I Slavac može postojati kao Robin Hood

Nizovi tako slikovitih događaja kao što su upad normanske flote, zarobljavanje i odvođenje vladara, pozivi danskome kralju, borba za prijestolje, zatvaranje nepoćudnih pretendenata u samostan, predstavljaju i predobru tematiku za suvremenu obradu u najrazličitijim medijima pa ipak se kod nas o tome potpuno šuti. Zarobljavanje engleskog Ričarda Lavljeg Srca koje je po okolnostima zapravo puno manje slikovito budući da su ga jednostavno zaskočili na cesti i strpali u pritvor dok se ne skupi otkupnina, događaj je o kojemu nešto znade cjeli svijet

Koliko recentni hrvatski umjetnici koriste motive iz prošlosti koju često nazivamo burnom i slavnom? Je li taj golemi fundus najrazličitijih događaja i likova ostao, pogotovo u novije vrijeme, pomalo zanemaren? Moglo bi se reći da jest i da takvo stanje nije neki veliki izuzetak, nego uobičajeno stanje koje se povremeno prekine nastojanjem pojedinaca. Pogotovo se to osjeća u stvaralaštvu koje se izravno dotiče tzv. popularne kulture koja je, čini se, potpuno usidrena u prikazivanju sadašnjosti, dok se istovremeno uvoze različiti proizvodi stranih ostvarenja inspirarnih njihovom prošlošću koji uvijek nalaze velikog odjeka kod publike. Čini se kao da domaći pisci, scenaristi, redatelji i, posebice, producenti kanda strahuju da bi nam obrada vlastite prošlosti bila nezanimljiva.
Tunguzija i Hrvatska
Koliko je nekad bilo drugačije ili pak slično, svjedoči i poznati članak Augusta Šenoe “Naša književnost” objavljen u “Glasonoši” 1865. godine u kojemu ovaj vodeći interpretator povijesnih zbivanja u umjetničkoj formi ističe:
“Glavni pako grijeh u naših pisaca jest što ne umiju ili ne će birati zgodna gradiva, te umjesto novelističkog obično uzimaju epički čin. Ta svatko znade da dvije trećine naših izvornih pripovijesti pričaju o turskom ratu. Dakako, učenje je drugih dijelova naše povijesti mučnije, tu se moraju lica i kulturno stanje točnije crtati, tu nisu dovoljne fraze o časnom krstu i slobodi zlatnoj. Ova nemarnost za našu povijest, za ćud i historički razvoj naroda nukaju naše noveliste da grade svoje pripovijesti i spletke po tuđoj šabloni, da mjesto oštra crtanja lica opisuju sto puta sunce, mjesec, zvijezde i sve krasote nebeske frazama hrvatskom uhu groznima, riječju, sva pripovijest nema ništa tipičnoga, te se mogla zbiti prije i u Tatariji i u Tunguziji nego u Hrvatskoj”, zaključuje Šenoa u ovome članku, a slične misli ponovio je i u svojim “Književnim pismima” koja je objavljivao u “Vijencu” kojem je bio i urednikom, gdje kaže:
“Zašto pišemo? Da si ovaj ili onaj čitalac, ne znajući šta da pametna radi, prikrati vrijeme? U tom slučaju ne bi novela više vrijedila od one brojanice koju Turčin od duga časa broji. Mi hoćemo da dignemo narod, da ga osvijestimo, da ga oplemenimo, da mane prošlosti popravimo, da budimo u njem smisao za sve što je lijepo, dobro i plemenito. A gradiva kod nas? Bože moj! Samo treba posegnuti rukom. To nam je zadaća, ozbiljna, sveta zadaća…
Šenoa se svojih postulata i sam ozbiljno držao, proučavajući iscrpno povijesnu građu, čitajući arhivske spise, a u slučaju “Seljačke bune”, kazuje u predgovoru prvome izdanju kako je osobno obišao sva mjesta na kojima se radnja romana odvija, stvarajući kod današnjeg čitatelja ponovno onu čudnu slutnju da su ljudi u vremenu konja i petrolejki imali više vremena nego u današnjem svijetu vrhunske transportne i komunikacijske tehnologije.
Ne samo Englezi
No, i u tom i takvom svijetu današnjice ima mnogo mjesta za stvaralaštvo, ne više jedino i nužno književno, koje interpretira ili re-interpretira prošlost, povijesne okolnosti, ljude i zbivanja na najrazličitije načine, posebice u raznorodnim vizualnim medijima kojih danas ne manjka. Dovoljno je samo pokušati pobrojati sve ekranizacije pripovijesti o engleskom junaku i poštenjaku Robinu Hoodu, premda su svi pokušaji da se dokaže njegovo stvarno postojanje dosad ostali neuspješni, te je gotovo sasvim sigurno da pod tim imenom i prezimenom, u tom vremenu i s tim djelima – nikad nije postojao. No, to mu nimalo ne smeta da kao virtualni lik bude danas življi nego ikad i dio kolektivne svijesti ne samo svog matičnog, engleskog naroda, nego velike većine čovječanstva. Također, ne treba razlog te popularnosti tražiti isključivo u njegovoj pripadnosti narodu koji zadnjih par stoljeća odlučno upravlja sudbinom svijeta, jer u njegovom društvu nepostojećih, a planetarno popularnih nalaze se i pripadnici “manjih” naroda: švicaraski Wilhelm Tell ili rumunjski grof Vlad Tepes Dracula. Čak ni tri znanstvene rasprave u kojima je Josef Eutych Kopp između 1835. i 1853. nakon pomnog istraživanja u arhivima triju švicarskih prakantona: Urija, Schwyza i Unerwaldena, nedvojbeno dokazao da Tell nije nikad gađao jabuku na glavi svog sina Waltera, jer ni jedan, niti drugi nisu nikad ni živjeli, Wilhelmova popularnost nije nimalo opala, nego se proširila daleko preko granica Švicarske.
Hrvatsko srednjovjekovlje nimalo ne oskudjeva zanimljivim i intrigantnim temama koje kao da vape za suvremenom obradom, što je kako smo vidjeli, tražio još i Šenoa koji je i iz njega crpio svoju inspiraciju, ponajviše u romanu “Kletva”, kao i u pjesničkom stvaralaštvu – “Povjesticama”. Iveković, Quiquerez, da spomenemo samo njih, dali su velik obol u likovnim umjetnostima, no sve su to dostignuća od kojih je redovito proteklo više od stotinu godina. Turbulentna vojno politička zbivanja i mnoga, često i tragična društvena previranja, odvratila su umjetnike od prošlosti jer je sadašnjost nudila i previše motiva. Ipak, i to je razdoblje sada iza nas.
Bježalo se u Zadar
Ustanak Ljudevita Posavskoga, primjerice, zbivanje je koje po bogatsvu motiva, iako već obrađeno, nije ni izdaleka potpuno iscrpljeno. Njegova pobuna protiv nepravde franačkih markgrofova, odnosno namjesnika, odnos s patrijarhom Fortunatom, sukob s knezom Bornom, pobuna Gudušćana koje se obično naziva Gačanima, da se spomenu samo najpoznatiji detalji cijele priče, mogu sigurno i u današnje vrijeme biti zanimljivi motivi. Mnogima je danas slabo poznato da se u toj priči spominje i Zadar u koji je pobjegao gradački patrijarh Fortunat koji je pomagao Ljudevitu u ojačanju njegove sisačke utvrde. Fortunat je po svoj prilici djelovao po tajnom naputku iz Carigrada te je, otkriven, pobjegao na teritorij pod bizantskom kontrolom, put kojim će se u srednjovjekovnom razdoblju mnogi služiti.
Jačanje hrvatske kneževske vlasti i uspostavljanje nasljedne Trpimirove dinastije ne zaostaje za takvim procesima u onodobnoj Europi ni slikovitošću niti galerijom osebujnih likova ili velikih povijesnih sukoba i događaja. Uostalom, Trpimira nasljeđuje Domagoj “koji je potjerao Trpimirove sinove i zavladao sam”, kako kaže stara kronika, a Domagoj ne uspijeva uspostaviti svoju dinastiju. Da li je njegov sin Ilko uopće ne samo vladao, nego i postojao, a kamoli vodio vojnu na Istru, danas je otvoreno pitanje, no koliko-toliko je poznato da se na prijestolje vratio Trpimirov sin Zdeslav kojeg nakon kratke vladavine uklanja “neki Hrvat Branimir”. Branimir je unatoč nepoznatom podrijetlu postao jedan od najznačajnijih vladara zahvaljujući papinom priznanju, no nije uspostavljao svoju dinastiju nego ga je naslijedio Muncimir, za kojeg se pouzdano ne zna je li unuk ili najmlađi sin kneza Trpimira.
Razdoblje kraljeva od Tomislava do Petra takozvanog Svačića još je bogatije zanimljivim povijesnim motivima između kojih je svakako posebno zanimljivo zbivanje u jesen 1075. kad je normanski vojvoda Amico zarobio hrvatskog kralja, a kojega – otvoreno je pitanje. To je tada očito bio tako poznat događaj da si sastavljač splitske isprave na kojoj se spominje jamačno nije htio davati truda da tome zarobljenom kralju u tekstu doda ime i time nas, daleke potomke njegovih podanika doveo u ovo neriješeno stanje. Tim zarobljavanjem i zatim odvođenjem u nepoznato hrvatskoga kralja bavilo se dosta domaćih i europskih medijevalista, a konačan rezultat su, kao obično, tri potpuno različite pretpostavke od kojih svaka ima svoje jače i slabije strane u argumentaciji. Kraljevi koji se spominju su Petar Krešimir IV, Slavac i Dmitar Zvonimir, pri čemu je danas najviše prihvaćena hipoteza o ovom prvom spomenutom.
Tko je otet?
Protuargumenti su da je Petar Krešimir IV tad već bio u poodmaklim godinama i da nije mogao voditi vojsku koju su Hrvati poslali u obranu Raba od normanskog napada.
Slavca kao hrvatskog kralja ne prihvaćaju svi povjesničari iako se na jednj ispravi pojavljuje zabilježen kao “Slaviz rex”, dok Neven Budak zaključuje da će se o Slavcu i dalje voditi rasprave bez općeprihvaćenih zaključaka. No, upravo takvi povijesni događaji i jesu ono što bi ponajviše trebalo zaintrigirati maštu umjetnika. Pogotovo ako se zna za Šišićevo čitanje pisma pape Grgura VII danskom kralju Sweinu II Estridsonu, koje je prihvaćeno na Međunarodnom kongresu povjesničara u Londonu 1913. iako ne i kod domaćih znanstvenika i u kojemu se kazuje:
“Ustreba li sveta mati rimska crkva protiv bezbožaca i neprijatelja Božjih tvoje vojničke i oružane pomoći, čemu se ona može nadati od tebe? Ima, naime, nedaleko od nas veoma bogata zemlja uz more, kojom ovladaše kukavni i prostački heretici; u toj zemlji želimo da bude vođa, vladalac i branič kršćanstva jedan od tvojih sinova, dadeš li ga na raspolaganje Svetoj stolici, da vojuje s izvjesnim mnoštvom ljudi koji bi mu bili vjerni vojnici”. Danski je kralj međutim umro nedugo nakon što je pismo bilo odaslano pa su papine molbe ostale bez odgovora. Tada na sceni pojavljuje normanski vojvoda Amiko II, tipični condottiere plaćenik koji je kroz protekelih desetak godina ratovao protiv svega i svakoga. On se iz Molfete u južnoj Italiji zaputio prema Jadranu podsjedavši prvo Rab bez uspjeha. Kako su se dalje stvari odvijale nepoznato je, no prema splitskoj ispravi, početkom studenoga uspjelo mu je zarobiti hrvatskoga kralja. Gdje je taj nesretni kralj poslije završio ne zna se, iako se prema jednom dokumentu s Tremita, čini da su Normani s njime prešli preko toga malog talijanskog otočja.
Ideju o zarobljenom kralju Zvonimiru iznosila je Nada Klaić, ustvrdivši da je Amiko Zvonimira odveo papi gdje se morao odreći podržavanja heretika, da bi ga potom Sveta stolica priznala kao vladara, ali i vazala koji je Rimu godišnje plaćao dvije stotine dukata. Pomalo je teško vjerovati da o takvoj vrsti događaja ništa ne bilježi Toma Arhiđakon koji sve hrvatske “hereze” opisuje do u najsitnije detalje, no kako rekosmo, suvremena obrada nekog događaja nije i ne treba biti povijesna rasprava nego ima neke druge ciljeve.
Nizovi tako slikovitih događaja kao što su upad normanske flote, zarobljavanje i odvođenje vladara, pozivi danskome kralju, borba za prijestolje, zatvaranje nepoćudnih pretendenata u samostan, predstavljaju i predobru tematiku za suvremenu obradu u najrazličitijim medijima pa ipak se kod nas o tome potpuno šuti. Zarobljavanje engleskog Rikarda Lavljeg Srca koje je po okolnostima zapravo puno manje slikovito budući da su ga jednostavno zaskočili na cesti i strpali u pritvor dok se ne skupi otkupnina, događaj je o kojemu nešto znade cjeli svijet. To što je u cijeloj priči najčuveniji postao Robin Hood koji kako smo vidjeli, nikad nije ni postojao, Englezima očito ne smeta. Možda će sve veći interes koji se u Hrvatskoj javlja za oživljavanje povijesti u organiziranim kostimiranim skupinama i kod nas doprinjeti stagnaciji na polju suvremene obrade drevnih i zaboravljenih motiva.