Da nije glagoljaštva i mise na slavenskom, svi bismo bili Talijani

Na Novom kampusu Sveučilišta u Zadru jučer je održano predavanje “Glagoljaško pjevanje”. Livio Marijan, naš poznati etnolog, govorio je studentima Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja o korijenima glagoljice i glagoljaškog pjevanja, kao i o razvoju i opstanku ovog posebnog izričaja. Ovaj etnolog ovoj temi pristupa interdisciplinarno, a predavanje je koncipirao i u njemu izlagao s kulturno-historijskog stajališta.
Podsjetio je kako je glagoljica staroslavensko pismo, nastalo sredinom 9. stoljeća za potrebe kristijanizacije Slavena.
Slaveni su koristili ćirilicu i glagoljicu
– Riječ je o pismu svih Slavena do 12. stoljeća, a jedino se u Hrvatskoj zadržalo do 19. stoljeća. Inače, sama glagoljica je bila potisnuta od latinice i ćirilice, druga dva pisma koja su se u to vrijeme počela upotrebljavati na ovim prostorima. Staroslavenski ili crkvenoslavenski jezik je stvoren na osnovi govora Slavena u okolici Soluna. Imamo dva pisma, ćirilicu i glagoljicu, te dvije jezične varijante, crkvenoslavenski i staroslavenski hrvatske redakcije, istaknuo je Marijan govoreći potom o širenju kršćanstva, koje je isprva zahvatilo  mediteranske zemlje, pa je tek onda došlo do Rima.
– Kršćanstvo se inkorporiralo u razne obrede. Obred je cijela jedna kultura. Mi smo jedini narod koji je imao rimski obred, ali ne na latinskom jeziku, već na staroslavenskom. Sva europska civilizacija je stvorena na rimskom obredu i latinskom jeziku. Glagoljaško pjevanje se sačuvalo uz obalu, ugrubo se poklapa sa čakavskim govorom. Za nas je glagoljaštvo značilo opiranje romanizaciji. Preko glagoljaštva i slavenstva smo se sačuvali, da nije glagoljaštva i mise na slavenskom svi bi bili Talijani, istaknuo je Marijan navodeći primjer Cresa i velikog dijela Istre gdje, kako je kazao, upravo iz tog razloga imamo velik broj talijanskih prezimena.
Latinski biskupi i stanovnici su bili Romani i protivili su se toj izvanrednoj pojavi. Papa je, pak, odobrio glagoljanje senjskom biskupu Filipu 1248. i krčkome 1252. godine.
Glagoljaštvo obilježilo cijelu kulturu
– Kultura glagoljaštva obilježila je jednu cijelu kulturu, sakralnu, književnu itd. Do Drugog vatikanskog koncila postojale su samo dvije mise, latinska i glagoljaška. Glagoljaško pjevanje je jedinstveno pučko liturgijsko pjevanje. Crkvena glazba u rimskom obredu do 20. stoljeća je bila gregorijanski koral ili stilska glazba. Staroslavenski je puku razumljiv jezik. Iako postoje korijeni korala, glagoljaško je pjevanje folklorni glazbeni izričaj hrvatskog otočja i priobalja kroz povijest. Prenosilo se usmenom predajom, nije notno zapisivano, a moglo se dodavati. Različiti su slojevi, povijesni i zemljopisni, govori ovaj etnolog.
Izumom stroja glagoljaši su sami tiskali svoje knjige, postojala je poznata tiskara u Senju. Glagoljaško pjevanje ima pečat mediteranske kulture, primjerice jedan mali otok kao što je Olib je dao više od 250 glagoljaša. U glagoljaškom pjevanju se rodila dalmatinska klapska pjesma. Zadarska nadbiskupija je bila u potpunosti glagoljaška, papu Aleksandra su dočekali s pjesmom na “illirica lingua”. No, činjenica je kako nemamo notnih zapisa iz tog vremena, a i povijesni izvori su oskudni, istaknuo je, među ostalim, Livio Marijan u svom predavanju.