Gad bles Amerika

Petak sam radila jutarnju pa sam popodne odlučila otić do didine sestre bodulice koja je Ameriku zamijenila ljetom u Lijepoj našoj. Već sam se psihički pripremila kako će me njen muž, isto naš čovik, pilati kako je kod NAS sve skupo, kako kod NAS birokracija ne šljaka, kako kod NAS odvjetnici koji mu sređuju nekakve papire oko zemlje deru kožu toliko i tako da bi i vlastitoj materi oderali skalp….
Na sve sam se to pripremila i odlučila ovog puta odšutjeti na to kako kod NAS ništa ne valja, jer izgleda da je čovjek u pravu… Ali dođe mi nekad iz revolta pitati čija ga je piz… rodila, NAŠA ili NJIHOVA? I kad se već dijelimo na naše i njihove, koji kukumar nije ostao va Merike, di mu je bolje. Di cvjetaju ruže, gdje je lova do krova, gdje se zna red i zakon… I dođe mi pitati, ako je tako dobro kod NJIH i prodaje se za njihovoga, zašto nije usavršio taj engleski nego natuca i dalje kao da ga je strani jezik učila učiteljica koja se nije makla ni na studij iz svoga sela. A živi čovjek preko četrdeset godina tamo preko Bare.
Na sve sam se to pripremila, i da ću morati slušati o tome kako smo mi u Hrvatskoj neradnici, da je on posla par hiljada dolari Hrvatskoj u ona krizna domoljubna vremena… Ali se isto nije vratio, nego dođe samo preko ljeta prodavati ‘glupoj’ rodbini pamet kako kod NJIH za razliku od NAS sve štima. I dignut koju kunu, a ne dolar od turizma…
Rodbinu fakat ne biramo, pa stvarno prisilno svake godine više dide i babe radi, otrpim to polupismeno čeljade koje je kuću nakrcalo kičem iz Amerike. Teta je OK, vene za zavičajem, ali djeca i unučad su tamo. Srce joj je rascijepano na pola, tako da nekako to kompenzira ljetom provedenim tu, a zimom tamo.
I baš sam, kao da sam birala, pogodila u petak otići do njih. Teta je bila kod neke rodbine u posjeti, a gospodin NJIHOV me dočekao na vratima. Nisam mogla izbjeći ni kavu ni sok, a ni razgovor.
– Znaš li ti mala, koji je danas dan?, pitao me nadmoćno…
– Petak, zbunjeno sam provalila čudeći se glupom pitanju….
– Ne, dan kada su pali blizanci u Nevjorku, rekao je…
Pa da, znala sam da je taj dan važan iz dva razloga. Pozitivan je onaj da sam se u davnoj prošlosti riješila jedne budale, a drugi je negativan jer su pali blizanci. Ali pomiješala sam dane, mislila sam da je to tek sutra.
Uglavnom, NJIHOV je počeo o krizi, blizancima, negodovanjem što im je crnac, k tome nekatolik izabran za predsjednika… Pričao je o obamama i osamama… I kako se priča sve više odmiče, kužim da tip ne da je nepismen i zatucan, nego i rasist, veći nego ijedan naš brđanin.
Đaba vam novci, moji sinovci – promislila sam. Đaba vam i Amerika ako imate milijune ovakvih. Nas je malo, i jesmo govna, kako kaže jedan moj prijatelj, ali bar smo NAŠI. I znamo tko koga, kada i gdje, koliko i zašto… a toj Americi ni bosanski lonac nije ravan.
Pitala sam zašto se onda ne vrati. A ne, Merika je Merika. To je u odnosu na sve ostale haj klas…
Promislila sam, jebeš taj haj klas kad tamo živiš cijeli život, a još uvijek si stranac i uvijek ćeš biti stranac. K tome nekakva srednja klasa, možda čak i niža srednja klasa. A kad se vratiš, glumiš glumu i glavni si baja u svom selu i prodaješ spiku. Pa nije ovo početak dvadesetog stoljeća, evoluirali smo i mi…
Gad bles Amerika, rekla sam mu na odlasku, a u sebi promislila – I ovakve blese….