Prvo tumačenje legende cjelovitom geografskom analizom prostora Sredozemlja

Koliko znam, a uvažavajući sve dosadašnje napore loretsko-trsatskih povjesnika da pruže valjane odgovore na neka ključna pitanja legendarnog prijenosa, disertacija po prvi put nudi tumačenje legende cjelovitom geografskom analizom prostora Sredozemlja. Zbog toga izvornu kartu držim nemjerljivim djelom koje u sebi nosi skrivene poruke autora, što znači da je morao poznavati stvarne razloge uspostave legende. Naravno, disertacija je, kao i svaki drugi znanstveni projekt, podložna preispitivanju i nikomu ne odriče pravo na drugačije mišljenje
Igor Šipić obranio je na Sveučilištu u Zadru doktorsku disertaciju pod naslovom ‘Srednjovjekovni mediteransko-jadranski plovidbeni putovi i topografija jadranskih svetišta’.
Maternalizacija sredozemnog bazena
Kako ste došli do odabira ove teme doktorata?
– Mediteranizam, kao pojam, je oduvijek bio predmetom moga, ne samo znanstvenog, već i književnog interesa, gotovo pa osobnog stajališta kad je u pitanju percepcija kultura. Možda sam taj žig zadužio još u ranom djetinjstvu upravo boraveći u Zadru. Svi moji značajniji radovi, među kojima bih izdvojio jedan psihoanalitički stav prema moru uopće, iznesen u mom magistarskom radu – Mediteran – suvremeni izraz europske povijesti, objavljen pod naslovom Mediteran : Povratak u utrobu, u funkciji je maternalizacije sredozemnog bazena. Teško je čovjeku oduzeti more, a u ruci mu brod, i vesla i lantina i jedra. Odatle se zapravo počinje, a ja sam puno toga isplovio, već sa 16 godina, u drvenoj tribunjskoj gajeti na Kornatima. Ostane to vječito zapisano u osobnoj memoriji, kao jedno rano, rekao bih, pavlovsko iskustvo.
Međutim, konkretan odgovor na vaše pitanje dolazi iz moje intuitivne naravi. Postavljajući izložbu iz fundusa Pomorskog muzeja Orebić u Osimu u Italiji, na sv. Nikolu 1999., domaćini su nas podarili posjetom Loretu i svetištu Santa Casa. Tamo sam prvi put imao priliku vidjeti jedan prikaz Loretske legende ili Prijenos Svete kuće BDM iz Nazareta preko Dalmacije (Ilirika) u Loreto, kojeg loretski historiografi i danas drže ikonografskim djelom iz druge polovice 16. st. Kolega Ivo Rendić-Miočević jednom je rekao kako nema dobrog znanstvenika bez dobre intuicije. Upravo to je presudilo u izboru moje teme: vidjevši to djelo, i na njemu neke tipično geografske elemente, shvatio sam da nije riječ o ikonografiji, te sam odlučio posvetiti mu se po povratku u Hrvatsku. Odmah se pokazalo da sam bio u pravu, doista se radilo o ozbiljnom kartografskom djelu za kojeg sad mogu reći da ulazi u krug najoriginalnijih djela kartografije tog vremena, a danas u Europi zacijelo je unikat, vrednota koja je tako dugo ostala u sjeni znanstvenog interesa.
O čemu je, zapravo, riječ u Vašem doktorskom radu?
– Detaljnom analizom izvorne karte, komparativnom metodom, dakle, aplikacijom njene geometrijske unutrašnje nevidljive strukture na suvremenoj karti Sredozemlja, utvrdio sam sustavnost koja, ne samo da prati temeljne linije marijanske infrastrukture, nego i determinira sve kardinalne geografske objekte Sredozemlja, uključujući i Pirinejski poluotok, što se pokazalo ključnim čimbenikom. Na autonoman sam način demistificirao loretsku legendu pokazujući kako iza svih deskripcija loretsko-trsatske historiografije, a njom su se bavili i mnogi eksperti crkvene povijesti, ne stoji nikakav politički događaj ili osoba, nego jedna predivna geografsko-topografska „priča”, razvoj marijanskog kulta u funkciji hodočašćenja nakon gubitka Svete zemlje 1291. i pada posljednje utvrde križara, templara i ivanovaca, u to doba, luke sv. Ivana od Accre (Akon). Najdragocjenije za hrvatsku stranu, tj. povijesnu istočnu obalu Jadrana, jest to što u tom ustroju Zadar i Trsat imaju svoje stožerne geografske pozicije koje radikalno utječu na razvoj projekcije i u smjeru Bliskog istoka i u smjeru krajnjeg zapada Europe. Stoga se i mogu držati svojevrsnom razdjelnicom istočnog i zapadnog Sredozemlja, što temeljni geomorfološki oblik obale, a također i izvorna karta, zapravo i sugeriraju već na prvi pogled. No ne smijemo tu zaboraviti ni vjetrove i njihove temeljne sredozemne smjerove kad je plovidba u pitanju. Oni bitno utječu na stanje projekcije.
Daljnjim radom, koji je uslijedio poslije predaje, pa čak i obrane disertacije, dopunski sam potvrdio i slutnju da se doista radi o modelu izmjere međuobalnih udaljenosti koji je najbliži rimskom ustroju i poznavanju Sredozemlja, s kumulativom prethodnih razdoblja pomorske kulture. To i jest jedan od mojih zaključaka – sustavan, višetisućljetni prijenos znanja koje se kumuliralo u plovidbenim iskustvima i razvoju brodovlja te tehničkih pomagala, imao je za posljedicu i razvoj urbane mreže diljem sredozemnih prostora. Budući da se ovdje radi o astronomskim pravcima, otud, po legendi i stoji prijenos kuće pomoću anđela, ali zato ne stoji prijenos brodom koji korespondira geografskom prostoru. Disertacija, a poglavito najnoviji, produženi rezultati istrage, eklatantno pokazuju da geografski objekti, u pravilu rtovi i planinski vrhovi, pa i gradovi, leže u sustavu koji pokazuje da se ništa na Sredozemlju nije događalo slučajno. U suprotnom, usprkos mnogobrojnim sukobima i ratovanjima, uzaludne bi bile predantička, pa potom grčka i rimska filozofska misao, arapska kordobska dominacija te, konačno, europska eksplozija 15. i 16. stoljeća.
Životno djelo
Koliko Vam je vremena trebalo za izradu rada i čime ste se sve služili?
– Već sam spominjao početna „lutanja”, i promjene komentora, a kad se tomu pridodaju i dvije godine izbivanja zbog operativnog zahvata na otvorenom srcu, i potom rehabilitacije, objektivno sam racionalno radio oko četiri godine. Na stotine pocijepanih karata, noćnih mora, dizanja usred noći pa povlačenja pravaca, izmjere kutova, itd. Uložio sam golemi napor, ali nitko i s ničim ne može mi platiti užitak kad danas bacim pogled na ovo djelo koje krasi Pinakoteku Svete kuće u Loretu, a onda i moju projekciju koju osobno držim svojim životnim djelom. Izniman je užitak bilo provesti vrijeme s jednim tako dragocjenim rukopisom, kršćanskom tradicijom, Marijinim kultom, gotičkim katedralama, crkvama, svetištima, dotaknuo sam tla svih sredozemnih zemalja, povijest preko 300 gradova, to me obogatilo i, zacijelo, osjećao sam tu milost međusobnog davanja, sebe svojoj ideji, a ideja mi je vraćala. Za to je vezan i jedan čudesan događaj: nakon moje operacije, a preživio sam, kako su mi rekli liječnici, samo po „Božjoj pomoći”, onog dana kad sam, metaforično rečeno, „otključao” vrata moje „kućice”, pogledao sam na kalendar – taj dan bio je 10. prosinca, blagdan Gospe Loretske.
Kad je u pitanju vrijeme, želim još nešto istaći. Autor karte, iako još uvijek anonimus, nikada nije mogao pretpostaviti da će doći vrijeme interneta, i zato ga izdvajam kao medij bez kojeg bi moja misija bila bez izgleda ili unajmanje bila bi duga, mnogo duga, možda i nedovoljno argumentirana. Ovako sam mogao u svakom trenu provjeriti na tisuće informacija, geografskih i topografskih podataka, tu sam zapravo dobio bitku s vremenom. Također, sve moje projekcije rađene su računalnom tehnikom vektorske ekspanzije, izračuna kutova, pa je mogućnost pogreške bila gotovo nikakva. Na taj način izbjegao sam i osobni upliv u stanje projekcije. Često sam se hvatao u razmišljanju: „ajme, da je ovi pravac samo desetinku istočnije”. Ali, ne, sustav to ne dozvoljava, ili si u njemu ili si vani. A kad uđeš onda je to kolosjek.
Koji bi bio doprinos znanosti ovog rada?
– Već i sama činjenica da se karta sa širom ekspertizom prvi put publicira u povijesno geografskom i kartografskom značenju dovoljno govori sama za sebe. Dakle, retorički, je li tada uopće mjerljiv prinos znanosti? No, neovisno o povjerenstvima za ocjenu i obranu disertacije, koji su dali meritorne stavove, reći ću osobno mišljenje: najviše držim do metodologije koja me i dovela na prag rješenja. Pokazao sam kako se jedno djelo može očitati semiološki i kako ta semiologija utječe na egzaktnu prirodnu znanost. Na ovoj karti zamjetna je neobično snažna introdukcija znakovlja u prirodnu znanost. Stoga se nadam da će jednom netko predložiti interdisciplinarni tim, sastavljen od geografa, kartografa, astronoma, geodeta, povjesničara umjetnosti, i drugih, koji bi nastavio razrađivati i primjenjivati metodu na slična ili ista kartografska djela. Jer jasno je da je s ovom disertacijom otvoren niz novih pogleda, ne samo na profilaciju uspona i ustroja kršćanske infrastrukture, nego i na pitanja poput određenja geografske dužine koja je „mučila” znanstveni, ali sad vidimo, ne i maritimni svijet, sve do prvog valjanog kronometra u 18. st. Naime, s ovom metodom nazire se iskustveno rješavanje geografske dužine tijekom plovidbe. Moram reći da doista nisam „grebao po površini”, sišao sam u najdublje slojeve gdje se rijetko zalazi, između ostalog, i zbog straha od sumnjičavosti u svaku novu ideju.
Znači li to onda da ideja legende i dalje živi?
– Da, ona je oživotvorena u realnom geografskom prostoru i s njim korespondira. Tragovi postoje u zapisima povijesti gradova koji se podudaraju s opisima legendarnog prijenosa. U svakom slučaju to su mjesta koja topografski odgovaraju historiografskim opisima legende. Zato ona i jest svojevrsna geografska metafora, nastala u vrijeme kad ikonografija prelazi u ikonologiju. Disertacija raspliće legendu kao kategoriju srednjovjekovne literarne forme. O svemu pišem u mojoj knjizi koju sam upravo priredio za tisak, a uključuje i najnovije istraživanje, dakle, bit će to dopunjeno i prošireno izdanje obranjene disertacije. Naravno, za knjigu treba i novac, a ja ga nemam.
Je li još netko pisao na takav način o loretskoj legendi i hoćete li se nastaviti baviti njome?
– Da, svakako. Morate znati da je loretska historiografija izuzetno snažna s obje strane Jadrana, dakle, i u Loretu i na Trsatu. Međutim, mnogi naši loretisti bili su usmjereni na istraživanje te famozne iliričke točke gdje se Sveta kuća po legendi zadržala više odtri godine, a onda bila prenijeta preko Jadrana u Marche. Većinom su svoja istraživanja fokusirali na politička zbivanja, koja dijelom jesu utjecala na pojedina pitanja crkvene infrastrukture, zatim na prijenos dijelova kuće kao relikvije, u što su automatizmom odmah uključeni križari, jer su oni zadnji napustili Svetu zemlju; Giuseppe Santarelli čak nudi rješenje u vjenčanju kćeri epirskog despota Nicefora I. Angeli-Komnena i Filipa II. od Tarenta, sina kralja Karla II. Anžuvinca, pa bi onda ta ilirička tranzitna točka bila u Epiru; međutim, Lujo Margetić opovrgnuo je tu postavku i uputio na daljnje pretrage i prinose loretskoj historiografiji. Na to me upozorio i akademik Franjo Šanjek zbog čega sam mu jako zahvalan. Koliko znam, a uvažavajući sve dosadašnje napore loretsko-trsatskih povjesnika da pruže valjane odgovore na neka ključna pitanja legendarnog prijenosa, disertacija po prvi put nudi tumačenje legende cjelovitom geografskom analizom prostora Sredozemlja. Zbog toga izvornu kartu držim nemjerljivim djelom koje u sebi nosi skrivene poruke autora, što znači da je morao poznavati stvarne razloge uspostave legende. Naravno, disertacija je, kao i svaki drugi znanstveni projekt, podložna preispitivanju i nikomu ne odriče pravo na drugačije mišljenje.
Presudna metodologija
Što je presudilo u konačnom rješavanju enigme izvorne karte?
– Prije svega astronomski trajektorijalni pravac koji usmjerava prijenos Svete kuće, a onda ljestvica geografske širine koja se nalazi na istočnom rubu karte. Međutim, razvoj projekcije dosegnuo je svoj vrhunac analizom svakog detalja likovnog sadržaja te pronalaženjem temeljne geometrijske matrice rasporeda kućica na trasi prijenosa. Navest ću vam samo jedan primjer: možete zamisliti moje iznenađenje kad sam geometrijom, koju projecira računalo, dobio multisjecište usred Sicilije, a onda, već je prošla i obrana, provjerom utvrdio da se radi o centralnoj sicilijanskoj točki, u poziciji današnjeg grada Enna, koju je još Ciceron nazivao Mediterranea maxime. Takve rezultate ne možete dobiti nikakvom slučajnošću, a svatko ih može provjeriti osobno. To dakako potvrđuje ispravnost primijenjene metodologije, iako ja još uvijek ne mogu do kraja eksplicirati činjenicu da je netko u 16. st. s tolikom preciznošću mogao na udaljenosti od 3-4.000 km spojiti dvije točke u prostoru, k tomu još u sfernoj konstelaciji, a da greška, kad projekciju razvijete na ravnu površinu, ne bude veća od 1-2 minute. Aplikacija na suvremenim kartama Sredozemlja, i to krupnijeg i sitnijeg mjerila, to pokazuje. Zato ističem metodologiju, ali i prizivam timski rad. No, kako bilo, plediram na prijedlog koji za autora karte može nominirati osobu iz krugova Ilirskog kolegija koji u to vrijeme djeluje u Loretu pod vodstvom isusovaca, a naučava, između ostalog, sakralnu umjetnost i astronomiju, osnove analitičke geometrije i postavljanje diferencijalnog računa. Svi ti elementi zastupljeni su u strukturi i sadržaju izvorne karte.
Čime se trenutačno bavite?
– Osim rada na knjizi, pripremam radove za dva znanstvena skupa, jedan u Zadru na temu geografskog prostora Zagore i globalizacijskih pokreta i utjecaja, i drugi u Trilju povodom 800 godina spomena imena Trilja u ispravi hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije II. dugovječnom knezu Domaldu i njegovim potomcima. Također, priređujem i šestu knjigu poezije, a kanim u Zadru predstaviti i knjigu Listopad, vašeg sugrađanina, omnibusnog umjetnika, Tomislava Marijana Bilosnića. Počašćen sam što me pozvao da upravo na obljetnicu teškog granatiranja Zadra, 5. listopada 1991., predstavim to njegovo monodramsko djelo koje još svijetlo svjedoči.
Planovi za budućnost?
– Imam planova, ali nemam budućnosti. Moja mirovina iznosi 1754 kn uz 417 kn dodatka. Ipak, po izlasku knjige najprije ću otići u Loreto, predati primjerke koji pripadaju Svetoj kući i zahvaliti sestri Luigiji Busani za ustupljenu kopiju karte. Usto ću zahvaliti i mojoj Zaštitnici. Poslije toga volio bih posjetiti i Trsat, volio bih nekome prenositi stečeno znanje. Volio bih putovati, poći tragom prijenosa Svete kuće, što znači, početi od Nazareta i Karmela, a završiti na rtu Blanc, najsjevernijoj točki Afrike – simbolično, vrhu šatora pod kojim sjedi papa Julije II. Tamo bih sjeo i prikrao se nekom zrncu pijeska. I usput pisao, pisao putopis, kako sam tu dospio na krilima anđela!

Prijetilo odustajanje

Isključujući samu tehnologiju doktorskog studija, i zakonske obveze koje morate ispuniti da biste došli u poziciju obrane disertacije, moram reći da sam u početku dosta lutao čemu je ponajviše pridonosila spoznaja da prikaz, s ikonografskog, sve više „bježi” u geografsku i kartografsku znanost. Tako sam bio prisiljen mijenjati i komentora, prilagođavajući se novonastalim spoznajama o vrsti i karakteru djela. On me nesebično podupirao u radu, neovisno što se, spram izvornosti i neočekivanih novina, čak nismo u svemu ni slagali. Stoga sam, uz mentora, posebno zahvalan docentu dr. sc. Josipu Faričiću koji me je podupirao u najtežim trenutcima prijetećim po odustajanje od cijelog projekta. Bilo je i takvih faza, iako je već na početku ustanovljena veza između likovnog prikaza legende i realnog geografskog prostora Sredozemlja koju su mogli potvrditi samo topografija i milenijski plovidbeni putovi. Kako se radi o crkvenoj legendi, u pitanju je naravno topografija svetih mjesta, ili kako skraćeno kažemo, svetišta, ali svetišta marijanske atribucije.

Važnost Zadra u plovidbenim putevima

U kontekstu plovnih putova, čime je Zadar zaslužio stožernu poziciju?
– Brodovi su milenijima slijedili i utirali glavne rute, a jedan od takvih koridora teče uz istočnu obalu Jadrana. U srednjem vijeku bila su to istodobno i trgovačka i hodočasnička putovanja pa stoga tzv. samostanska kartografija ima značajan udio u ukupnoj kartografskoj povijesti. Bilo je važno kako prikazati put, kako doći do Jeruzalema, iako se već u 11. st. hodočasti i sv. Jakovu u Santiago de Compostela, a o Rimu da i ne govorim. Od 15. st. kao središnje marijansko svetište Europe uzdiže se Loreto, pa spram Ancone, zahvaljujući svom geografskom položaju, Zadar postaje vodeća transverzalna luka odakle kreće mnoštvo hodočasnika. Kako se njegova uloga lučkog grada ne može zaobići ni u jednom povijesnom razdoblju, on je očito vrlo rano ušao u matricu geografskog prostora Sredozemlja kao jedan od ključnih čimbenika kreiranja temeljne, recimo to uvjetno, astronomske koordinatne mreže. S tog motrišta beirutsko-zadarska i zadarsko-ankonitanska trajektorija, koja vodi izravno u Gibraltarska vrata, temeljni su pravci u rješavanju odnosa između povijesne legende i stvarnosti prijeđenog puta. Upravo oni će utjecati da se trsatsko svetište inaugurira u iliričku točku prijenosa Svete kuće.

Životopis

Igor Šipić je pjesnik, prozaik i esejist, rođen u Sinju 30. srpnja 1950. Nakon gimnazije Ćire Gamulina u Splitu, Fakultet ekonomskih znanosti, smjer makroekonomija, završio je u Zagrebu. Poslijediplomski studij za stjecanje akademskih titula magistra i doktora humanističkih znanosti – polje povijest, znanstvena grana hrvatska i svjetska ranonovovjekovna povijest, završio je uspješno na Sveučilištu u Zadru. Govori i piše francuskim i talijanskim jezikom, a služi se i engleskim jezikom. Član je Društva hrvatskih književnika i hrvatsko-francuske udruge Alliance française de Split. Urednik je i voditelj radijske emisije iz kulture, Pješčani sat. Živi i piše u Splitu.
U književnosti se javlja kao izraziti predstavnik mediteranskog književnog kruga, s naglaskom na metaforici, motivima, slikama, invenciji, originalnosti i jednoj velikoj ideji o zajedništvu žene i mora. U čakavskoj poeziji pak šalje snažne poruke za očuvanjem tradicijskih vrijednosti narodnih običaja, jezika i kulture. U svojim zadnjim radovima sklon je metafizici jezika i hermetici koja ne iskazuje želju za korespondencijom s čitateljem.
Pored znanstvenih radova piše kritičke oglede, predgovore i recenzije na stručna i književna djela objavljujući ih u stručnim časopisima za književnost i znanost, te dnevnim tiskovinama, tjednicima i mjesečnicima. Pojedinačno i skupno pjesme su mu objavljivane u tematskim zbornicima te u radijskim (Radio Zagreb – Pomorska večer, Radio Split – Portreti, Marjane Marjane,..) i televizijskim emisijama (HT1 – More). Kao urednik potpisuje znanstveno-zbornička i monografska izdanja. O njegovom književnom djelu meritorne kritičke sudove dali su hrvatski književnici: Đuro Vidmarović, Nevenka Nekić, Nikola Ivanišin, Roko Dobra, Tin Kolumbić, Miljenko Mandžo, Damir Miloš i drugi.