Uvijek protivni svima i svemu

Nije za mene informiranje o političkim zbivanjima u državi. Ni financijskim isto. I pametno je što sam se neko vrijeme ostavila toga, barem sam živjela u miru. Ali očito da mi je jučer bilo toliko dosadno, tako da sam pročitala veliki intervju s bivšom premijerkom koja se obračunava sa svima, pa i s njima – bivšim najbližim suradnicima. A čitala sam i o haenbeu, haenesu i o tome jesu li Štimac i Mamić protiv Bilića ili protiv Markovića.
Općenito, zaključak je da kod nas na svakom polju vlada ona stara da jebo lud zbunjenog i sve tako u krug. Zagadila sam moždane vijuge očito previše, tako da sam se jutros probudila s najgorom noćnom morom. Jaci sam cijelu noć, koliko se sjećam i to u boji, preslagivala oponente, bivše i sadašnje suradnike, u posebne ladice oni koji su je se odrekli, pa one koji su na tom tragu, one koji nikad to ne bi napravili…
Propisno sam se umorila, a probudila kao da sam kopala i orala cijelu noć. Oznojena, mokra, svaka koščica me boljela. Požurila sam se pogledati u ogledalo, vidim da nemam modrica. I to je bar nešto. Gledam zapešća, nema tragova lisica. Dobro je, ipak je sve bio samo san. Izdajice i izdajnici, progonitelji, disidenti, sve je to bio samo ružan san. Neću politiku u moju butigu i amen.
Dosta mi je progona i gejeva i Roma, podjela na ustaše i partizane, Dalmatince, Purgere i Istrijane, crvene i plave, lijeve i desne… Što je kriza veća, mi se više dijelimo i podižemo oko sebe zidove. Nacionalne, statusne… I uvijek je važno biti protivan, prema svima i svemu. Dobro, ima li ičega oko čega su se barem tri Hrvata složila, kada ne mogu bar četiri?!
U mojoj ekipi ima. Uvijek je barem jedan ili jedna slobodna za kavu. I to onu nedjeljnu, pred ručak u kvartovskom kafeu. Dok se meso u pećnici na lagano krčka. Ritual već odavno znan, kao i nedjeljni meni. Dečki raspravljaju za jednim stolom o katastrofalnoj utakmici omiljenoga košarkaškog kluba, koji sve više i više gubi manire kluba i ozbiljnog sporta za koji bi se davalo srce, bubreg i eventualno bar jedno plućno krilo.
Mi žene u svom filmu, ove nadobudnije o spizi, a ostale o tome kako izbjegavamo trgovačke centre i šoping. Neizbježna priča o tome kako su kartice u blokadi, muževi i dečki (one (ne)sretnice koje ih imaju) totalno nezreli, neodgovorni i balavi za svoje godine, roditeljsku i partnersku ulogu… I o tome kako skucati nekakav minimalac da barem preko vikenda odmaglimo negdje iz ovog grada. Ako nam se zvijezde poklope, ofc.
Jer treba uskladiti da budu neradni dani, što podrazumijeva ili praznik, godišnji, ili bolovanje. E, ako se tu zvijezde poklope, one koje imaju muževe i djecu moraju potrefiti da svi budu zdravi, zbrinuti i bar na dva dana sposobni ostati sami. Love ionako nitko od nas nema dovoljno, pa se na kraju, ukoliko se svede na jednodnevni izlet, smatra velikim uspjehom.
Zato nam kvartovsku i jutarnju i popodnevnu, a kad se zvijezde za ligu prvaka poklope i večernju – nitko ne može oduzeti. Ritual koji je neprocjenjiv. Ako su nam zatvorili firme, podijelili otkaze ili prijete otkazom, barem nam to nitko ne može oduzeti. Orilo, gorilo, za kavu uvijek uspijemo skucati novce. A planiranje o Barceloni, Istanbulu, Reykjaviku nam isto nitko ne može poremetiti. Što, mi planiramo, a valjda će se jednom i ostaviti.
Mare ([email protected])