Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Biznismen Berlin zamijenio Silbom kako bi lovio lignje

12.10.2016. 22:00
Biznismen Berlin zamijenio Silbom kako bi lovio lignje


Kristijan Lopac, Nijemac hrvatskih korijena, sa svojih je 36 godina prvi put u životu negdje zaposlen. No to nikako ne znači da je on dosad ljenčario ili živio na tuđoj grbači. On nije nikad bio zaposlen jednostavno zato što je od svoje osamnaeste godine uvijek bio – direktor.
Do prošle godine je ovaj mladi biznismen odradio posla koliko netko ne odradi za cijelog života. Počeo je sa šesnaest godina s dionicama, s osamnaest godina je ispod sebe imao stotinu ljudi i davao financijske savjete, imao je tvrtku za telemarketing, restorane, bio nogometni menadžer… Od punoljetnosti u odijelima, zakopčan do grla. O zarađenom novcu da se ni ne govori. A onda mu je došlo dosta svega i preselio je na Silbu kako bi lovio lignje.
Otac mu je bio iz Senja, a majka iz Baranje, živjeli su cijelog života u Berlinu, a na Silbu je Lopac došao sasvim slučajno. No, kako kaže, jedino se tu osjeća kao kod kuće i ponosno pokazuje rane na prstima od “peškafonda”.
– Danas kad vidim ljude u odijelima, ne znam jel bih se smijao ili plakao. Želim biti onakav kakav jesam, uživati u stvarima koje volim, a to ovdje na Silbi i u Zadru napokon mogu. Radim u tenisicama i imam divnu ekipu oko sebe. Novac je u životu bitan da možeš živjeti, ali ja sam danas sretniji da na Silbi imam svaki dan za kavu, nego da mogu proputovati cijeli svijet, govori Lopac koji ipak ne može ne raditi ništa, pa tako telefonski, dok skosa, održava svoju tvrtku u Berlinu, a u Zadru si je kupio tvrtku naziva Idi za srcem, koja se bavi organizacijom događaja i marketingom.
– Kad sam čuo ime tvrtke, toliko me to zaintrigiralo da sam pomislio da meni to netko šalje. Još kad sam upoznao vlasnika, Aleksandra Kovačevića, osjetio sam da čovjek ne radi samo za svoje interese i znao sam da je to to. On je izmislio igre za lutriju, Hrvatski radio festival, Miss Universe, Miss Croatia… I tako sam kupio od njega tvrtku, njega zaposlio kao izvršnog direktora, a ja sam jedan od sedam zaposlenika. Najveći projekt nam je WhatsUpCroatia, mobilni servis za marketing putem poznate aplikacije WhatsApp.
Kristijan Lopac kaže da sad zaista uživa u životu i radu.
– Ko ovo more platiti, govori osvrćući se po zadarskom Forumu.
Ali ipak je prošao jedan relativno trnovit put da do ovoga dođe.
On je, kaže, imao sreće što se rodio u Berlinu, gradu punom mogućnosti, i što su mu roditelji bili podrška te su mu dali vjetar u leđa.
– Moji su roditelji cijeli život puno radili i bili su skromni. Naučili su me da zaradim i cijenim novac. Tata mi je sa 16 godina dao 100 tisuća maraka i rekao da kupim dionice. Privlačilo me bankarstvo, ali uskoro sam vidio da je to neki drugi svijet. Prvo sam zarađivao jako puno i ubrzo došao do 250 tisuća maraka. Kad su bombardirani ‘twinsi’ u New Yorku, pala je burza i pao sam na 50 tisuća maraka. Kockao sam se onda s jednim dionicama toliko dugo dok se nisam uspio vratiti na početnih 100 tisuća maraka i rekao sam tati: ‘Evo ti, ja ovo više neću’. S 18 godina sam imao svoju prvu firmu koja se bavila financijskim konzultacijama. Imao sam ispod sebe sto ljudi, što nije bilo lako, jer sam ih ja onako balav morao uvjeriti da znam što pričam i dokazati da sam vjerodostojan, priča Lopac.
Ta se tvrtka bavila telemarketingom, a najveći klijent im je bio Njemački telekom. S 27 godina Lopac je već imao 300 podređenih.
– Toliko mi se toga događalo u životu da ne bih to mogao ispričati u nekoliko dana. Bilo je to preintenzivno. Jedne godine sam imao 160 letova! Obišao sam pola svijeta, a ništa nisam vidio, nego sam po tim prekrasnim gradovima samo jurio od sastanka do sastanka. To je grozan stres. Kad sam osigurao financijsku sigurnost, posvetio sam se onom što volim, a to je nogomet. Svojevremeno sam želio biti profesionalni nogometaš, igrao sam u drugoj Bundesligi, ali na kraju sam otišao u menadžerske vode. Dobio sam licencu od FIFA-e i krenuo. Ako znaš prodaju, prodat ćeš bilo što. Važan je način i poznavanje ljudske psihologije. Prvo treba prepoznati s kakvom osobom pregovaraš i shvatiti hoćeš li ga dobiti na informaciju ili na emociju, priča Lopac koji je onda odradio transfer Dina Drpića i u Njemačkoj stvorio priču o hrvatskim Beckhamovima. Bio je zadužen za još neke transfere poznatih igrača, kao što su Christoph Metzelder i Ivan Močinić. Nevezano za to, surađivao je i s Bonom Voxom, pjevačem grupe U2 na jednom otvorenom investicijskom fondu.
– Imao sam i neke restorane, sjetio se pred kraj razgovora Lopac, dosta oprezan u nabrajanju svojih “crtica iz životopisa”, u stalnom strahu da će zvučati kao da se hvali.
U njegovom životu sve se uvelike promijenilo, kad mu se prije četiri godine razbolio otac.
– Zadnje dvije i pol godine sam se brinuo za njega, vodio ga po doktorima i stalno bio uz njega. Bili smo jako vezani. On je taj koji me vozio u školu i na treninge, još smo zajedno igrali nogomet tih dana kad je saznao da je zapravo teško bolestan. Otac je umro i to sam jako teško podnio te sam se i sam razbolio. A i godine stresnog rada i prebrzog tempa došle su mi na naplatu. Imao sam 130 kilograma pa pao na 70. Rekao sam, idem na svoju Silbu i ostat ću tamo sve dok potpuno ne dođem k sebi. Bio sam došao do zida, nisam imao nikakvog motiva za život, ni za rad. Znao sam da su Dalmacija i Silba jedino što me može spasiti. Jedino sam se tamo osjećao dobro, priča Lopac kako se prije godinu dana odselio iz Berlina.
– Sad sam dobro, moja Silba me izliječila. Vratio sam se i u posao, želio sam ovdje nešto započeti i ovdje ostati. Svako jutro poslušam pjesmu ‘Ja sam rojen da mi bude lipo’ i stvarno mi je lipo, zaključuje mladi biznismen-ribar.