Gotovina je zaslužio poštovanje svih građana Hrvatske

Od običnog vojnika do vojskovođe koji je svoje vojnike poveo u pobjedu, Gotovina je zaslužio poštovanje svih građana Hrvatske kojima je na srcu njena nezavisnost i sloboda. Primjer Zadra čija je obrana u prvim danima prilično klecala, stabilizirala se dolaskom Gotovine. Prva prava ratna pobjeda, oslobađanje zadarskog zaleđa u akciji “Maslenica”, izvojevana je pod njegovim neposrednim zapovjedanjem

Suđenje generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku sutra će u Den Haagu  dobiti svoj prvostupanjski  epilog. Tužiteljstvo Haaškog  suda zatražilo je za Gotovinu  27, za Čermaka 23 i za Markača 17 godina zatvora. Najteža optužba je ona koja svu  trojicu čini akterima  zločinačkog poduhvata što  otvara pravne implikacije i  mogućnost da jednog dana  srpske izbjeglice zatraže i naplate štetu od Republike Hrvatske. Kad je iščita predsjednik sudskog vijeća Alphons Orie, presuda  Haaškog suda bit će ne samo  dio povijesnog izučavanja  prilika s kraja 20. stoljeća,  nego će protivnicima hrvatske samostalnosti gurnuti “argument” u šake kako je Hrvatska, dva puta u istom stoljeću, posegla za izgonom, etničkim čišćenjem ili akcijama  koje bi mogle proizvesti izgon  jednog naroda sa svog teritorija, u ovom slučaju Srba.  U prijevodu, riječ je o najtežoj optužbi koju jedna  država može dobiti, a to je da  je posegla za genocidom u  rješavanju političkih problema. Pravorijek u slučaju trojice generala, zasigurno bi se  dodatno uvrstio u tužbu Republike Srbije pred susjednim Međunarodnim sudom  pravde u Den Haagu kojom  se Hrvatska upravo optužuje  za genocid. Presude u slučaju  Srebrenica, Europska unija  tretira kao povijesne činjenice i neke zemlje članice  mijenjaju domaće zakonodavstvo, kao npr. Njemačka u  kojoj je kazneno djelo negiranje genocida u Srebrenici, kao što je i negiranje  holokausta.
Od običnog vojnika do  vojskovođe
Za Zadar i njegov kraj najzanimljivija je sudbina generala Ante Gotovine koji potječe iz Pakoštana, iako se  rodio u Tkonu na otoku  Pašmanu. Kao malo koja osoba u suvremenoj hrvatskoj  povijesti, Gotovina je postao  ono što danas nazivamo  brend. Brend je to znatno  veći i od utemeljitelja suverene hrvatske države Franje  Tuđmana i svih njegovih političara zajedno. Dok u široj  hrvatskoj javnosti prevladavaju negativne kritike  Tuđmanovog razdoblja, zbog  manje-više konstantne gospodarske krize uzrokovane  privatizacijskom pljačkom,  dotle je general Gotovina uzdignut do aure potpune čistoće hrvatske borbe za nacionalnu nezavisnost. Od  običnog vojnika do vojskovođe koji je svoje vojnike poveo u pobjedu, Gotovina je  zaslužio poštovanje svih  građana Hrvatske kojima je  na srcu njena nezavisnost i  sloboda. Primjer Zadra čija je  obrana u prvim danima prilično klecala, stabilizirala se  dolaskom Gotovine. Prva  prava ratna pobjeda,  oslobađanje zadarskog zaleđa u  akciji “Maslenica”, izvojevana  je pod njegovim neposrednim  zapovjedanjem. Međutim,  kao što se nekritički “farbaju”  svi Tuđmanovi loši potezi, tako se i Gotovinina sudbina  dovela do situacije “biti ili ne  biti” s dodatnim posljedicama  za cijeli hrvatski korpus.
Od paranoične potrage za  odbjeglim generalom, do  znatnog odsustva zanimanja  medija za samo suđenje u  Den Haagu, amplituda odnosa Hrvata prema sudbini  hrvatskog nacionalnog junaka postala je u konačnici patetična priča. Ta priča postala  je refren novokomponiranih  narodnjaka-rodoljuba, iste  metrike kao u njihovih pandana na istoku. Oko Gotovinina lika i djela okupljaju se  blago rečeno sumnjive i moralno zapuštene kreature koje od njegove nesreće u javnosti prave estradu. Kraj te  priče bit će čitanje presude, i  ponovno otrežnjenje za mnoge koji još vjeruju u “vilinske  bajke” koje im je servirao medijski servis proizašao iz mitomanije sasvim određenih  dijelova vladajuće strukture.
Odgovornost hrvatskih  vlasti
Kad se pogleda tko je financirao i tko je zapravo stajao iza bijega Ante Gotovine,  očito je da je hrvatska država  više puta pala na ispitu svoje  vjerodostojnosti. Dolje potpisanom novinaru je predsjednik saborskog Odbora za  obranu i nacionalnu sigurnost  “mrtav-hladan” izjavio da su  hrvatske tajne službe cijelo  vrijeme znale gdje se nalazi  general Gotovina. Hrvatska  je bez dvojbe bila napadnuta  zemlja, zemlja žrtva koja i  danas zbraja posljedice agresije velikosrpskog šovinizma.  No u slučaju Gotovina ne  samo da je pristala, nego i  poticala pravnu ekvidistancu  između agresora i žrtve.  Država je to, čiji su birokrati  potpuno pogrešno informirali i savjetovali svog vojnika te  ga uputili u bijeg financirajući  ga sustavom kakvim se npr.  financirao KK Zadar, prozirno i za strane obavještajne  službe utuživo. Pronađenih  12.000 eura u generalovom  džepu u hotelu Gran Canaria  na Kanarskim otocima brzo  je dovelo do Hrvoja Petrača,  sitne ribe koja se uzdigla na  krilima tuđmanovske pretvorbe. Nešto “ozbiljniji” euri  koji su dolazili do Gotovine,  vodili su do poduzeća u  državnom vlasništvu koji se,  istina, javno nisu spominjali,  ali su redovito bili argument  tužiteljstvu u tome kako  država Hrvatska stoji iza bijega Ante Gotovine. Koliko  se u kolanju omotnica tek  “izgubilo” novaca, nikad se  neće znati jer interes  Haaškog suda nije hrvatska  kleptokracija.
Optužnica pobijena
Obrana na čelu s američkim Hrvatom Lukom  Mišetićem nije željela prepustiti slučaju niti jednu stvar  koja bi pravno mogla pridonijeti boljoj situaciji generala  Gotovine. U odvjetničkom timu se nadaju da je pobijeno  nevjerodostojno svjedočenje  generala Andrewa Leslieja i  ostalih kanadskih časnika o  tzv. prekomjernom granatiranju. Iskaz tadašnjeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha kako je prije “Oluje” znao da će  Srbi organizirano napustiti  Krajinu, po Mišetiću i advokatima je potvrda da hrvatski državni vrh nije imao  namjeru protjerati Srbe. Galbraithovo svjedočenje ide  kontra teze da je “Oluja” bila  zločinački poduhvat jer je izvedena bez bitnih povreda  međunarodnog prava.
No opseg štete koju su  proizveli famozni topnički  dnevnici i istrajanje na njihovom pribavljanju, zasigurno  nije za zanemariti. Mišetić  čak za to optužuje Vojno-obavještajnu službu RH,  ali Serge Bramertz nije uspio  u ishođenju supene prema  RH. Posljedica je da je, zbog  topničkih dnevnika koji su  trebali dokazati prekomjerno  granatiranje Knina, razoreno  povjerenje mnogih branitelja  u vlastitu državu budući da su  bili izloženi pritiscima, policijskim premetačinama i  može se reći progonu jednog  derivata vladajuće politike.  Još jednom se ponovila povijesna konstanta s ovih paralela da pravo, ljudska prava  pojedinca, postaju mrtvo slovo na papiru, ako se nešto  drugo deklarira kao “viši” nacionalni interes. Tijekom godina Gotovinina bijega, bila  je akcija EU. Trebao se dogoditi slučaj Purda da se još  jednom potvrdi kako Republika Hrvatska nije u stanju  zaštititi svoje građane koji su  sudjelovali u ratu za njenu  nezavisnost i slobodu. Svjestan toga, sam je general iz  svoje ćelije poručio da se ne  prave nikakvi prosvjedi i da se  od njegovog imena ne stvara  moneta za potkosurivanje u  dnevno-političkim obračunima. Ipak, Mišetić kaže da bez  suradnje s Vladom RH, ne bi  bilo ni kvalitetne obrane generala.
Neselektivna dostava  državnih dokumenata
Umjesto svega racionalnog, hrvatski branitelji i gotovo cijelokupna hrvatska javnost bili su svakodnevno frustrirani postojanjem dvostrukih kriterija u kojima se Hrvatska stavljala u položaj poluzavisne države. Odvjetnički  tim generala Gotovine ukazao je sudu kako se jednoj  Etiopiji nije zamjerilo istjerivanje svojih građana, neprijateljski rasploženih Eritrejaca.  Isto se zamjera Hrvatskoj čiji je predsjednik, izdao posebne zapovijedi i  upustva da se srpsko civilno  stanovništvo ne samo ne protjeruje, nego i ne uznemirava  unatoč neospornoj činjenici  da je većina Srba podržavala  pobunu protiv RH. Za Hrvatsku nije vrijedilo načelo  suvereniteta jer npr. sud nije  naložio EU da dostavi dnevnike svojih promatrača iz  Knina. Osim dnevnika europskih promatrača obrana nije  uspjela doći do topničkih  dnevnika Hrvatske vojske koje su u jesen 1995. uzeli iz  napuštenog zapovjedništva  hrvatskih snaga u Grahovu  dva ruska pripadnika UN-a i  jedan britanski general.  Mišetić pretpostavlja da su  završili u Rusiji ili u Velikoj  Britaniji i da bi sigurno dokazali kao su u Kninu gađani  samo vojni ciljevi.
Na drugu stranu, neselektivna dostava državnih dokumenata rezultat je ne svijesti o potrebi suradnje s  Međunarodnim kaznenim  tribunalom, nego posljedica  obračuna u vrhu hrvatske  države.  Obračun je to u kojem je tadašnji predsjednik  Mesić vraćao “milo za drago”  HDZ-ovoj desnici koja ga je  detronizirala, zbog njegovog  navodnog stava oko rata u  BiH. Rezultat sukoba jest da  je Hrvatska, kako kaže  Mišetić, postala servis  haaškog tužiteljstva, posebice  u vrijeme Carle del Ponte.  Zato je i haaško tužiteljstvo,  bez ikakve zadrške, “zaigralo”  na zicer, na političke sukobe u  vrhovima vlasti sviju zemalja  proizašlih iz bivše SFRJ.  Zbog svih tih okolnosti bi  odvjetnički tim generala Gotovine i osuđujuću presudu,  manju od provedenog vremena u pritvoru, smatralo porazom.

Iz Haaga stižu podijeljena mišljenja

Prema riječima ljudi bliskih Gotovini, iz Haaga stižu podijeljene informacije. Jedni misle da će general Gotovina biti oslobođen, a drugi da će  biti osuđen na kaznu koju je tražilo tužiteljstvo. Ako general Gotovina bude  oslobođen, praksa suda je da bude pušten na slobodu što je prije moguće.  Ovisno o dogovoru s tajništvom suda to može biti odmah u petak popodne  ili u subotu ujutro. Tužiteljstvo može teoretski uložiti žalbu i zahtjev da  Gotovina ostane u pritvoru do okončanja žalbenog postupka. Osobito se  aktualizirala ta teorija nakon njegovog spektakularnog izmicanja od 2001.  do 2005. Međutim, u dosadašnjoj praksi Haaškog suda nitko nije zadržan  u pritvoru nakon oslobađajuće presude. Ako izrečena kazna bude manja od  vremena provedenog u pritvoru, onda će general također biti pušten na  slobodu. Ako je ona manja od osam godina i jedan mjesec, a s obzirom da  je general u pritvoru već pet godina i četiri mjeseca, odnosno više od dvije  trećine te kazne, onda bi obrana odmah podnijela zahtjev predsjedniku  Tribunala da ga se pusti na slobodu. Tada ne bi bio pušten isti dan, nego  za nekih tjedan dana. Ako presuda bude osuđujuća s onoliko godina koliko  je zatražilo tužiteljstvo padaju u vodu sve mistifikacije, ako ništa drugo onda  barem do završetka apelacijskog postupka.