Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

U vrtlogu plesnih emocija

Autor: Valentina Mlađen

13.08.2013. 22:00
U vrtlogu plesnih emocija

Foto: Marin GOSPIĆ



Petrina najdraža predstava “Love will tear us apart”, uz drugi dio buduće trilogije “Boy’s don’t cry” koji izvodi s kolegom Markom Jastrevskim konačno je došla i u Zadar zahvaljujući Zadru snova koji ju je ove godine uvrstio u svoj program


Mlada Zadranka Petra Hrašćanec koja je svoju plesnu karijeru počela u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u ponedjeljak navečer nastupila je u Kazalištu lutaka Zadar. Njezina, kako zna reći najdraža predstava “Love will tear us apart”, uz drugi dio buduće trilogije “Boy’s don’t cry” koji izvodi s kolegom Markom Jastrevskim konačno je došla i u Zadar zahvaljujući Zadru snova koji ju je ove godine, na sreću ljubitelja suvremenog plesa, uvrstio u svoj program.
Na stranu službena interpretacija koja kao prilog više uvijek dolazi u letku predstave, a koja običnom gledatelju uglavnom izgleda apstraktno i nejasno, u ove dvije plesne točke, svaka u trajanju od pola sata, zapravo vidimo zanimljivu igru na pozornici i predstavu koja je nastala za plesača, u kojoj plesač prestaje biti samo performer, a da ne spominjemo odličan izbor glazbenih točaka.
Koreografiju potpisuju redatelj Saša Božić, inače velika zvjerka u svijetu suvremenog plesa, a pod svijet misli se doslovno na veliko geografsko područje koje našeg kazališnog redatelja i dramaturga, prisutnog u polju europskog suvremenog plesa izuzetno cijeni, i sama Petra za koju je ova koreografija i rađena. U prvom dijelu “Love will tear us apart”, a spomenimo da je za njega dobila i Nagradu hrvatskog glumišta 2012. za najbolju žensku plesnu ulogu, Petra se na pozornici pojavljuje obučena u muške hlače i košulju te kroz nekoliko odličnih rock pjesama odrađuje plesne solo dionice. Već nakon prve plesne točke i odlične naslovne pjesme Joy Divisona koju Petra posvećuje organizatorima Zadru snova, ona se publici obraća na engleskom te svaku od sljedeće četiri skladbe: Rufus Wainwright s “Poses”, The National s “Bloodbuzz Ohio”, Tuxedomoon i “In a Manner of Speaking” i na koncu “Get Me away from Here, I’m Dying” od Belle & Sebastian, posvećuje ili publici ili određenoj osobi u publici ili posebno emotivnom trenutku u svom životu. Na pozornici se ponaša nonšalantno kao da je na probi dok zbog komunikacije, a Petra ispovijeda ono što je za nju ples uvlači publiku u cijelu priču puno dublje od samog promatranja plesača na pozornici. U jednom trenutku ona iz publike izvlači jednog gledatelja koji, iako ima zadatak samo mirno stajati na jednom mjestu, postaje dio predstave i u doslovnom smislu.
U drugom dijelu “Boys don’t cry” Petra na pozornicu izlazi u crnoj haljinici, a s njom na pozornicu, obučen kao ona u prvom dijelu izlazi i partner Marko Jastrevski. Predstava nastavlja u istom ispovijednom tonu, a zanimljivo je te pomalo i duhovito, kako Marko počinje pričati istu priču kao i Petra, ali s nekoliko drugačijih detalja. On ujedno drugi dio posvećuje ženama kantautoricama iz 60-ih godina prošlog stoljeća i to kroz pjesme “In my Life” Judy Collins, odlične “It ain’t me Babe” Joan Baez, “There but for Fortune” Marianne Faithful i “Waterboy” Odette te završava Nanom Mouskouri i njenom pjesmom “Erini”. Plesači se na pozornici zadirkuju, proturiječe jedno drugom te publika više nije sigurna što je istina, a što fikcija i je li to u umjetnosti na kraju krajeva uopće bitno.