Predblagdanske želje

– Susjeda, jeste li vidjeli, uhapsilo Ivu!(?) Neka, neka, tako mu i treba…, zaustavio me protiv moje, vlastite volje dosadni susjed u portunu.
Slegnula sam ramenima.
– Neka, neka. Banda lopovska!, nastavio je on, a ja sam produžila dalje. Jer da nisam, bilo bi mi gore nego da me se dohvatio onaj priljepak Ante iz ‘Nihc Darinka, Ante je’. Samo što ovaj nema pudlu. I nema bembaru. Ali ima vješticu od žene koja stalno zagleda u tuđe poštanske sandučiće. Ne volem je i točka. A nije mi ni on baš mio. Sad slavi što su uhapsili Ivu, a nekad nas je po portunu svih hvatao za rukav da glasamo za istog tog – Ivu. Jer, ne budemo li glasovali za Ivu, njegove su riječi, stići će nas božja kazna.
Sva sreća što sam postala homo non politikus. Ne, nemam ni fizičke ni mentalne gej sklonosti, nego me politika apsolutno prestala zanimati. Jer ne možeš protiv gomile, a božja kazna me, ko i četiri i pol milijuna Hrvata koji ovdje žive (ne računam dijasporu i one koji se iz susjedstva dođu samo roditi ovdje da bi nam iz odavno posrnulog proračuna iscicali rodiljne naknade) sustigla sasvim svejedno glasovala ja za Ivu po susjedovom naputku i možebitnoj kletvi ili ne.
Kako svit neće ići kvragu kad Hercegovac govori kaj, kad su Hrvati skijaška nacija, Slovenci nogometna, kad dojučerašnji jarani šalju jedan drugog u buksu. I još se k tome odriču jedan drugoga besramno i bespogovorno. Juda na svakom koraku, svatko svoju guzicu gleda. E, pa moja baba bi rekla: tako nam je kako nam je, onako kako smo i zaslužili. A bit će još i gore. I to smo isto zaslužili.
Kod nas uvijek pred Božić nekakvi stresovi. Uvijek nekoga hapse, ćapaju i lovaju i stavljaju u buksu u vrijeme božićnog darivanja. Nekako imam filing da bi narod radije bakalara, janjetine i zeru tuke. Jer ne možeš se naist od toga što je nekoga debelokošca strpalo u bajbuk. Što je najtragičnije, vjerojatno će on imati bolju blagdansku trpezu i tamo u ćumezu od bar trećine nacije. A to što je netko napravio pljačku stoljeća i riješio sebe i sve svoje retro od stoljeća sedmog pa avansno za isto toliko stoljeća, i što osim par godinica iza rešetaka (odmorit će se, zaslužio je), narodu ništa ne znači. Narodu ne treba ni giljotina, ni igre, samo kruha. Kojega je, na žalost, sve manje.
E da, unatoč svemu, ne želim izgubiti (pred)blagdanski duh. Pa ispod bora ili od nekog zgodnog djedice u najboljim godinama (35-45 cca, po mogućnosti da sliči na onog zgodnog Turčina iz serije poslije Šeherezade) želim prigodno onaj novi seksi komplet crvenog donjeg rublja, nove čizme, kaput i malu crnu haljinicu. I spektakularan doček NG, ma gdje god on bio, samo da je izvan bespuća hrvatske tmurne zbiljnosti. Amen!