Ništa što sam naučio s televizije nisam skuhao više od dva puta

Postoji ona stara izreka kako “sigurno ne biste htjeli znati što se sve događa u mraku kuhinje vašeg omiljenog restorana”
Nastavljamo s pričama o  kuhanju i kulinarskim emisijama, a razlog tome nije što  je to tema u kojoj nema politike, sporta, ekonomije i  sličnih stvari s kojima se  možeš nekom zamjeriti, nego zbog, kao što smo u prethodnom magazinu rekli, abnormalne popularnosti koje  kuhanje ima u našem narodu, bilo da se radi o knjigama o kuhanju, ili o tv-emisijama (jeste li znali da ćete  na Googleu, kad na hrvatskom, ne na engleskom, ukucate riječ “kuhanje” dobiti  čak 7 i po milijuna rezultata?). Nastavimo stoga tamo gdje smo stali prošlog  tjedna, a to su recepti.
RECEPTI SUMNJIVE  VJERODOSTOJNOSTI
U većini se ovih emisija,  čak i ako precizno kamerom  prate što se radi (a što je  rijetkost), ne spominje količina sastojaka, tako da nikada niste sigurni jeste li  stavili dovoljno čega. Ustvari, trebalo bi razlikovati emisije u kojima se samo kuha i  pokazuje što i kako, od onih  natjecateljskih, u kojima se  pravi cirkus tj. hrana i priprava su skroz u drugom  planu. Ipak, čak i tamo gdje  to nije slučaj, kamera rijetko  može u potpunosti pratiti  proces kuhanja, tako da vi  teško možete sve percipirati i  poslije to ponoviti u toplini  doma svoga. Ponekad se taj  recept i objavi na internetu,  ali nikada to nije to. Meni je  pak najbolji Barbieri koji je u  jednoj emisiji umjesto recepta rekao doslovno ovo: “ovo  je slavonski složenac, koji na  neki način spaja duhove povrtnjaka  i kokoši koje trče po  dvorištu”. Stvar je, dakle,  jasna. Treba priklati kokoš  da više ne trči, staviti je u  lonac i dodati “duhove povrtnjaka” i jelo je gotovo… I  bez preciznog recepta.
Ustvari… Uvjeren sam da  kuhari rijetko u cijelosti otkrivaju sve svoje tajne i da  uvijek nešto namjerno izostave. Imao sam tetku koja bi  rado naokolo davala svoje  recepte, a poslije još radije  slušala: “Teta Marice, zaista  ne znam kako mi pašticada  nije uspjela poput vaše. A  sve sam radila točno kako ste  rekli”. A teta Marica bi se  zadovoljno smješkala jer bi,  ili dala krive sastojke, ili krivi  redoslijed spremanja i tako  zadržavala za sebe prestižnu  titulu najkuharice u susjedstvu.
SASTOJCI POTREBNI ZA  DOBRO KUHANJE
U zadnje je vrijeme postala moda uzgajanje vlastitog začinskog povrća, što  je u jednu ruku korisno jer  vam je na taj način sve  svježe i na dohvat ruke, a u  drugu ruku može biti opasno ako neki zlobni susjed  pomisli da ste na balkonu  zasadili nešto što nije začinsko bilje pa vam za vrat  natovari policiju (hm, hm).  Tu je začinsku modu osobito popularizirao Jamie  Oliver koji ima cijeli vrt sa  svim mogućim začinima pa  ih čupka i onako zemljane i  neoprane baca u salate, a  počeli su s time i naši, kako  poznati kuhari na tv-u, tako  i domaćice (i domaćini) u  svojim domovima.
Problem je u tome što se  sve više koriste neke supstance koje se teško nalaze i  u specijaliziranim trgovinama, neke orijentalne trave,  oraščići sa dalekog istoka,  mješance sastavljene od tko  zna čega i da sada ne nabrajamo više. Jela koja su  ovisna o takvim začinima u  stvarnosti je jako teško napraviti pa je samim tim i  upitna svrha pripravljanja  takvih jela na televiziji.
POKUŠAJTE OVO KOD KUĆE
Dakle, ono što na televiziji izgleda jednostavno i  lagano, u praksi bude sasvim drukčije. Nikada ne ispadne onako lijepo kao na  ekranu ili u knjizi. A kada  smo kod toga, odat ću vam  jednu malu tajnu. Jeste li  primjetili kako u knjigama o  kuhanju jela djeluju upravo  veličanstveno, sočno,  svježe, sjajno…. Sjajno?  Da, jako sjajno. A znate li  zašto je to tako? To mi je  pričao jedan profesionalni  fotograf kome su uža specijalnost kuharice (mislim  naravno na knjige, ne na  žene). Jelo se dakle spremi,  ali samo do pola. Onda se  izvadi na stol pod jake reflektore i u cijelosti prelije,  nećete vjerovati – tekućim  detrdžentom za pranje posuđa. Na fotografijama izgleda fantastično, ali kakav  je okus – bolje da i ne govorimo.
Recepti za jela koja se  spremaju bi trebali biti takvi  da ih svaka prosječna domaćica može prirediti svojoj obitelji za ručak jer se  inače postavlja pitanje –  zašto bi se takve emisije  uopće i gledale, ako ne  možeš naučiti nešto korisno i upotrebljivo. Neš´ ti  uzbuđenja samo gledati  drugoga kako kuha bez mogućnosti da to zapišeš u  svoju recept – bilježnicu.
NOVI RECEPTI – STARE  NAVIKE
Ima jedna stvar koja me  kao vrsnog kuhara (ovo je  naravno šala, ali da znam o  kuhanju više nego prosječni  muški – znam) u zadnje vrijeme muči, a to je – koliko  sam učeći kuhati nova jela,  ta ista jela u stvarnosti i  spremao, tj. koliko se  proširio i promijenio moj kulinarski repertoar. Iskreno  govoreći – nikoliko. Ništa od  stvari koje sam naučio kuhati gledajući televiziju nisam  spremio više od dva puta. Ne  zato što mi nije uspjelo, jer  uspjelo mi je odlično, ali to  sam shvatio kao neki eksperiment i dalje me nije zanimalo, a ni ukućani me baš  nisu na koljenima molili da  im opet spremim. Navikli su  se kao i ja na određena jela i  s time su zadovoljni.
Specijalno za ovaj tekst  sam napravio malu anketu  među ženskim življem koje  me okružuje i došao sam do  istih rezultata. Vidjeli bi  nešto novo na televiziji, zapisali recept, napravili jednom i nikada više. Nitko nije  rekao da je loše, ali nitko nije  ni molio za reprizu i one su  se vraćale na ono što su ih  naučile mame i (hm, hm)  svekrve.
SOLJENJE I PAPRENJE “IZ  LAKTA”
Svi kažu – “…i onda samo  malo soli” ili “ne treba pretjerivati”, pa istresu pola kile,  ili cijelu šaku. To je tzv. “soljenje iz lakta”, tj. sol se u  hranu baca šakom, pokretom cijele podlaktice. Tu najviše kolo vodi Ana Ugarković koja poseže u soljenku  toliko često i mnogo, da solane u Ninu, Pagu i Stonu  zajedno jedva uspijevaju namiriti njene potrebe. Ustvari,  sol se kod mnogih kuharskih  majstora koristi više nego  što je to potrebno, a osobito  više nego što bi to bilo zdravstveno preporučljivo. Upravo je nevjerojatno da se i na  tv ekranu, u specijaliziranim  emisijama, još uvijek može  čuti kako se sol može dodati  onda kada je okus hrane nedovoljno intenzivan, da ne  kažemo bljutav. Pritom se  jako voli napominjati kako  dobra morska sol ima neprocjenjive hranjive vrijednosti (u zadnje je vrijeme  omiljen izraz – nutritivne),  kako je neophodna organizmu, ali se mudro prešućuju  negativne posljedice koje  prekomjereno konzumiranje  soli ima na ljudski organizam.
HIGIJENA
Jedna od stvari oko koje  se, kada je kuhanje u pitanju,  često lome koplja, to je pitanje higijene. Jednima je sve  svejedno i možeš im kuhati u  uvjetima koji bi više pristajali nekom indijskom slamu nego restoranu, dok drugi traže da sve bude uredno i  čisto. Postoji ona stara izreka kako “sigurno ne biste  htjeli znati što se sve događa  u mraku kuhinje vašeg omiljenog restorana”, ali to je već  stvar civilizacijske razine i  opće kulture i kućnog odgoja. Nećemo sada o restoranima, fast foodu i zalogajnicama, nego o onome  što se sve događa na televiziji. Čovjek koji je potpuno  obezvrijedio osnovne higijenske navike na tv-u je, naravno, Jamie Oliver, u narodu poznatiji kao “Goli  kuhar”. Naime, koliko je god  genijalan i inventivan kao  kuhar, toliko je šlampav i  nemaran kada je čistoća u  pitanju. Sve je to nekako  opušteno, ali malo previše,  tako da se više radi rukama  nego priborom, što posebno  dolazi do izražaja kada je u  pitanju miješanje salate. Nezgodan je i običaj kada se sa  istom žlicom sedam puta zaredom kuša jelo, ali sve je to  ništa prema meni najodbojnijoj navici, a to je…
OBLIZIVANJE I SISANJE  PRSTA
Upravo je nevjerojatno kako  se ljudi u kuhinji vole igrati  svojim prstima. Čim se kuha,  uvijek se nađe netko tko misli  da je jako zgodno da gura svoj  prst tamo gdje mu nikako nije  mjesto. Jamieju su tako prsti  više u ustima nego za radnom  površinom. Stalno gura taj  svoj kažiprst duboko u jelo na  kojem radi, a onda još dublje  sebi u ždrijelo, nakon čega se  opet hvata hrane kao da mu je  ruka bila u boci s čistim alkoholom, a ne u izvoru zaraze.  Kod nas je pak običaj (osobito  kod jedne dame) da se sol u  soljenci grabi punom šaketinom, ali tako da se prethodno  ta ista ruka i ne opere, ili obriše  od namirnica, što rezultira time da ta sol ima aromu kapule,  teleće jetrice, ribe, peršina, janjeće koljenice, lignje i bijelog  luka istovremeno.
NEMA DOBROG KUHANJA  BEZ PRIGODNOG NATPISA  NA ZIDU
U zanimljivije stvari vezane za kuhanje i kuhinje na  tv-u sigurno spada i onaj  segment vezan uz dokumentarne emisije o hrvatskim  krajevima i običajima. Jedan  takav običaj, koji se često  spominje, je i vješanje krpa  na zidove, a na kojima pišu  neke poslovice i pjesmice vezane uz domaćinstvo, tj. uz  kuhanje i kuhinjsko prigovaranje. U stvari, postalo je  pravilo da se u svakoj  seljačkoj kuhinji očekuje zidna krpa s poučnim natpisima. “Dobro kuhaš srce moje to je sreća za nas dvoje”,  “kuharica malo vrijedi ako  kuha, a ne štedi”, i naravno,  moj favorit – “dimnjačaru  đavolje stvorenje, ne diraj  me – izgori pečenje”, iz čega  proizlazi da je kuhanje ipak  najvažnije, jer kako bi to izgledalo da se muž umoran i  gladan vrati sa posla, a  pečenje zagorilo. Dakle,  kuhanje je važno i za bračnu  slogu i vjernost, jer da nije  pečenja na koje treba paziti  na ne izgori, domaćica bi  evidentno imala vremena  poigrati se malo s dimnjačarem po kuhinji.
Meni je osobno najsmješnije kada se ti manje-više stupidni natpisi nastoje prikazati kao neka etnološka vrijednost. Stvari  idu toliko daleko da su ih u  jednom HRT-ovom dokumentarcu proglasili nacionalnom baštinom s elementima art-decoa. Ma baš! Art –  deco? “Domaćice dobro pazi, kud ti blatna noga gazi”?  Moš´ mislit´.
KAKVE VEZE IMAJU SEKS I  KUHANJE?
Seks i kuhanje nemaju nikakve veze, osim kada na  ekranu kuhaju jedna gospođa i jedan gospodin kojima je to glavna preokupacija i kojima su usta puna  raznih seksualnih aluzija. Iako je poznato da ljubav ulazi  kroz želudac (što meni nikako nije jasno, ali nema  veze), ovdje se ne radi o  ljubavi nego o nečem što  nikako ne spada u ovakve  emisije koje bi trebale biti  zabavne i edukativne. Bilo je  jako zanimljivo kada je u “U  istom loncu” kao članica žirija gostovala neka “missica” s  kojom su Fodor i Gall razgovarali s toliko aluzija da  sam u jednom trenutku mislio da će skočiti na nju i  ganjati je po studiju. S druge  strane, već spomenuta kuharica je svoj vrhunac doživjela  dok je nožinom rezala nešto  što je podsjećalo na testise  (uz prigodne komentare) pri  čemu je još mahala s mrkvom koja kao “odlično ide  uz ovo jelo” i sl. Jasno mi je  da se u nekom “seoskom domaćinstvu” objesi krpa s gorespomenutim napaljenim  dimnjačarom, ali da se ovako  razgovara na državnoj televiziji, ipak ne. Svoje seksualne frustracije neka zadrže za sebe u svojoj kući.
[email protected]