Skuta je sve traženija mliječna delicija

Kako bi se prilagodili tržištu, radimo manja pakiranja i tehnološku obradu kako bi skuta bila trajnija, kaže Nenad Škoda, rukovoditelj u “Paškoj sirani”. U “Paškoj sirani” dnevno se preradi oko 3.000 litara ovčjeg mlijeka i proizvede se 130 kilograma skute
Vremena i običaji se mijenjaju, posvuda pa tako i u ovčarstvu na Pagu. Paška skuta je nekada bila popratni proizvod u pravljenju paškog sira kojeg su otočni ovčari donosili pri povratku s pašnjaka i besplatno je dijelili susjedima i prijateljima. Danas je skuta samostalni proizvod, vrlo cijenjen na tržištu i stari paški ovčari bi teško mogli razumjeti da se skuta prodaje po cijeni koja višestruko nadilazi nekadašnju cijenu paškog sira. Kao sezonski proizvod, skuta se može nabaviti od prosinca do lipnja, sve manje kod ovčara, a više u otočnim siranama i u trgovinama. U “Paškoj sirani” navode da je ove godine proizvodnja skute povećana jer je za 35 posto povećan broj kooperanata, a na taj način je povećan i otkup ovčjeg mlijeka kao sirovine za proizvodnju skute.
– Potražnja skute je velika, a kako imamo na raspolaganju više mlijeka nego prošle godine povećali smo proizvodnju. Kako bi se prilagodili tržištu, radimo manja pakiranja i tehnološku obradu kako bi skuta bila trajnija, kaže Nenad Škoda, rukovoditelj u “Paškoj sirani”.
U “Paškoj sirani” dnevno se preradi oko 3.000 litara ovčjeg mlijeka i proizvede se 130 kilograma skute koja se prodaje u obalnim gradovima, najviše od Zadra do Rijeke. U “Sirani Gligora” u Kolanu također navode da je skuta tražen proizvod.
– Skuta je tradicionalni otočni proizvod sezonskog karaktera koji se prodaje na domaćem tržištu, a posebno je cijenjena među otočanima. Skutu proizvodimo na način kako se uvijek radila, a njenu izvornost želimo sačuvati i po načinu proizvodnje i po načinu prodaje. Skutu prodajemo u platnu kako se to uvijek radilo na otoku, kaže Šime Gligora, izvršni direktor “Sirane Gligora”.
Šime Gligora smatra da bi, nakon što se završi postupak zaštite paškog sira, trebalo zaštititi i pašku skutu, a trebalo bi, kaže, više raditi i na upoznavanju stranaca koji dolaze na Pag s tim jedinstvenim otočnim proizvodom.
– Skuta se može koristiti i za pripremu raznih jela, posebno slastica, a problem je što skute nema ljeti kada ima najviše turista. Međutim, turisti dolaze već u travnju, a skute ima do konca lipnja i kroz to bi se vrijeme mogli organizirati dani skute ili nešto slično kako bi se popularizirao i taj proizvod, navodi Šime Gligora.
Skuta se proizvodi od sirutke koja se grije na laganoj vatri i povremeno miješa. Zagrijavanjem sirutke stvara se gusta pjenasta masa. Na temperaturi od 97 stupnjeva stvara se skuta i tada se prestaje s grijanjem, a skuta se vadi velikom žlicom s rupicama i stavlja u posebnu posudu. U posudu se dolije manja količina skuhanog mlijeka, sve se dobro izmiješa, vadi i stavlja u tanko platno koje se u Pagu naziva peca. U platno se stavi oko kilogram skute i objesi se na klin ili na granu i tako se drži od šest do osam sati. Gotova skuta je okrugla, snježno bijele boje, mekana i takva je najbolja za jelo. Na Pagu se skuta redovito jede sirova, uglavnom namazana na kruh, a ponekad se pomiješa sa šećerom. Skuta stara dva do tri dana koristi se za pripravljanje slastica. Stariji Pažani kažu kako se skuta često jela umočena u bijelu kavu. Skute je nekada bilo u izobilju i mogla se dobiti kod svakog ovčara. Posljednjih godina sve se više ovčara bavi proizvodnjom mlijeka kojeg prodaju siranama, a manje pravljenjem sira i zbog toga ne proizvode skutu. Nekada su ovčari, vraćajući se s pašnjaka, donosili skutu. Čekalo ih se s nestrpljenjem jer je svježa skuta, tek donesena s pašnjaka, najukusnija. Tako je bilo od siječnja do lipnja, ali taj stari običaj nestaje. Proizvodnja skute odvija se u siranama, a kupnja u trgovinama. Vremena i običaji se mijenjaju. Promijenila se i priča o paškoj skuti, mekanom, ukusnom mliječnom proizvodu koji je nekada bio samo popratni proizvod u proizvodnji paškog sira, a danas je poseban proizvod koji se nudi u trgovinama. Nema više starih ovčara što su se umorni, pješice ili na magarcima, u predvečerje vraćali s pašnjaka, ali je skuta, ista onakva kakvu su, više kao teret nego kao radost nosili sobom, preživjela i nastavila samostalan put kroz vrijeme, uvijek jednako i u svemu nepredvidljivo.