Prva sinteza razvoja Hrvatskog proljeća

Ante Batović obranio je nedavno na Sveučilištu u Zadru doktorsku disertaciju pod naslovom “Liberalno-nacionalni pokret u Hrvatskoj od 1966. do 1972. i svijet”. Disertacija ima 275 stranica, a podijeljena je u 13 poglavlja, a Batović ju je brtanio pred Stručnim povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Mithad Kozličić, prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina i dr. sc. Stijepo Obad, red. prof. u miru.
Nacionalna i jadranska komponenta
Zbog čega ste se odlučili za ovu temu doktorata?
– Kako sam doktorat pripremao u sklopu doktorskog studija Povijest hrvatskog pomorstva na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, neminovno sam morao uklopiti nacionalnu i jadransku, odnosno mediteransku komponentu u širi kontekst svjetskih zbivanja, s obzirom na moj afinitet i orijentaciju prema istraživanju i predavanju suvremene svjetske povijesti. Hrvatsko proljeće činilo mi se kao dobar izbor jer se radi o još uvijek aktuelnoj i nedovoljno istraženoj temi, iznimno važnoj za suvremenu hrvatsku povijest, koja je uključivala sve navedene komponente. Ideja za istraživanje međunarodne komponente hrvatskog proljeća došla mi je prilikom istraživanja u Britanskom nacionalnom arhivu u Londonu, gdje sam pronašao opširnu građu britanske diplomacije o događajima u Hrvatskoj i ondašnjoj Jugoslaviji. Stoga sam na temelju te građe, a kasnije, prilikom istraživanja u SAD-u i u drugim zemljama, pokušao rekonstruirati politiku međunarodne zajednice prema nacionalnom i liberalnom pokretu koji se razvijao u Hrvatskoj u drugoj polovici 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća.
O čemu je, zapravo, riječ u Vašem doktorskom radu?
– Doktorat detaljno obrađuje utjecaj međunarodnih, a velikim dijelom i unutrašnjih faktora na razvoj Hrvatskog proljeća u periodu njegovog najintenzivnijeg razvoja, od 1966. do 1971. godine. Prije svega se to odnosi na suodnos međunarodnog položaja socijalističke Jugoslavije, u okružju hladnoratovskih blokova, i unutrašnjih procesa u Hrvatskoj i Jugoslaviji poslije smjene Aleksandra Rankovića 1966. godine. Nastojao sam prije svega analizirati politiku Istoka i Zapada prema politici liberalizacije i decentralizacije pokrenute početkom 1960-ih godina od strane jugoslavenskog komunističkog režima, koja je do početka 1970-ih godina prerasla u nastojanja jugoslavenskih republika, a posebno Hrvatske i Slovenije, da postignu što veći stupanje ekonomske, kulturne i nacionalne autonomije od saveznog centra u Beogradu. Pri tome sam doktorat podijelio na dvije razine.
Dvije razine doktorata
Geopolitičku, koja nastoji objasniti na čemu su hladnoratovski blokovi temeljili svoje stavove prema liberalizaciji i decentralizaciji u Hrvatskoj i Jugoslaviji, u razdoblju koje se u svijetu i Europi preklapa s početkom detanta, odnosno smirivanjem hladnoratovskih napetosti, ali i intenziviranjem sovjetskog angažmana na istočnom Mediteranu i Bliskom istoku, što je značajno povećalo sovjetski interes za istočnu obalu Jadrana kao potencijalnu točku pristupa Mediteranu. Upravo to je Zapad još od 1948. nastojao spriječiti podupirući neovisnost jugoslavenskog komunističkog režima od Moskve. Premda je Zapad načelno podržavao decentralizaciju i liberalne reforme, pa i slobodno izražavanje nacionalnih osjećaja, u Washingtonu i Londonu postojao je strah da bi pretjerana liberalizacija i decentralizacija jugoslavenske države, a posebno jačanje nacionalnog pokreta u Hrvatskoj, moglo ugroziti unutrašnju i međunarodnu stabilnost Jugoslavije, što bi Sovjetima moglo dati povod za intervenciju. Sovjetima, s druge strane nije odgovarala proturuska i prozapadna crta nacionalnog i liberalnog pokreta u Hrvatskoj, koja je mogla Jugoslaviju dodatno približiti Zapadu, pa se time može objasniti sovjetska nastojanja da diskreditiraju hrvatsko proljećarsko rukovodstvo. Dakako, pogled na događanja u Hrvatskoj bio mi je posebno važan pa sam zato, uz geopolitički aspekt, analizirao gotovo sva izvješća britanskih i američkih diplomata, a dijelom i hrvatske, odnosno jugoslavenske dokumente, o situaciji u Hrvatskoj poslije 1966., uključujući smjenu Aleksandra Rankovića, Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, Desetu sjednicu CK SKH, te događaje iz 1971; popis stanovništva, špijunsku aferu, reakcije na ustavne amandmane, razvoj nacionalnog pokreta, djelovanje Matice hrvatske i studentske organizacije, te konačno studentski štrajk i događaje u Karađorđevu, odnosno situaciju u Hrvatskoj poslije sloma Hrvatskog proljeća.
Pri izradi doktorata koristili ste se popriličnom građom. Koliko Vam je vremena trebalo za izradu rada i čime ste se sve služili?
– Sveukupno mi je za prikupljanje i analizu građe, te samo pisanje doktorata trebalo oko četiri godine. Radi se o stotinama dokumenata, analiza, izvještaja, telefonskih transkripata koje sam prikupio u Nacionalnim arhivima Velike Britanije i SAD-a, te Arhivu NATO-a u Bruxellesu, uz dakako, konzultiranje opširne domaće i strane literature, te internetskih izvora. To su uglavnom diplomatska izvješća i analize britanskih i američkih diplomata koji su služili u Beogradu i Zagrebu, odnosno njihovih kolega u Foreign Officeu i State Departmentu, izvješća zapadnih obavještajnih agencija, te u slučaju američkih izvora dokumenti Vijeća za nacionalnu sigurnost i predsjedničkih administracija Lyndona Johnsona i Richarda Nixona. Uz britanske i američke izvore sliku sam nadopunio istraživanjem u Hrvatskom državnom arhivu, te Arhivu Jugoslavije i Diplomatskom arhivu Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije u Beogradu. Ta tri arhiva pokazala su se iznimno važna za istraživanje ne samo međunarodnih odnosa bivše države, već i utjecaja Hrvatske, odnosno hrvatskog političkog vodstva, na kreiranje vanjske politike jugoslavenske države, posebno po njezinu snažniju orijentaciju prema Zapadu. Radi se uglavnom o građi Saveza komunista Hrvatske, odnosno Saveza komunista Jugoslavije, te osobnoj dokumentaciji Josipa Broza Tita koja osvjetljava mnoge unutrašnjopolitičke procese ili događaje koji su do danas slabo interpretirani kroz arhivske izvore. Primjerice, odnose jugoslavenskog vrha sa Sovjetskim Savezom, nacionalnu problematiku, položaj Hrvatske u Jugoslaviji, te pojedine kontroverzne događaje, npr. špijunsku aferu u kojoj je hrvatsko proljećarsko vodstvo povezano sa Sovjetima, Brežnjevljev poziv na Brijune, te njegov posjet Jugoslaviji neposredno prije Karađorđeva, kao i Titov posjet Sjedinjenim Državama na jesen 1971. Konačno, uvid u građu Saveznog sekretarijata za vanjske poslove SFRJ koja se danas čuva u srpskom ministarstvu vanjskih poslova pomogao mi je da nadopunim i stvorim cjelovitu sliku o međunarodnom položaju socijalističke Jugoslavije, prije svega kako bi rekonstruirao sovjetsku politiku prema događajima u Hrvatskoj, s obzirom da su ruski arhivi još uvijek neistraženi, i još uvijek nemamo potpune podatke o stavovima i planovima sovjetskog vodstva prema situaciji u Hrvatskoj i Jugoslaviji tijekom procesa snažne libralizacije i decentralizacije, koji je u Sovjetskom Savezu bez sumnje praćen sa nelagodom.
Dostupnost građe
Je li bilo teško doći do nekih podataka? Postoje li dandanas prepreke u pristupu nekim izvorima?
– Većina arhivske građe, posebno na Zapadu, danas je gotovo u potpunosti otvorena za javnost i dostupna istraživačima. Iznimka je jedino Arhiv NATO-a, gdje je situacija obrnuta, pa je na žalost većina građe još uvijek nedostupna. Arhivi na prostoru bivše Jugoslavije, konkretno u Zagrebu i Beogradu također su prilično otvoreni za javnost, ali određena ograničenja postoje, posebno u smislu reprodukcije građe, što prilično otežava posao istraživačima. Dakako, osjetljivija građa, vezana za vojne, ili obavještajne strukture još uvijek je dijelom nedostupna, no to nije bilo presudno za uspješno istraživanje. Na žalost, hrvatska država do danas nije preuzela arhivsku građu SFRJ, na što, prema sukcesijskom ugovoru ima pravo, pa i to dodatno otežave posao hrvatskim istraživačima, ali i nepotrebno daje drugima prednost u interpretaciji važnog dijela hrvatske povijesti. Najveća prepreka bila je svakako financijske naravi, jer sam većinu istraživanja, što je uključivalo dugotrajniji boravak u navedenim državama, morao sam financirati.
Koji bi bio doprinos znanosti ovog rada?
– Doktorat predstavlja možda prvu sintezu i cjeloviti pregled razvoja Hrvatskog proljeća temeljenog na arhivskim izvorima, što do sada nije bio slučaj. Naime, usprkos činjenici da je u proteklih dvadeset godina Hrvatsko proljeće bilo u središtu pažnje hrvatske historiografije i politike, većina podataka vezana za to razdoblje još uvijek se temelji na memoarskoj građi sudionika tih događaja ili su obrađeni samo pojedini aspekti i događaji u razvoju Hrvatskog proljeća. Stoga je interpretacija i objava do sada potpuno neistražene arhivske građe svakako najvažniji doprinos mojeg doktorata povijesnoj znanosti. Uz to, veliku vrijednost radu daje temeljito osvjetljavanje politike Zapada prema položaju Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji, te dobrim dijelom i stava Sovjetskog Saveza o istom pitanju, što je ujedno i doprinos istraživanju globalne hladnoratovske povijesti.
Hoćete li se nastaviti baviti ovom tematikom? Na koji način?
– Svakako ću nastojati što prije objaviti doktorat, a prije toga sakupiti i analizirati dodatnu arhivsku građu, posebno u Zagrebu i Beogradu, te, tako popuniti “rupe”, posebno vezane za unutarnjopolitički razvoj Hrvatskog proljeća, koje u dosadašnjem istraživanju nisam uspio zatvoriti, te na taj način pokušati dati sveobuhvatni i objektivni pregled toga važnog dijela hrvatske povijesti.
 

Tko je Ante Batović?

Ante Batović zaposlen je na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru gdje predaje kolegije iz suvremene svjetske povijesti. Završio je dodiplomski studij povijesti i arheologije na Filozofskom Fakultetu u Zadru a potom upisao doktorski studij na Sveučilištu u Zadru.
Specijalizira se u istraživanju hladnoratovske povijesti s posebnim osvrtom na položaj Jugoslavije, odnosno Hrvatske u tome razdoblju. U sklopu izrade doktorske disertacije istraživao je u nacionalnim arhivima Velike Britanije i SAD-a te na Institutu za hladni rat na Londonskoj školi za ekonomiju i političke znanosti (London School of Economics and Political Sciences, London, UK).
Objavio je radove o vanjskoj politici socijalističke Jugoslavije, talijansko-hrvatskim odnosima u 20. stoljeću i raznim aspektima lokalne povijesti Zadra i Dalmacije.