dakle, Bartol je otišao na  sam blagdan Sv. Jeronima  Dalmatinca, najvećeg  naučitelja. Istog dana je sretno sišao iz male lađice na Mulatu, mali otok Jadranskog  mora i, budući da tamo nisu  našli niti jedan brod da otplove za Ankonu, čekali su  punih 15 dana s velikom dosadom. Napokon je došao  brod u luku, koji mornari nazivaju fregata Chiozota. Popevši se na nju oko četvrtog  sata u noći, dok je puhao sjeverac s brda Dalmacije, plovili  su uz povoljan vjetar punim  jedrima, ali kada je izlazilo  sunce, presta sjeverac te pomalo poče puhati jugo, sudac  Jadrana. Poslije nekoliko sati  on jače uznemiri morske valove i razbije silnim udarom  jedra, jedrenicu i jarbol te ih  baci u uzavrelo more. Bartol  je tada ležao na lađi napola  živ, oslabljen od povraćanja i  cijeli dan bez hrane”, navodi  Bartol Kašić.
Putovanje brodovima je bilo iscrpljujuće, dugotrajno i  opasno i putovali su samo oni  koji su morali. Zbog toga  mnoga pokoljenja Pažana nikada nisu napustila otok. Sredinom 19. stoljeća paški pomorci su kupili tada moderne i  za plovidbu sigurnije jedrenjake i od tada se putovalo  češće. No, putovanje je postalo uobičajeno tek koncem  19. stoljeća kada je uvedena  parobrodska veza Pag –  Sušak. Parobrod je putovao  svakog dana osim utorka i četvrtka, a Pažani su odlazili na  Sušak prodavati poljoprivredne proizvode, čipku i sol. Uz  vezu sa Sušakom, Pag je imao  i brodsku vezu sa Zadrom. Od  Zadra do Paga je vozio motorni brod koji je pristajao u  luci Košljun. Kako navodi  prof. dr. Mate Suić, od Košljuna do Paga putnike i prtljagu  je prevozila diližansa.
Legendarna “Vanga”
U svibnju 1959. godine  puštena je u promet Jadranska magistrala, a ubrzo je uvedena trajektna veza Karlobag-Pag i stalna, autobusna  veza Paga s Rijekom i Zadrom. Na trajektnoj vezi Karlobag-Pag prometovao je trajekt “Vanga” koji je ušao u  pašku povijest kao prvi brod  koji je na Pag uz putnike prevozio i vozila. Putovanje trajektom bilo je sigurnije nego  putovanje jedrenjacima i  znatno brže nego putovanje  parobrodom. Od Paga do Karlobaga trajekt je plovio samo  četrdesetak minuta. No, ipak  se moralo ploviti morem i  zbog toga je putovanje bilo  gotovo jednako neizvjesno  kao i u vrijeme jedrenjaka.  Primjerice, kada bi zapuhala  bura trajekt “Vanga” nije isplovljavao. Ponekad bi se,  ubrzo nakon isplovljavanja,  zbog naglog pogoršanja vremena, trajekt morao vratiti u  luku. Ni najbolji brod nije mogao jamčiti sigurnost plovidbe  od otoka do kopna i upravo  zbog toga najveće značenje u  prometnoj povezanosti Paga s  kopnom ima Paški most kojim  je Pag pretvoren u poluotok.  Danas se od Paga do Zadra  vozilom stiže za tridesetak  minuta, a to što se do kopna  može stići u svako doba dana i  noći na Pagu se doživljava kao  nešto što je samo po sebi razumljivo. Na otoku to nije  moguće i zato se Pag, barem  uvjetno, može smatrati poluotokom. Putovanje s otoka na  kopno i s kopna na otok je  postalo lako, a vremena kada  se promatralo nebo i procjenjivalo hoće li zapuhati bura  ili jugo, hoće li brod isploviti  ili neće, davno su zaboravljena.