Neprocjenjivo vrijedan gotički križ pronađen u Italiji!

Istražujući po talijanskim muzejima prošle godine britanski povjesničar umjetnosti dr. Donal Cooper križ je sasvim neočekivano ugledao izloženog u vitrini muzeja Amedeo Lia u talijanskom gradiću La Spezia. S križem se dr. Cooper upoznao surađujući s dr. Marijanom Kovačević sa Sveučilišta u Zadru koja je 2007. godine napisala znanstveni rad o ukradenoj umjetnini iz Sv. Frane

Srebrni emajlirani  ophodni križ, jedinstveno djelo  hrvatskog gotičkog zlatarstva,  ukraden davne 1974. godine iz  Samostana Sv. Frane u Zadru  konačno je pronađen!
Tijekom svojih studijskog  putovanja po talijanskim muzejima na križ je sasvim slučajno naišao povjesničar umjetnosti dr. Donal Cooper sa  Sveučilišta u Warwicku (Velika  Britanija). Dr. Cooper, među  ostalim, istražuje franjevačku i  dominikansku umjetnost u Hrvatskoj te se povezao sa  Sveučilištem u Zadru s kojim je  surađivao na nekim projektima. Konkretnije, surađivao je  sa sveučilišnom docenticom  Marijanom Kovačević s Odjela  za povijest umjetnosti, koja je  2007. godine objavila znanstveni rad na temu križa iz Sv.  Frane. Suradnjom s dr. Kovačević, dr. Cooper se upoznao  i s njenim znanstvenim radom o  ovoj vrijednoj umjetnini ukradenoj po do danas nerazjašnjenim okolnostima. Istražujući  po talijanskim muzejima prošle  godine britanski povjesničar  umjetnosti križ je sasvim  neočekivano ugledao  izloženog u vitrini muzeja  Amedeo Lia u talijanskom gradiću La Spezia.
 Teorije o lopovu
Budući da dr. Kovačević nije  bila u mogućnosti razgovarati  za novine, o nekim detaljima  krađe i putovanju križa nakon  krađe ispripovijedao nam je fra  Drago Ljevar, gvardijan Samostana Sv. Frane.
– Vijest o pronalasku križa do  nas je stigla prije otprilike mjesec dana. Naravno, izazvala je  veliku radost, a posebno dirnut  bio je fra Bernardin Škunca,  koji je bio gvardijan u vrijeme  krađe. Fra Bernardin mi je ispričao da se krađa dogodila  jedne bučne olujne noći, što je  lopovima olakšalo da ne privuku pažnju prilikom razdvajanja metalnih šipki na prozoru  kroz koji su ušli u Samostan.  Osim križa te su noći ukradena  i tri pozlaćena kaleža od srebra  iz 13. i 15. stoljeća, relikvijar,  knjižice od pergamenta te umjetnička slika s prikazom svetog  Josipa, nepoznatog mletačkog  slikara. Krađu je prvi jutro nakon primijetio sada već pokojni  domar Nikola. Odmah je obaviještena policija koja je zajedno s Interpolom svih ovih  godina bezuspješno pokušavala ući u trag otuđenih umjetnina. Po gradu se pričalo da je  kradljivac susjed Samostana  koji je fratrima stalno zadavao  različite probleme. No, čovjek  je umro kao siromah pa ta teorija baš i ne drži vodu, pripovijeda fra Drago  te napominje da je s  vremenom postalo  jasno da je riječ o  dobro organiziranoj, naručenoj  krađi.
A da je u svemu  prste imala mreža  krijumčara umjetnina potvrdilo se  nakon pronalaska  križa.
Prodan na  aukciji u  Londonu
Naime, kako doznajemo od fra Drage, dr. Cooper utvrdio je da je križ  1975. godine kupljen na poznatoj  aukciji umjetnina  Sothersby u Londonu. Ne znajući da je ukraden kupio ga  tada jedan od najpoznatijih kolekcionara srednjovjekovnih  umjetnina, danas 97-godišnji  Amadeo Lia. Prilikom kupnje  Lia je o porijeklu križa znao tek  da je pripadao jednom gospodinu, kako je bilo navedeno u  katalogu aukcijske kuće. Platio  je za njega pravo malo bogatstvo i odnio ga u Italiju. Godinama ga je čuvao u svojoj  kući, a 1996. darovao ga je  gradskom muzeju u La Speziji  koji nosi njegovo ime.
Vrijednost i posebnost križa  iz Sv. Frane povjesničari umjetnosti uočili su u drugoj polovini 20. stoljeća.
Prvo ga je Grga Oštrić datirao u 14. stoljeće, a kasnije je  ga je akademik Ivo Petricioli  smjestio u preciznije vremensko razdoblje – zbog srodnih  graviranih likova, usporedio ga  s je križem opatice Pave, kojeg  je datirao oko 1370. godine.
Da je riječ o neprocjenjivo  vrijednom zlatarskom radu koji nema konkurencije složili su  se svi autori koji su se njime  bavili. Naime, srebrni križevi  pronađeni su i u samostanima  na Rabu i u Dubrovniku, ali su  značajno mlađi – oba su datirana u 15. stoljeće. Osim umjetničkog, zadarski ophodni  križ ima i izuzetan dokumentaristički značaj – na njemu su  između ostalog prikazani likovi  zadarskih svetaca zaštitnika.
Nova saznanja o križu
Iako križ desetljećima nije  bio dostupan, a i fotografska  dokumentacija o njemu je prilično štura, križ je interes povjesničara umjetnosti privlačio i  nakon što je ukraden. Najnoviji  znanstveni rad, onaj dr. Marijane Kovačević, donosi nova  zanimljiva saznanja o križu.  Naime, u sceni sa Sv. Ludovikom u krajnjem desnom peterokutu aversa križa Kovačević uočava malenu žensku  figuru koju identificira kao  kraljicu Elizabetu Kotromanić.  Taj detalj, koji je dosad promaknuo povjesničarima umjetnosti, upućuje da je kraljica  Elizabeta Kotromanić križ naručila od zlatara Franje iz Milana negdje u isto vrijeme kada  i škrinju Sv. Šimuna. Naime, lik  kraljice Elizabete na istovjetan  se način, raspuštene kose i bez  pokrivala na glavi, pojavljuje se  i u sceni Smrti bana Stjepana  Kotromanića na škrinji sv.  Šimuna. 
– Nakon što smo saznali da je  pronađen, sada svi željno  iščekujemo da se križ vrati Samostanu. No, kako sam čuo  riječ je o veoma dugoj i kompliciranoj proceduri. Koliko  znam, dr. Cooper je o svojem  otkriću krajem prošle godine  izvijestio Sveučilište u Zadru.  Sveučilište je informaciju proslijedilo Ministarstvu kulture,  koje je potom obavijestilo Ministarstvo unutranjih poslova.  Hrvatski MUP je početkom  ove godine stupio u kontakt s  Interpolom Italije radi utvrđivanja činjenica i provjere  točnosti dobivenih podataka,  ispričao nam je fra Drago.
Za očekivati je da će Italija  otezati s vraćanjem umjetnine,  ali koliko god trajalo, križ će se  u skladu s  međunarodnim sporazumima o povratu ukradenih  umjetnina, kadtad vratiti kući.  Bit će to velik dan za Samostan  Sv. Frane, za Zadar i sve one  koji imalo cijene umjetničku i  kulturnu baštinu svoje zemlje.
 

Prvi put uočena figura kraljice Elizabete Kotromanić

“Križ gotičke siluete visok je 56, a širok 31 cm. Uzdiže se na bakrenom  tuljcu za nasađivanje, s istaknutom ovećom jabukom, ukrašenom  koncentričnim nizovima geometrijskih ornamenata. Bočno oplošje križa  je cijelom dužinom ukrašeno gusto raspoređenim ukrasnim jagodama  granulaste površine. Avers i revers križa prekriveni su u središtu s po  jednom kvadratičnom srebrnom pločicom uokolo koje su na antenama  po jedna kvadratična pločica na svakom kraku, a na stupovima križa po  jedna pravokutna pločica u gornjem dijelu te u donjem po dvije  pravokutne pločice.
Na krajevima svih krakova aplicirana je po jedna peterokutna pločica.  Sva su polja emajlirana osim pravokutnog pod centralnim kvadratom  aversa, kvadratnog desno od Mrtvoga Krista na reversu te peterokutnog  u dnu reversa. Istaknuti rubovi svake pločice jednostavno su profilirani s  dodatkom iskucanog motiva “bisernog niza” te pozlaćeni. Vrhovi petero  kutnih polja dodatno su ukrašeni sitnim kuglicama. Osim u središnjim  pločicama, koje nose emajlirane kompozicije Raspeća na aversu i Imago  pietatis na reversu, na ostalima su u emajlu prikazani pojedinačni  svetački likovi, od kojih većina u punoj visini…
Upravo na pločici s prikazom sv. Ludovika vidljiva je dosad neuočena  sićušna figura poklekle donatorice u dugoj i bogato nabranoj haljini s  dugim pokrivačem na glavi (ili s dugom raspuštenom kosom, što zbog  sumarne obrade i malih dimenzija nije moguće sa sigurnošću odrediti).
Prikazana je u desnom profilu sa svečeve desne strane, ruku  sklopljenih na molitvu i uzdignutih prema njemu. Premda u srednjovjekovnoj umjetnosti nije uobičajeno da se ženski donatorski likovi  pored svetaca prikazuju bez neke vrste pokrivala za glavu, u kontekstu  prijedloga identifikacije, darovateljice ovog križa, napominjem da je na  srebrnoj škrinji sv. Šimuna u Zadru kraljica Elizabeta Kotromanić,  donatorica te škrinje, u jednoj od važnih scena prikazana raspuštene  kose i bez pokrivala za glavu.
Nije, doduše, riječ o donatorskoj sceni, gdje je prikazana s krunom, niti  o prizoru s krađom svečeva prsta, gdje je dvaput prikazana bez krune, ali  s pokrivačom na glavi, već o prikazu Smrti bana Stjepana Kotromanića,  gdje kraljica oplakuje svog oca uz njegovu smrtnu postelju u prisutnosti  sv. Šimuna.
Već je A. Munk uočila da način na koji je tako značajna kraljevska  ličnost poput kraljice Elizabete prikazana, nema presedana u srednjovjekovnoj umjetnosti, budući da se kraljica tu pojavljuje bez insignija,  poput obične pučanke”.