Neću na sunce nego u hlad

Već danima se osjećam kao kit na suhome. Čim počnu ovakve vrućine, ja počnem afanavati. Nagle promjene temperature i prelasci iz godišnjeg doba u godišnje doba svaki put me dotuku. I treba mi bar dva tjedna da se barenko za dz prilagodim.
Hladnoću ne podnosim, a ove paklene vrućine pogotovo. Tako da ne razumijem, ali stvarno ne razumijem zaluđenost tamo nekog Čeha ili Poljaka koji je spreman i dva dana skoro u komadu voziti se do neke naše pripizdine kako bi utoćao noge u moru. Pocrveni, oguli se, pa Jovo nanovo. Spali se do neprepoznatljivosti, sjedne u auto i vrati se opet križnim putem doma. Non komprendo. Not andrstend.
Mrzim i ljetnu gužvu, škljocanje aparata onih zujavih Japanaca. E, njih pogotovo ne razumijem. Oni samo zuje okolo i škljocaju. Ne vidim ih nikad da su na miru sjeli, popili kavu, pogotovo zapalili cigaretu. Samo bjesomučno trče okolo s fotoaparatima i slikaju, slikaju, slikaju… I piče dalje, da nešto, ne daj bože, ne bi propustili. A u toj žurbi i škljocanju propustili su sve: čuti kako bog zapovijeda i orgulje, i pogledati prave boje Pozdrava Suncu, i pravi zalazak sunca. I osjetiti dalmatinsku fjaku. I kad se vrate doma, opet neće moć objasniti ni gdje su bili ni što su osjetili… Ti Japanci su cijepljeni od svega, ja njima ne bih uopće dala da dolaze kod nas. Stvaraju mi nekakvu nervozu i kaos u glavi čim ih vidim. I stalno gledam hoće li iz te gomile od nekud iskočiti nekakav Brus Li i opizdit koga s nekoliko biranih zahvata. Peživčana su oni nacija za moj ukus. I stalno u nekom spidu i na baterije.
A ja volim, bar ljeti, sve na tenane. Cijeli sustav mi funkcionira na hibernaciji. Da je suprotno, ne bih preživjela paklenu vrućinu. Vrag odnija prišu, dan je dug, i sve stignem obaviti kad padnu vrućine. Tek tad počnem normalno dihati i živjeti.
Zato sam ljeti uvijek mrtva umorna i neispavana. Jer živim po noći, danju sam prisiljena raditi, a vremena za spavanje i nema previše. Pokušat ću ovo ljeto iskamčiti godišnji, poslat sve u peem i otići tjedan dana tamo gdje je sve po mom. U suprotnom, najpametnije je da odmah sad skupim najpotrebnije stvari u torbu i spremim je pored kreveta, pa ako zatreba – pravac Ugljan.
Sanja se zgrozila da sam sezonu dočekala nespremna. Noge su mi toliko bijele, da bih mogla na njih lovit hobotnice bez ikakve ješke. E zaboli me i za to. Ionako nije više in pržiti se na suncu do besvijesti. Je da preko ljeta izgledaš bolesno, ali bar nema straha od melanoma i potrebe za botoksom preko zime. Ovo ljeto sam stvarno odlučila biti naopaka. Neću na sunce nego u hlad. I neću u solarij. Ni na pet minuta. Nema mi gore stvari nego vidjeti moralesice smeđe i pregorene od let lampi. Zato mi se ne da ni izlaziti preko ljeta previše vani. Jer žena bez solarija, dopičnjaka i peta ubojica nije žena. Bar ne kad su večernji izlasci u pitanju. A ne da mi se previše naganjati po diskotekama s takvima jer obično dođem izranjavana po nogama doma, a za čizme mi je ipak prevruće.
Nije ni počelo, a ja jedva čekam kad će završiti. Košarkaško ludilo je tek završilo, a mogu reć da mi je dopizdilo, nogometno tek počinje, ne opterećujem se ni njime, ali brate najezdu turista teško da ću preživjeti. Nije ni počelo, a ja kukam kad će zahladiti…