(Ne)prijatelji

„Neprijatelj mog neprijatelja, moj je prijatelj”, pomislila je Jadranka  Kosor i najavila kavu „razgovorušu” sa dr. Milanom Kujundžićem koji je  nakon nje pao u nemilost Karamarka i rekao zbogom HDZ-u.
Isto je valjda pomislio i premijer Zoran Milanović kada je Damira Kajina, naglo probuđenog kritičara Ivana Jakovčića podupro na lokalnim  izborima želeći na taj način očitati političku bukvicu neposlušnom šefu  IDS-a s kojemu je nekad prijateljski stiskao ruku.
I jedno i drugo samo su dokaz da na političkoj sceni neprestano traje  preslagivanje za dostizanje ili zadržavanje pozicije moći, dok su pravi  problemi građana kao i prava uvjerenja u drugom planu, uglavnom usputna postaja na putu osobnog probitka.
Zašto se onda stranački ljudi čude anketama koje pokazuju da povjerenje u politiku i političare neprestano pada?
Zašto je Kujundžić čekao da Karamarko prekrši svoje obećanje i ne  raspiše unutarstranačke izbore pa da onda za svoju dojučerašnju stranku izjavi kako nije Hrvatska demokratska zajednica nego interesna zajednica? Zar je to mogla postati preko noći ili postati onog trenutka kada je  saznao da mu se piše isključenje. Zašto bi sada mogao kavu piti sa do  jučer nepoželjnom Jadrankom Kosor koja se također nagledala svega u  HDZ-u, ali je progledala tek kada se i sama našla ugrožena?!
Kujundžić kuje s Kosoricom možda novu stranku, a Karamarko navodno ne mari…
Hoće li on pretrpjeti i ovaj udarac unutar stranke ili će spomenuti dvojac po onoj logici o (ne)prijateljstvu, odvući dio nezadovoljnog članstva  koje zasigurno postoji unatoč činjenici što su se rezale plave pobjedničke torte? Naime, dr. Kujundžić je izborne rezultate okarakterizirao  teškim, medicinskim rječnikom kao bolesne, psihički iskrivljene slike  stvarnog poraza.
Ako Karamarko smatra da je HDZ postigao odlične rezultate na europskim i lokalnim izborima to mu ne treba biti alibi da ne održi unutarstranačke izbore, nego bi to, po nekoj logici, za njega bilo najbolje vrijeme da  se potvrdi kao čelnik stranke. Sada bi između njega i Kujundžića, koji je u  drugom krugu unutarstranačkih izbora izgubio samo za stotinjak glasova, trebala biti veća razlika?! Ovako Kujundžić može podgrijavati sumnju  kako se Karamarko boji svih onih koji mu se opasno približe ili postanu  preglasni tako da se on sam ne čuje. Stranka koja je najavila da će nakon  ulaska u EU tražiti prijevremene izbore ovako bi se u narednom razdoblju mogla baviti sama sobom kao uostalom i Kukuriku koalicija sama  sobom. Nad njom, naime, ovih dana kuka zapostavljeni, a poslije lokalnih izbora, moćni, prvi glas IDS-a – Jakovčić.
Ne može više izdržati da ne čuje glas Milanovića, da ih je tako udaljio  Kajin, presjekavši sve telefonske linije. Zato pomirljivo nudi susret, traži  razgovor, vezu, glas, spas, piše mu. Jer nije isto biti moćnik na lokalnoj i  na državnoj razini. Sve ima svoje nivoe i granice strpljenja. Zato je  odlučio pružiti ruku pomirenja iako je on taj koji je Milanoviću barem za  sada očitao lekciju iz politike.
„Pišem ti pismo, zar drugovi nismo…?”