Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Koji bi vojnik propustio noć s Debbie Harry?

11.10.2016. 22:00


AMERIČKA ROCK ZVIJEZDA LOVA VOJNIKE PO ZAGREBU
Gledam ja tako seriju “Crno bijeli svijet”, tj. reprizu iste i pomislim kako sam ja zbilja jedna prava svekrva koja samo zanovijeta i traži mane i greške tamo gdje ih nema. Onda se sjetim da sam već komentirao tu seriju i da sam našao stotinjak sitnih greškica, a pogotovo kada je riječ o tadašnjoj rock-sceni koju autori toliko fetišiziraju. Istina je da je to bilo zlatno doba domaćeg rocka, da je bilo odličnih bandova, ali isto tako moramo priznati da je to pratio manji krug ljudi vezanih uglavnom za gradove, a da su scenom, kao i danas uostalom, vladali ortodoksni narodnjaci. U svakom slučaju, ova je repriza najava novih epizoda u kojima se nadamo da neće biti vojnika s bafima od 15 cm, ili manitovština o tome kako Debbie Harry, pjevačica američke grupe “Blondie”, u zimskoj noći hvata vojnike oko hotela Esplanade da bi ih odvukla u svoju sobu. Da stvar bude još gluplja, ovaj vojnik odbija njenu ponudu, jer da će zakasniti natrag u kasarnu. Moš’ mislit’. Zbog par dana pritvora propustiti noć u hotelu s Debbie Harry. Pa to ne bi napravio ni onaj najgori tupson iz Svetozareva koji sluša narodnjake, a kamoli novinar Studentskog lista iz Zagreba. Naivno dozlaboga.
TELEVIZOR KOJI SE NE MOŽE POKVARITI
Ali, pustimo mi te stvari i vratimo se na ovu epizodu koja se odigrava mislim 1980.-81. godine. Uspjeli su pronaći i stara vozila i odjeću i telefone i sve što ide uz to vrijeme, ali su se malo zeznuli po pitanju tv-prijamnika. U dnevnoj se sobi tako kočoperi jedan krasan primjerak Grundiga, kolor, daljinski upravljač, ekran 51 cm… Jedini problem u cijeloj priči je u tome što se isti model počeo proizvoditi tek par godina kasnije, tako da je nemoguće bilo ga imati u vrijeme odigravanja radnje. Ali, zašto mi je toliko važan taj televizor? Važan mi je zato što sam ga ja imao u to vrijeme, koštao je 1100 DEM + carina još 700-800, a mi smo ga kupili na povlasticu moga strica koji se tada vratio sa privremenog rada u inozemstvu. Bio je to odličan model, za današnje pojmove malo malen, ali mu se nije dogodilo ono što je kod njegove kolor-subraće bilo neminovno, a to je postupni gubitak boja koje bi, nakon izvjesnog broja godina, bile sve bljeđe, a u konačnici bi ekran postao nekako zelenkast. Taj je televizor radio i radio, kao da nije čuo za te promjene, prolazile su godine, a on je ostajao isti, nije se kvario, čak mu je i daljinski bio u funkciji. Kasnije su dolazili veći ekrani i ovaj manji se vukao po sobama, dok ga prije desetak godina nisam dao svojoj tetki da joj bude u spavaćoj sobi. I pričam ja njoj ovu priču prije neki dan, a ona me odvede u sobu i pokaže mi taj isti televizor koji još uvijek radi. Prošlo je dakle 30 godina, a on radi kao i prvog dana. I onda još ima onih koji se smiju kada se kaže da su se takve stvari nekada radile kvalitetnije nego danas.
MOJI PRIJATELJI IDEALISTI
Imam ja tako dva prijatelja. Ljudi su to u godinama kada bi već djedovi mogli biti, ali ostala im je jedna mladenačka strast. Vole košarku i KK Zadar. Idu na utakmice, nerviraju se, svađaju… Nekada sam i ja to volio, ali zadnjih godina, od kada je sve postalo novac, više me i ne zanima. Nogomet je u Zadru naravno uvijek bio doslovno “sporedna stvar”, a o košarci svi sve znamo. Ne idem na utakmice, slabo me to više zanima, pa čak i ne znam u kojoj to ligi Zadar uopće igra. Čuo sam da nogometaši igraju u trećoj ligi /nisam znao da to uopće postoji/ i da tamo loše prolaze. Utjeha bi im trebala biti da vjerojatno spadaju u trećeligaše s najboljim stadionom, jer na reportažama s utakmica prve lige još uvijek u pozadini iza gola krave pasu i bake robu na sušilo stavljaju.
Ali, gdje smo ono stali. Da, košarka. Gledam ja tako neki sportski program i čujem da je Zadar izgubio od Cedevite 58 koševa razlike. Mislim, oslabio sluh, logika, zdrav razum. Malo provjerim, kad ono zbilja… Izgubili 58 koševa.
S obzirom da sam osoba koja nema mjeru i bezobrazan sam, uzmem ja telefon da malo zezam ovu svoju dvojicu, a onda mi proradi savjest i odustanem. Realno gledajući, to baš i nije stvar za zafrkanciju. Meni to pomalo izgleda kao da ti je nekom umro neko blizak, a to ga dolaziš provocirati. U stvari, sve to tako tužno..