Sve više somatiziranja u školama

Slika korisnika valentinam
Dr. Polona Bencun Gumzej upozorava
Prvo pitanje koje nam se nametne jest simulira li dijete bolove? Ovo je jedan tužni scenarij u vremenu u kojem znamo kako funkcioniraju procesi nastanka poremećaja u zdravlju, priča dr. Polona Bencun Gumzej, istaknuvši kako je naša psihološka bol toliko moćna da nas može dovesti do teških bolesti
Današnja djeca sve se teže nose s pritiskom okoline

Bolovi u trbuhu, glavi, sinusima, mučnina - nema roditelja koji nije doživio da njegov školarac ili školarka barem jednom nisu došli s ovim simptomima pred odlazak u školu, pogotovo ukoliko taj dan imaju neki ispit. Također se često događa da djeca zovu iz škole i žale se na ove probleme te ih nastavnici puštaju s nastave. U razgovoru s roditeljima, ali i nekim učiteljima i školskim psiholozima dobili smo dojam kako je ovaj fenomen sve učestaliji. Jesu li ove, somatizacije, kako se stručno zovu, u porastu i što je tome razlog razgovarali smo s specijalisticom školske medicine i psihoterapeutkinjom Polonom Bencun Gumzej.

Simulira li dijete?

- Prvo pitanje koje nam se nametne jest simulira li dijete bolove? Ovo je jedan tužni scenarij u vremenu u kojem znamo kako funkcioniraju procesi nastanka poremećaja u zdravlju, započela je razgovor Polona Bencun Gumzej. Istaknula je kako je naša psihološka bol toliko moćna da nas može dovesti do teških bolesti, a suočeni s djetetom kojeg boli glava, pred strašnim ispitom roditelji se pitaju: glumi li ono?

- Djeca su danas na prilično sličnom mjestu na kojem su bile žene prije stotinjak godina. Mi očekujemo da budu slatka, lijepa za vidjeti, poslušna, "dobro odgojena". Ako nisu? Onda ih proglasimo neodgojenima, histeričnima, tražiteljima pažnje, manipulatorima i pritom (ako smo roditelji) osjećamo ljutnju, tugu, strah, pitamo se gdje smo pogriješili, sram nas je osude okoline. Teško nam je vidjeti i prihvatiti ih drugačije od onoga što mi očekujemo. Zaboravljamo važnu činjenicu da su i djeca ljudska bića koja nekada imaju i jače osjećaje od nas odraslih, pojašnjava dr. Bencun Gumzej.

Pojasnila je kako djeca dolaze na svijet upijajući i učeći naš jezik, naša pravila, naše običaje, naše pisane i nepisane zakone. Djeca surađuju sa svojim roditeljima na sve moguće načine. Dodala je kako su djeca, ukoliko ne mogu reći kako se osjećaju, suočena sa stvarima koje su veće od njih (što školski sustav definitivno jeste) i ona to moraju pokazati.

- Kako će nam djeca pokazati? Pa onako kako su naučila! Ako ste prebrižan roditelj koji trza na svaki šmrc i vodi dijete liječniku, naravno da će pokazati na način - "ja nisam dobro". Ako ste roditelj koji nema vremena i preopterećen je svojim životnim problemima, a djetetu obratite pažnju tek kad mu zbilja "nešto jest" i pritom nemate tolerancije za "gluposti" tipa "strah me je", "glup sam" ili "ne mogu ja to" jer znate da je više zagrijalo stolicu ne bi sad imalo problema, djetetu ostaje autentična glavobolja, trbobolja ili čak i ozbiljniji simptomi. I nemojte misliti da ih stvarno ne boli. Ovi mehanizmi ako traju dovoljno dugo stvarno i mjerljivo će poremetiti zdravlje djeteta, naglašava dr. Bencun Gumzej.

Rješenje je razgovor

Kao rješenje i pomoć ona ističe uvijek i jedino razgovor te slobodu djeteta da slobodno kaže kako je. Naime, dijete koje pribjegava somatizaciji kao rješenju osjeća veliki strah, ljutnju, bijes, tugu, bespomoćnost, pa čak i očaj.

- Koliko nas odraslih može podnijeti puninu očaja, bijesa, bespomoćnosti, ljutnje, tuge i straha koje ispunjava naše dijete? Rijetko tko. Mi se s tim osjećajima ne znamo nositi ni kad su naši vlastiti, a kamoli kad nam ih daje naše dijete koje (da bi mi bili sretni) treba uvijek biti sretno, veselo, pametno i uspješno. I što preostaje djeci koja nas vole i znaju da se mi s tim nećemo znati nositi i da ćemo vikati, kažnjavati, biti očajni? Somatizirati! Jer tako svi dobivamo prihvatljivu priču: simptom oko kojeg se možemo angažirati, objasnila je začarani krug dr. Bencun Gumzej koja se često susreće s ovim fenomenom.

Dodala je kako će djeca koja odrastaju uz roditelje i u okolini koja je spremna učiti kako se nositi s "teškim" emocijama djece, manje morati pribjegavati somatizaciji.

- Mi odrasli imamo priliku, radom na sebi, pomoći djeci da se nose sa životom koji, eto, nosi sve i sreću i tugu i radost i ljutnju i uzbuđenje i očaj i uspjeh i neuspjeh. Jer cilj odrastanja je razviti sposobnosti konstruktivnog nošenja sa životnim situacijama! Somatizacija to nije, zaključuje dr. Bencun Gumzej.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)