Sedam godina samoće u sobici tri sa tri

Tijekom rata sam radio u bolnici u Splitu, a bio sam i po logorima. Moja kuća u rodnom Travniku je razrušena pa su me prvo smjestili u hotel Gortan i prije sedam godina su me premjestili ovdje. Dao sam svu dokumentaciju, zadovoljavam sva prava. Stalno mi obećavaju stan, kažu da je pitanje dana, ali nikako da taj dan dođe, kaže Bilinčić

I nakon šesnaest  godina od završetka Domovinskog rata u hotelu Iž još  je nesretnih priča i neriješenih slučajeva kojima se i  dalje bavi Ured za prognanike!
Materijalna strana cijele  priče, u kojoj velika zgrada  gotovo u samom centru Zadra propada, manje je važna  od sudbine ljudi koji su prvo  protjerani iz svojih domova,  a poslije i ostali bez njih. I  nakon cijele te tragedije, još  godinama čekaju da im se  osigura pristojno mjesto za  život.
U logoru
Tako je i s Dominikom  Bilinčićem kojeg smo sreli  ispred hotela kada nam je  prišao i upitao želimo li da  nam ispriča svojih sedam godina agonije u hotelu Iž.
– Tijekom rata sam radio u  bolnici u Splitu, a bio sam i  po logorima. Moja kuća u  rodnom Travniku je razrušena pa su me prvo  smjestili u hotel Gortan i  prije sedam godina su me  premjestili ovdje. Dao sam  svu dokumentaciju, zadovoljavam sva prava. Stalno mi  obećavaju stan, kažu da je  pitanje dana, ali nikako da  taj dan dođe, kaže Bilinčić,  čija agonija ne traje sedam  godina, nego od početka Domovinskog rata.
Kako priča, od 1993. godine je radio u bolnici u  Splitu.
– Po struci sam profesionalni vozač, a od 1993. sam  u splitskoj bolnici radio kao  vozač, ali i sve drugo što je  trebalo. Bilo je ratno stanje i  radili smo svi gotovo sve.  Završio sam u logoru. Bio  sam u Manjači, ali i u drugim  logorima. Nakon logora,  opet sam nastavio raditi u  bolnici. Molili su me da se  vratim, bio sam potreban pa  sam radio još do kraja rata.  Sada sam u civilnoj mirovini, a nikako da dobijem  vojnu mirovinu, govori Bilinčić dodajući da je zbog  mučenja u logoru oštetio  četiri kralješka, prste na nozi, a i da je, kako kaže,  “prošvikao”.
– Sve lako podnosim, i boli  i jade, ali ne znam za koga  zdravlje dade, opjevao je Bilinčić svoju sudbinu.
Rat razorio obitelj i  brak
– U Travniku imam kabriolet-kuću. Nema krova, a  svaki put kada dođem sve  manje i manje ostaje od  kuće, jer se pokradu betonski blokovi i ostali materijal.  Ne tražim ja nešto puno, ni  luksuzno, nego da dobijem  taj stan koji stalno obećavaju i da prestanem živjeti u  neizvjesnosti. Sada idem na  tri tjedna u toplice na rehabilitaciju i ne znam što će biti  kada se vratim, kaže Bilinčić.
Unutar hotela Iž izgleda  da je vrijeme stalo u doba  socijalizma, ali ovim ljudima  to je još uvijek jedini dom i,  kako kaže Bilinčić, djelatnici  su jako dobri.
– Živim u sobi “tri sa tri” i  stvarno mi je tijesno. Odjeća  mi stoji u kovčezima naslagana po sobi, a neću je  baciti da bih sada imao komfor pa jednog dana kada dobijem stan da nemam što  obući. Hrana je odlična, ali  količine su premale. Ali svi u  hotelu su super, odnose se  prema meni jako dobro, svaka im čast, govori Bilinčić.
U hotelu Iž Bilinčić živi  sam. Kaže da mu je rat razorio obitelj i brak, djeca su  se raselila po svijetu, a nema  baš ni prijatelja.
– Svi su se osamili, svatko  ima svoj život, svoje probleme, a ja druge sa svojim  problemima ne zamaram.  Ali trudim se ostati pozitivan. Kada mi je najgore,  najviše se smijem. Pa smiješno mi je bilo i kada je  Karadžić rekao da su ljudi  sami naslonili rebra na bodljikave žice u logoru tako  da bi se slikali, kaže Bilinčić.
Pokušali smo razgovarati s  nekim u hotelu, ali upravitelj  je na godišnjem odmoru, a ni  u Uredu za prognanike nismo mogli nikog dobiti.