Patrijarhov govor izgleda više kao gnjevni ugriz zmije nego evanđeoska riječ!

Slika korisnika valentinam
Monsinjor Mile Bogović, gospićko-senjski biskup u miru za Zadarski list govori o Svehrvatskom grobu, Hrvatskom križnom putu i Stepincu
Ne znam koliko patrijarh prati što naši biskupi pišu i govore, ali ovo što je izgleda više kao gnjevni ugriz nego evanđeoska riječ. No, ne treba vagati svaku riječ, pogotovo izdvojenu iz teksta, jer je u patrijarhovu govoru bilo mnogo jasnih neupitnih evanđeoskih riječi. Što se tiče kardinala Stepinca, apeliramo na srpske episkope, pogotovo one koji su sudjelovali u radu spomenutog Povjerenstva da doprinesu kako bi se o Stepincu i o Hrvatskoj u ratu i poraću dobila ispravnija slika od one koja je sada predominantna, poručuje biskup Bogović
Arif SITNICA
U povodu blagdana sv. Šime nadbiskup u miru mons. Mile Bogović u zadarskoj crkvi sv. Šime predvodio je koncelebrirano misno slavlje

S monsinjorom Milom Bogovićem, gospićko-senjskim biskupom u miru i crkvenim povjesničarem, razgovarali smo ovih dana u Zadru prilikom proslave blagdana sv. Šime, nakon što je predvodio svetu misu u crkvi ovog omiljenog zadarskog sveca. Tema za razgovor s biskupom Bogovićem bilo je puno, ipak usredotočili smo se samo na one o kojima biskup Bogović najradije govori. Naime, nakon uspostave samostalne hrvatske države i kod nas, kao i u drugim državama koje su prije bile pod komunizmom, počelo se i u javnosti drukčije odnositi i pisati o žrtvama komunističkog režima. Tražio se način kako izraziti poštovanje onima kojima je bilo oduzeto svako dostojanstvo, koji su mučeni i bačeni u razne jame, pećine, rovove i sl. Kod nas je na tome mnogo radio upravo biskup gospićko-senjski Mile Bogović. Već je njegovom inicijativom sagrađena Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, a u novije vrijeme pokreće projekte za Svehrvatski grob i za Hrvatski križni put.

Popisati svoje svjedoke vjere, svoje mučenike

Vi ste prvi gospićko-senjski biskup, ali možda će vaše ime još više ostati vezano uz gradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Što Vas je potaklo na krenete s tim projektom?

- Mnogi su tražili načina kako na vidljiv način izraziti zahvalnost onima koji su se u prošlosti žrtvovali i stradavali za dobro našega naroda. Simbol toga stradanja bila je Krbavska bitka (tragedija) od 9. rujna 1493. u kojoj je u samo nekoliko sati poginulo gotovo deset tisuća branitelja. Teško je ijednu drugu tragediju u našoj povijesti usporediti s tom na Krbavskom polju. Još je teže shvatiti da to ondje nije bilo ni jednim slovom uklesano ili urezano da prolaznike podsjeti na ono što se dogodilo. Kada se znade prošlost toga kraja, ne treba se naročito čuditi odnosu prema spomenutoj tragediji. Na sadašnjoj generaciji je da odradi taj dug prema prošlosti, da nas oni koji će iza nas doći ne okrive što smo propustili ono što nismo smjeli, kako bi rekao modruški biskup, Zadranin, Šimun Kožičić Benja. Dodatni poticaj da se nešto učini bio je poziv pape Ivana Pavla II. na prijelazu u treće tisućljeće koji je pozvao cijeli kršćanski svijet da popiše svoje svjedoke vjere, svoje mučenike, kako bi se to kao dragocjeno blago prenijelo preko praga tisućljeća i idućim generacijama poslužilo za uzor. (Zato je papin spomenik pred Crkvom!) Vidio je Papa kako je čovjek stvorio jako mnogo sredstava kojima može svome bratu nauditi, jako mnogo eksploziva koji može u novom tisućljeću svijet raznijeti. Da bi se svijet usmjerio prema ljepšoj budućnosti, potrebno je – poručuje Papa - ugledati se u one koji su bili spremni svoje snage i sami sebe ugraditi da bi nadolazećim naraštajima osigurali bolji i sigurniji svijet. To su prvenstveno oni ljudi koji su bili spremni za svoga bližnjega, za svoje uvjerenje, za svoju vjeru staviti na kocku i vlastiti život. Tu poruku našem narodu Papa je najjasnije izrazio za vrijeme drugog posjeta (1998.) kada nam je stavio za uzor jednog takvog svjedoka-mučenika, kad je slugu Božjeg Alojzija Stepinca proglasio blaženim. Na 510. obljetnicu Krbavske tragedije hrvatskog naroda, 9. rujna 2003., donesen je na slavlje kamen temeljac koji je te godine 8. lipnja blagoslovio isti papa Ivan Pavao II. u Rijeci za vrijeme svoga posjeta Hrvatskoj. Dvije godine kasnije, 9. rujna 2005., kardinal Bozanić položio je kamen temeljac, a isti je Kardinal posvetio je Crkvu 10. rujna 2011. Svojevrsno zaokruženje bogoslužnog prostora dano je oltarnim reljefom Kuzme Kovačića 2015. godine. Idejna podloga projekta pravljena je uzoru na prvu hrvatsku katedralu – crkvu Sv. Križa u Ninu - i obogaćena tradicionalnim oblicima hrvatskog graditeljstva. Posebno smo htjeli istaknuti ideju mučeništva (Sv. Križ), braniteljsku sudbinu našeg naroda kao „predziđa kršćanstva“ (tvrđavno krunište prema Krbavskom polju), osebujnost glagoljske kulture (glagoljsko slovo A na preslici i ploča, još nedovršena, sa zapisom Popa Martinca), vjernost krsnim obećanjima (Višeslavova krstionica u sredini crkve – ispod kupole). Dodajmo tome da su neke hrvatske zajednice u inozemstvu uzele Križ krbavskih biskupa kao simbol svoje povezanosti sa starom domovinom. Zato će taj križ biti na pročelju prema Krbavskom polju. (Taj dio još nije potpuno dovršen.) Objavili smo i knjigu: Crkva hrvatskih mučenika: od ideje do ostvarenja (Gospić – Udbina, 2016., 440 str.).

Svehrvatski grob

Vaša ideja je također da se na Krbavskom polju osnuje Svehrvatski grob u koji bi se dopremili neidentificirani ostaci svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća koji se još nalaze u gotovo 2000 masovnih grobnica, dobrim dijelom u Sloveniji.

- „Neidentificirani“ znači oni ostaci žrtava za koje ne znamo kojemu groblju pripadaju. Ako se identificira stradala osoba, znade se gdje je treba sahraniti. Bit će ih mnogo, većina, koje se neće moći identificirati, a znamo za njih da su ljudi i da su Hrvati. Kako s njima? Naime, s istraživanjem prikrivenih grobišta pojavio se već u početku jedan problem koji do danas ne samo da nije riješen nego se nije ni pokušalo tražiti trajno rješenje. Riječ je o neidentificiranim ostacima ljudskih tijela (kostiju). Nije moguće, naime, provesti za sve DNK analize i predati ostatke rodbini za ukop na vlastitom groblju. Pogotovo je to očito kod masovnih iskapanja, kao što je to bilo u Macelju. Mnoge su kosti stavljane u vreće i poslije završile u podrumima, tavanima, grabama i kontejnerima. Slično je bilo i sa ostacima žrtava u Markovića jami kraj Trilja. Inicijativom pojedinih svećenika i zainteresiranih pojedinaca ta dva slučaja su nekako riješena, ali nije teško predvidjeti da će se isti problemi javljati i poslije ako se na vrijeme ne nađe trajno rješenje. Svima je poznato da ima još stotine masovnih grobišta i da osjećaj pijeteta prema stradalima traži da se grobišta istraže, da se identificirane preda njihovoj rodbini, a neidentificirani da se pokopaju na doličan način na određeno mjesto. Na pitanja te vrste odgovarati da se iskopane ljudske kosti nalaze negdje „na patologiji“, odnosno na DNK analizi, imaju jako kratkotrajnu uvjerljivost. Rješenje treba tražiti na nacionalnoj razini i to za sve slučajeve. Na lokalnoj razini ne može se osigurati doličan način ni pokopa ni održavanja grobišta. Jednako se ne može osigurati dužni pijetet prema ostacima neidentificiranih žrtava jer ne postoji svijest odgovornosti ni obitelji ni šire zajednice. Time bi izložili žrtve ponovnoj odsutnosti svakog pijeteta i poštovanja. Ne treba ni spominjati da sve države imaju neku vrstu nacionalnog groblja ili grobišta, pogotovo za ratne stradalnike: vojnike i civile. Treba voditi računa da svaki čovjek ima pravo na grob i na dolično obilježje. Ako nije poznato gdje stradalnik pripada, treba naći jedno zajedničko grobište. Mogli bismo te nazvati „Svehrvatski grob“ u koji bi bili na doličan način sahranjeni svi zemni ostaci neidentificiranih ljudi. Čini nam se da bi najpogodnije mjesto za takav ukop bilo Krbavsko polje, podno Crkve hrvatskih mučenika. To Polje je već u svijesti naroda kao neko nacionalno grobište jer je ondje 9. rujna 1493. u kratko vrijeme i na dosta uskom prostoru stradalo oko 10.000 branitelja. To je bio jedan od izazova da se iznad toga polja sagradi Crkva hrvatskih mučenika. Ondje bi „Svehrvatski grob“ bio na oku svih hodočaste u Crkvu hrvatskih mučenika. Potomci stradalnika bili bi zadovoljni što na doličnom mjestu mogu zapaliti svijeću za nekoga svoga „neznanoga“ među žrtvama. Sadašnje vlasti, i na razini državne i na razini općine, pokazale su dobru volju i već su neki koraci učinjeni. Osnovat će se nevladina udruga koja će voditi brigu da se to ostvari. Jedno od djela milosrđa jest: Mrtve pokopati. nedavno smo imali primjer da su kosti hrvatskih žrtava iz Hude jame prevezene u drugu jamu – opet u Sloveniji. Uvjeren sam da je u žrtvama čije su kosti razbacane po raznim jamama, pogotovo onim u tuđini, ista ona molitva kojom završava Preradovićev „Putnik“: U tvom polju daj mu groba, s tvojim cvijećem grob mu kiti!

Hrvatski križni put

·Poznato nam je da su „Križnim putom“ nazvane one kolone zarobljenika koje su partizani vodili i mučili na putu kroz Sloveniju, Hrvatsku i ostale krajeve komunističke Jugoslavije. Što znači „hrvatski križni put“ u vašem govoru?

- Križni put je nastao tako što su kršćani išli onim putom u Jeruzalemu kojim je Isus nosio svoj križ do mjesta gdje će biti raspet i položen u grob – na Kalvariji. Kada je Jeruzalem došao u nekršćanske ruke, prenesen je običaj u Europu, a malo po malo dobila ha je svaka župa. Rekli smo što je Svehrvatski grob na Krbavskom polju. valjalo bi i do toga groba imati neku „trasu“ križnog puta. Tu trasu zacrtali su hrvatski zarobljenici pa ga možemo nazvati Hrvatski križni put. Kad se krene u ostvarenje, trebat će voditi računa i o pristupačnosti. Prva postaja mogla bi biti na dan okupljanja na Blajburškom polju, a zadnja na Dan hrvatskih mučenika na Udbini. Svima nam je jasno da se ta ideja jako teško može izvesti, ili gotovo nikako, bez aktivnog sudjelovanje institucija hrvatske države. Moglo bi se organizirati cijeli križni put od Bleiburga do Krbavskog polja (do Svehrvatskog groba). Svakako treba naći mjesto i za Vukovar. Čini mi se uzeti tri ključne postaje: 1. Bleiburg: Isusa osuđuju na smrt; 2. Vukovar: Isus pada pod križem; 3. Krbavsko polje: Isusa polažu u grob (Svehrvatski grob). Svaka biskupija izabrala bi svoju postaju na najpogodnijem mjestu za biskupijsko godišnje okupljanje na križni put. Gornje tri postaje bile bi „svehrvatske“. Moguće je da se jedanput godišnje (u korizmi ili prije Dana hrvatskih mučenika) organizira cjeloviti križni put od Bleiburga preko Vukovara na Krbavsko polje. Ove godine odlučili smo u kalendaru CHM za 2018. prikazati zamišljeni Hrvatski križni put na kojem od prve do zadnje postaje hrvatski vjernik stoji pred patnjom koju je podnio naš narod. Na tom putu bilo je krvavog znoja poput onoga Kristovoga, rana poput onih nastalih na Kristu bičevanom te čavlima i kopljem probodenom. Mnoga naša braća nakon križeva koje su podnijela nisu položena u grob nego bačena u jame, rovove, rudnike. Ne želimo poticati zlu krv protiv mučitelja, nego poštovanje prema stradalima i njihovim patnjama, kao što ni apostoli nisu tražili kažnjavanje Kristovih mučitelja, ali su cijenili Kristove rane i njegovu žrtvu. Kršćanstvo se na svojim glavnim skupovima, na sv. misama, okuplja oko nevine žrtve svoga Utemeljitelja. Crkva je uvijek slavila svoje mučenike i čvrsta veza mučenika povezivala je sve zajednice u jedno. Takvo zajedništvo želimo da se uspostavi povezivanjem naših križeva i rana u po Crkvi hrvatskih mučenika; ona treba biti ujedno i završetak križnoga puta. Najbolji vodič na tom putu je mučenik Alojzije Stepinac čije smo moći stavili u žrtvenik oltar u Crkvi hrvatskih mučenika. Zato ćemo uz svaku postaju donijeti i neku misao tog mučenika ili koju rečenicu poznatih ljudi o njemu. On je i u naše vrijeme na neki način stavljen na optuženičku klupu, ali se optužnica i ovaj put pokazala bez temelja. On je optuživan uvijek kada se sudi Hrvatskoj i Crkvi u Hrvata.

Zašto se postavlja Stepinac u pitanje?

·Vidimo da u toj plejadi mučenika važno mjesto ima Alojzije Stepinac. Njegove su moći (relikvije) i u oltaru Crkve. Spomenuli ste ga na dan sv. Šime u Zadru u kontekstu suvremenih kontroverzi koje je pokrenula Srpska pravoslavna crkva.

- Srpska pravoslavna crkva postavila je u pitanje Stepinčevo proglašenje svetim jer da se suradnjom s Nezavisnom Državom Hrvatskom i odnosom prema Srbima u Hrvatskoj nije pokazao dostojnim oltara. poznato je da je papa Franjo osnovao Mješovito katoličko-pravoslavno povjerenstvo da se to zajednički „prečita“. To povjerenstvo je između 12. srpnja 2016. i 13. srpnja 2017. održalo 6. sjednica u raznim mjestima, a prva i zadnja bile su u Vatikanu. Srpska strana nije priložila nijedan valjani dokument kojim bi se stavilo u pitanje Stepinčeva svetost. Po sebi bi normalno bilo da sudionici u Povjerenstvu poruče svom srpskom narodu, pred kojim je Stepinac ocrnjen kao zločinac progovore o njemu u pravom svijetlu. Budući da smo mi hrvatski biskupi pred malo vremena od srpskog patrijarha na episkopskom posvećenju u Šibeniku od srpskog patrijarha pozvani da se od njih čuje „riječi evanđeoske, riječi mira i ljubavi“, da bi poslije dodao: „Ni jedna riječ sa vrha, od biskupa nije čuvena da se izmiri taj narod, da prestane zlo.“ Ne znam koliko patrijarh prati što naši biskupi pišu i govore, ali ovo što je izgleda više kao gnjevni ugriz nego evanđeoska riječ. No, ne treba vagati svaku riječ, pogotovo izdvojenu iz teksta, jer je u patrijarhovu govoru bilo mnogo jasnih neupitnih evanđeoskih riječi. Što se tiče kardinala Stepinca, apeliramo na srpske episkope, pogotovo one koji su sudjelovali u radu spomenutog Povjerenstva da doprinesu kako bi se o Stepincu i o Hrvatskoj u ratu i poraću dobila ispravnija slika od one koja je sada predominantna.

Biografija mons. Mile Bogovića

Monsinjor Mile Bogović je gospićko-senjski biskup u miru i crkveni povjesničar. Rođen je u Cerovcu kraj Slunja 7. kolovoza 1939. godine. Osnovnu školu pohađao je u Slunju, a klasičnu gimnaziju u sjemeništu u Pazinu. Maturirao je na srednjoj vjerskoj školi u Pazinu 1958. Iste godine upisuje bogosloviju na Visokoj teološkoj školi u Pazinu, a završava je u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1964. te imenovan kapelanom u Senju i upraviteljem župe Krivi Put. Na studij u Rim odlazi 1966. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriani 1971. Od 1977., docent je pri katedri crkvene povijesti na Katoličko-bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odsjek Teologije u Rijeci. Imenovan je naslovnim biskupom Tamate i pomoćnim riječko-senjskim biskupom sa sjedištem u Gospiću 1999. sa zadatkom da ispita mogućnosti osnutka nove biskupije. Nakon što je poslao izvješće 25. svibnja 2000. Glavni zareditelj je bio msgr. Anton Tamarut, a suzareditelji msgr. Valter Župan i msgr. Ivan Milovan. Vatikan je proglasio utemeljenje Gospićko-senjske biskupije i imenovan je prvim gospićko-senjskim biskupom. Obavljao je i ove dužnosti: tajnik nadbiskupa Viktora Burića, rektor na Riječkoj teologiji, župnik u Praputnjaku, generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije, voditelj Sakralne baštine u Senju te profesor crkvene povijesti na Riječkoj teologiji. Član je upravnog odbora Hrvatskog kulturnog vijeća. Objavio je pet knjiga i 80 znanstvenih članaka. Znanstvena djelatnost veoma je raznolika, ali se mogu izdvojiti tri područja kojima je on posvetio najviše pažnje: odnosi s pravoslavnom Crkvom, povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (napose onog dijela koji je ušao u sastav Gospićko-senjske biskupije) i hrvatski glagolizam (hrvatska glagoljska kultura).

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 votes)