Profit (i)li etika

Profitirati na bolesti, zarađivati na lijekovima, uzimati mito i ponašati se kao da je to posve zdravo stanje sustava i pojedinca, izaziva ogorčenje veće nego kada se zbog božanstva novca događa kriminal i pljačka u običnom, a ne “zdravstvenom” gospodarstvu, a razlog je zamišljeni imperativ etike koji se bez iznimke pripisivao humanoj liječničkoj profesiji. Jesmo li trebali biti zatečeni aferom Pfizer?
Umjesto da je javnost odmah vrisnula kako bijele kute pod svoje skute nikako i nikad ne smiju primati mito, šutjelo se godinama valjda ponajprije zbog vlastitog zdravlja, a društvo se u međuvremenu teško razboljelo. Ono što je trebalo prokazati i uništiti u začetku postalo je, čast časnim liječnicima, uobičajeno ponašanje pa se podrazumijevalo uz uputnicu ponijeti omotnicu.
 No, kada i zašto se pojavila pomisao da liječnike treba dodatno nagrađivati za njihov posao i jesu li se darovi doista nosili iz zahvalnosti kada bi se određeni zahvati napravili ili prije njih zbog straha i sumnje kako će sve proći – na to pitanje nitko i ne traži odgovor. Kao i na pitanje jesu li liječnici dovoljno plaćeni da im mito ne treba, jesu li dovoljno dobro situirani, uvažavani i priznati, dovoljno uzdignuti kao primjeri etičnosti da ih se nitko ne bi ni usudio podmititi?
Premda izgleda kao da etika nije na cijeni, na sreću ima puno i liječničkih veličina. Šteta što su oni gledajući isključivo svoj posao o svemu što se događa oko njih uglavnom šutjeli i sada su ljuti što se i na njihove bijele mantile nabacuje crnim blatom.
Jer ono što se spominje kao (ne)djelo pojedinih hrvatskih liječnika u aferi Pfizer, koja je otkrila da je ova američka farmaceutska tvrtka spremna platiti 60 milijuna dolara odštetu jer je podmićivala odabrane liječnike kako bi profitirala stavljanjem njihovih lijekova na listu HZZO-a, doista je užasno iz više razloga. Prvo jer stvara nesigurnost i nepovjerenje u cijeli zdravstveni sustav, a drugo jer ono što su građani izdvajajući za zdravstvo trebali dobiti kao neupitno najkvalitetnije na farmaceutskom tržištu postaje itekako upitno, do te mjere da se javnost pita jesu li cjepiva, pojedini lijekovi i drugi razvikani medikamenti u poplavi raznoraznih pripravaka i farmaceutskih ratova doista ono što će im poboljšati zdravlje ili ponajprije ono što će podebljati profit svih uključenih u unosni farmaceutski biznis. Posebno boli pomisao da su možda pojedini liječnici pod krinkom stručnog usavršavanja, seminara i kongresa, sa kojih su se trebali vraćati s novim medicinskom spoznajama, došli samo s novim turističkim doživljajima i debljim lisnicama.
Istodobno zdravstveni sustav grca u problemima i bespredmetno je sada raspravljati tko je i na koji način do toga doveo. Od financijskog kolapsa koji se može popraviti jednostavno ubrizgavanjem spasonosnog novčanog „seruma” puno je gori onaj prijeteći etički kolaps koji se godinama ignorirao, jer nije istina da se izabranim liječnicima, kao gospodarima života i smrti može sve dozvoljavati i opraštati.
Da ne bi nepravedno svi liječnici bili povučeni u sumrak etike, njihova je profesionalna, građanska, i jednostavno ljudska dužnost da prokažu među sobom one koji su tu izrazito plemenitu i humanu profesiju obezvrijedili polakomiši se za mrvicama profita farmaceutskih divova kojima su, pokazalo se, odštete prava sitnica u odnosu na zaradu koja je bila zajamčena jer je društvo malo po malo doista postajalo bolesnije i amoralnije. Profit i etika tako se sve više isključuju. Ima li tome lijeka?