Belizar je bio “posljednji Rimljanin”

Belizar je svoj pohod protiv Gota započeo iskrcavanjem na Siciliji, dok je prema Dalmaciji nastupao carski vojskovođa Mundo. Belizarova kampanja bila je uspješna. Zauzeo je najprije Napulj, a potom 536. i Rim gdje je uspješno odbio gotski protuudar, a potom nastavio prema sjeveru Italije. Pred gotsku prijestolnicu, Ravennu, stigao je 540., a Goti mu tad ponudiše da bude zapadnorimski car. Belizar je prihvatio ponudu i ušao u grad sa svojim teškim konjaništvom

Na današnji dan godine  533. tlo na kojem su davno  stajali temelji moćne Kartage ponovno je drhtalo od  topota silne bitke. Sukobile  su se snage istočnog Rimskog carstva i Vandala koji  su u Velikoj seobi naroda  našli sebi dom u sjevernoj  Africi. Vandali su bili neko  vrijeme saveznici caru u Bizantu, no kad je Gelimer  svrgnuo zakonitog kralja  Hilderika, odnosi su se znatno pogoršali. Vandali su  osim toga gusarili na uskom  grlu Sredozemlja, između  sjevernoafričke obale i Sicilije, a kao arijanci nisu blagonaklono gledali na one  kršćane koji su prihvaćali  odluke Nicejskog crkvenog  sabora te su mnogi od njih  pobjegli u Carigrad tražeći  zaštitu i potičući Justinijana  na akciju protiv barbara kojima je još k tome zavladao  uzurpator. Justinijan je uputio svog najboljeg vojskovođu Belizara.
Bizantske i vandalske snage sudarile su se u Bitki kod  Ad Decimuma. Gelimer koji  je tog istog jutra dao pogubiti svrgnutog kralja Hilderika, dobro je posložio  svoje snage i Romejima je  prijetio poraz. Međutim, kad  je Gelimer saznao da mu je  brat poginuo, to se značajno  odrazilo na njegove zapovjedne sposobnosti. Belizar je  na vrhuncu bitke pregrupirao svoje snage i osvojio put  za Kartagu. Nakon još dvije  pobjede, Gelimer i Vandali  su se predali početkom 534. i  sjeverna Afrika je ponovno  postala rimska provincija.
Zadnji rimski trijumf
Bio je ovo samo jedan u   nizu vojničkih uspjeha vojskovođe Belizara. Zabilježeno je da je nakon pobjede nad Vandalima proslavio posljednji trijumf po rimskom običaju. Za pobjedu su  također iskovane medalje s  natpisom “Gloria Romanorum”, a njemu je, među posljednjima u povijesti, ponuđena konzulska čast. Bile  su mu tada oko 34 godine.
Belizar se rodio na samom  početku šestoga stoljeća u  gradu Germania, na mjestu  današnje Sapareve Banje u  jugoistočnoj Bugarskoj i vjeruje se da je bio iliro-tračkog  podrijetla. Kao mladić je  ušao u vojsku i služio u  osobnoj gardi cara Justina I.,  gdje se ubrzo istaknuo svojom sposobnošću. Car mu je  dopustio da ustroji posebnu  postrojbu teškog konjaništva, zvanu bucellarii, u  kojoj su konjanici  bili oklopljeni i naoružani teškim kopljem, sulicom, hunskim lukom i mačem te na taj način  osposobljeni za borbu izdaleka i izbliza. 527., novi car,  Justinijan I., povjerio je Belizaru zapovjedništvo nad  vojskom na istoku u ratovima sa sasanidskom Perzijom. U tome nije bio u  potpunosti uspješan, no konačno je između dva velika  carstva ipak sklopljen mir.
S istoka je Belizar krenuo  u gore navedeni kratki i pobjedonosni pohod protiv Vandala, no to je bila samo epizoda. Glavni neprijatelji  Carstva bili su Istočni Goti  koji su tada pod svojom  vlašću držali velike djelove  propalog Zapadnorimskog  Carstva, među njima i čitavu  Jadransku obalu i unutrašnjost, uključivši i Panoniju te svu Italiju s Rimom.  Justinijan je želio potpuno  poraziti Gote i uspostaviti  obnovljeno Rimsko Carstvo  na zapadu Sredozemlja. Tu  zadaću povjerio je vojskovođi Belizaru.
Govor zadarskog  biskupa
O našim krajevima pod  gotskom vlašću ovako je pisao Stjepan Antoljak: “Sada  Dalmacija s Liburnijom i Savijom sa središtem u Saloni  također čini odjelitu upravnu cjelinu kojoj je na čelu  “comes Dalmatiarum et Saviae” s civilnom i vojnom  vlasti u tom području i s  titulom “vir inlustris”, inače  rodom Got.
Uporedo s time oživi i promet na našoj jadranskoj obali. Posebni “tribuni maritimorum” pazili su na interese  stanovništva, koje se je bavilo trgovinom, ribarstvom i  iskuhavanjem soli. Glavna  hrana žitelja je bila pšenica,  ulje, vino, riba, koze i ovce, a  u manjoj mjeri govedina i  svinjetina.”
Gotska vlast je trećinu plodnog zemljišta i drugih nekretnina domicilnog stanovništva dodijelila svojim pripadnicima zbog čega su u  Saviji izbili nemiri, no u Dalmaciji nije zabilježeno takvih ekscesa. Također, za razliku od spomenutih Vandala, Ostrogoti se, premda  Arijanci, nisu uplitali u vjerske poslove iliričkih provincija pa su u Saloni tijekom  njihove vladavine normalno  održavani crkveni sabori, na  kojima se posebno istaknuo  zadarski biskup Andrija “vrlo trijeznim govorom i prijedlogom”.
Pod Gotima je u Dalmaciji  potaknuto istraživanje i kopanje željezne rude, no  odredba da se u grobove ne  smije stavljati nakit od plemenitih metala, koji ako ga  se tamo nađe pripada državi,  svakako je otežala arheološka istraživanja ovoga perioda.
Belizar je svoj pohod protiv Gota započeo iskrcavanjem na Siciliji, dok je prema  Dalmaciji nastupao carski  vojskovođa Mundo. Belizarova kampanja bila je uspješna. Zauzeo je najprije  Napulj, a potom 536. i Rim  gdje je uspješno odbio gotski  protuudar, a potom nastavio  prema sjeveru Italije. Pred  gotsku prijestolnicu, Ravennu stigao je 540., a Goti mu  tad ponudiše da on bude  zapadnorimski car. Belizar  je prihvatio ponudu i ušao u  grad sa svojim teškim konjaništvom, no jednom unutar zidina, proglasio je da je  grad zauzet u ime cara Justinijana I. i zarobio gotskog  kralja Vitigesa. No glasine o  gotskoj ponudi Belizaru isto  su uznemirile cara u Konstantinopolu koji ga je uskoro premjestio na istok gdje  su u Siriji ponovno izbile  borbe s Perzijancima.
Opustošeno  Makarsko primorje
Goti su se, međutim, pod  novim kraljem Totilom ubrzo oporavili i istjerali Romeje ne samo iz sjeverne  Italije, nego i ponovno zauzeli Rim. Poslane su i pomorske pljačkaške ekspedicije na našu obalu koje su  opustošile Makarsko primorje. Belizar je uskoro opet  upućen u Italiju i nakon opsade i teških borbi, uspio je  istjerati Totiline snage iz Rima, no daljnja kampanja je  zapela zbog logističkih problema, to jest nedovoljne opskrbe. Mnogi povjesničari  vjeruju da je Justinijan još  uvijek gajio određena nepovjerenja prema svom najsposobnijem generalu i da mu je  namjerno pojačanja i opskrbu davao “na kapaljku”, da   ne bio bio previše uspješan.  Na kraju je Belizar ponovno  skinut sa zapovjedništva, a  zamijenio ga je Narzes, inače  eunuh, ali i sposoban general koji je k tome iz Carigrada dobivao puno bolju i  redovitiju opskrbu te je na  kraju porazio Gote i vratio  zapadna područja pod Justinijanovu vlast.
Borbe s Gotima vodile su  se i u našim krajevima, osobito oko grada Salone te potom oko rijeke Krke. Gotske  snage rabile su nekadašnji  rimski logor Burnum kod  Ivoševaca za svoje glavno  uporište. Arheološki su utvrđeni i tragovi gotskog naseljavanja u Ravnim Kotarima, primjerice Kašiću, kao  i dublje u Bukovici i zapadnoj Bosni.
Belizar je neko vrijeme bio  zapovjednik carske osobne  garde u Konstantinopolu,  gradu u kojem je njegova  supruga Antonina, bliska  prijateljica carice Teodore,  bila također često u središtu  mnogih skandala. Govorilo  se da joj je jedan od glavnih  ljubavika, njeno kumče, mladi Teodozije, a Belizara ogovaralo da je slabić i rogonja.  Također je ostalo zapamćeno  da je Antonina bila i prilično  rastrošna. Kasnije je Belizar  ipak reagirao i želio pokrenuti postupak rastave do  čega, međutim, nije došlo jer  se uplela carica Teodora i  svojim autoritetom “izmirila” supružnike.
Optužen za korupciju
Služba u prijestolnici ipak  je donijela i vojničkih izazova. Dogodilo se to 559.  kad su Kutriguri provalili  preko Dunava i po prvi puta  u povijesti se dogodilo da  barbari prijete samoj najbližoj okolici Carigrada.  Premda je brojčano bio u  nepovoljnom položaju, Belizar je uspio i u ovoj vojnoj  misiji. Porazio je Kutrigure i  njihovoga kana Zabergana i  potisnuo ih nazad preko Dunava, u područja na kojima  će kasnije nastati prva bugarska država. Pa ipak, ova  posljednja Belizarova vojna  pobjeda u njegovoj karijeri,  nije mu donijela   uvod u mirnije dane, jer se 562. morao  pojaviti na sudu pod teškim  optužbama za korupciju. Da  stvar bude gora bio je  osuđen i zatvoren. Prema  nekim apokrifnim djelima  koja su prenijeli kasniji pisci,  Belizar je bio oslijepljen i  degradiran na razinu uličnog  prosjaka koji prosi na rimskim vratima uz frazu “date  obolum Belisario”, što je  ušlo i u žargon. Stvarnih  dokaza za ovu pripovijest  koja je bila dosta raširena u  srednjem vijeku nema, no  zahvaljujući Belizarovim  životopisima iz osamnaestog stoljeća, postala je relativno čest motiv u likovnim  umjetnostima toga vremena.  Ono što se sa sigurnošću zna  jest da je car Justinijan nedugo nakon presude pomilovao Belizara i vratio mu  sve počasti, primivši ga i na  dvor.
Kraj života ovaj vojskovođa kojeg su zvali i “posljednji Rimljanin” dočekao  je na svome imanju Rufinianae koje se nalazilo na  azijskoj strani Bosporskog  tjesnaca, u elitnom predgrađu Carigrada, u studenom 565., dakle u isto vrijeme kad i njegov vladar car  Justinijan I. 
Justinijanova rekonkvista  zaustavila je za neko vrijeme  dominaciju germanskih naroda koji su bili zavladali  velikim dijelovima europskog i afričkog kopna, osobito u zapadnom dijelu Sredozemlja. Značajno je bilo  njeno djelovanje i u našim  krajevima, premda u njima  nije sudjelovao Belizar, nego  su operacije vodili generali  Memalo, Maurikije, Mundo i  Narzes. Nakon gotskoga poraza, djelovanje Justinijanove politike rekonkviste se  nastavilo osjećati u bizantskome vojnome graditeljstvu, što se također može  pratiti na Jadranu. Niz utvrda podignut je da bi osiguravale morske putove i  planinske prijevoje. Na  širem zadarskom području  mogu se i danas vidjeti ostaci  utvrda na Lumbrikateionu,  kako se tad nazivalo Vrgadu  ili Pustograd na susjednoj  južnoj punti Pašmana. Na  Pagu je podignuta utvrda na  Sutojašnici i iznad grada Paga. Posebno je čuvan bio i  Podvelebitski kanal s utvrdama u Modriču, Sv. Trojici  kod Tribnja Šibuljine, Drvišici kod Karlobaga, Donjoj  Prizni i Barbatu na Rabu.