Žunić: U SAD-u ću brusiti olimpijsku medalju

Zadranin Stipe Žunić, dio svjetske elite u bacanju kugle, stigao je u rodni grad. I to ne sam, već u društvu olimpijskog pobjednika 23-godišnjeg Amerikanca Ryana Crousera koji je taj naslov potvrdio i na Memorijalu Ivana Ivančića održanog pored zagrebačkih fontana s novim rekordom mitinga od čak 22.28 metara. Bolje od 22.28 m Crouser je bacio samo u finalu OI u Riju (22.52 m) kada se okitio zlatnim odličjem. U isto vrijeme Stipe je natjecanje završio na osmoj poziciji s 19.99 m. Ali ni to nije sve, Stipi su u goste stigle i dvije olimpijske pobjednice, Sandra Perković i Sara Kolak uz pojačanje trenera Edisa Elkasevića. Cijeli niz olimpijskih zlatnih medalja u četvrtak ujutro sjatio se na Puntamiku.
Podsjetimo, Žunić je osvojio 11. mjesto u olimpijskom finalu u Rio de Janeiru. U drugoj seriji finala Stipe je bacio kuglu do 20.04 metara, nakon što je u prvoj seriji dobacio do 19.93 m. U trećoj seriji je bacio na 19.92 m te je tako ostao bez dodatna tri pokušaja koje su izborili najbolja osmorica. 25-godišnji Zadranin nije ponovio daljinu iz kvalifikacija (20.52 m), ali ni to mu ne bi bilo dovoljno za plasman među osmoricu najboljih. Stipe nije krio zadovoljstvo nastupom na OI u Riju čime je najavio pohod na sam vrh u ovoj atletskoj disciplini.
Sada s vremenskim odmakom jeste li zadovoljni nastupom u Rio de Janeiru?
– Što vrijeme više prolazi to sam svjesniji i ponosniji na nastup na Olimpijskim igrama. Svjestan sam da će nova prilika biti tek za četiri godine. Poseban trenutak za svakog sportaša je nastup na Igrama. Ali, dok to ne doživiš, ipak ne možeš biti svjestan koliki je to spektakl. Ponosan sam što sam bio dio najvećeg sportskog natjecanja, što sam tamo predstavljao svoju zemlju, grad i na kraju sebe kao sportaša. Jer, nastup na Olimpijskim igrama ipak je san svakog sportaša.
Jeste li postali svjesni činjenice, pogotovo sada nakon OI, da ste postali dio svjetske elite u bacanju kugle?
– Mogu kazati da jesam. Od malih nogu gledao sam atletska finala, bilo na svjetskim i europskim prvenstvima, bilo na olimpijadama. Ti sportaši nekada su mi bili uzori, a danas su mi suparnici. Uostalom, sada sjedim na Puntamici s Ryanom Crouserom, olimpijskim pobjednikom, čovjekom koji je skinuo olimpijski rekord u bacanju kugle postavljen još tamo davno 1988. na igrama u Seoulu bacivši monstruoznih 22.52 m. I koji je kalibar za rušenje svjetskog rekorda. A ja sam ga uspio čak i pobijediti na prvenstvu Amerike kada sam bacio hrvatski rekord 22.11. To me čini svjesnim da sam postao dijelom tog vrha u bacanju kugle.
Što je osim samog nastupa u finalu obilježilo vaše sudjelovanje na Olimpijskim igrama, čega ćete se zauvijek sjećati?
– Taj ulazak na stadion prije samog natjecanja koji sam već djelomično opisao ostavio je na mene najsnažniji dojam. To je trenutak koji je za mene bio veličanstven i kojeg ću se sjećati cijeli život. Samo natjecanje, taj osjećaj što si dio tog velikog sportskog spektakla jednostavno je neopisiv. Olimpijske igre su definitivno ispunjenje sna svakog sportaša, to nije floskula.
Prije odlaska u Rio najavili ste da se vraćate u SAD i to na sveučilištu u Virginiju te da ćete biti trener volonter?
– Sada mogu kazati da će to biti tako. Sve je dogovoreno i za mjesec dana se vraćam u SAD, na sveučilište u Virginiji. To je preduvjet za ispunjenje mojih ciljeva, a oni su doći na vrh u bacanju kugle. Dat ću sve od sebe da tu priliku ne propustim.
Ne znam jesam li dobro shvatio, ali vi praktički nemate trenera, a uspjeli ste se plasirati u finale Olimpijskih igara?
– Istina je, nemam trenera. Imam osobu koja mi je pomagala u pripremama za Rio, čovjek koji je završio “DIF” i to je to. On je moj službeni trener i definitivno sam mu zahvalan na svemu što je učinio za mene. Međutim, upravom smislu riječi nemam trenera. I time sam još ponosniji jer sam praktički iz ničega uspio napraviti puno. Pravo malo čudo na koje sam iznimno ponosan.