Što sve trebate znati prije nego u kuću pozovete “majstora”

Pitaju me čitatelji zašto već mjesec dana nisam ništa objavio, ali kada im pogled padne na moje žuljevite i ispucale ruke, na tragove boje u kosi, na bolno savijena leđa i, kao najvažnije, krvavi i sumanuti pogled osobe koja je spremna na sve, onda odgovora ni ne očekuju, jer znaju da sam imao kućne popravke
Napomena: Autor se unaprijed ispričava onim vrijednim ljudima koji pošteno rade svoj posao, ne lažu, ne mažu, ne odugovlače, jer ima i takvih samo što su u manjini. Netko će reći da je sve navedeno pretjerano, ali činjenica je da će ogromna većina čitatelja prepoznati situacije o kojima pišem u tekstu, a to je već dovoljan razlog za njegovo objavljivanje.
TEŠKE ŽIVOTNE SITUACIJE
U životu prosječnog urbanog čovjeka, ili bilo kojeg Hrvata koji spada u ono što zovemo građanskom klasom, nema sretnijeg događaja, nema bogatije spoznaje, nema bajkovitije iluzije od kontakta s prosječnim majstorom, bilo da se radi o električaru, vodoinstalateru ili o običnom zidaru. To je jedan krasan doživljaj nakon kojega čovjek s pravom može reći da je bogatiji za iskustvo koje će mu u budućnosti itekako puno značiti. Čovjek koji je prošao kalvariju građenja kuće ili preuređenja stana, a pritom ostao donekle normalan, slobodno se može prijaviti u Legiju stranaca, u minere ili u psihoanalitičare.
Tko nije iskusio onaj osjećaj nemoći i bijesa koji vas obuzme kada vam vodoinstalater ili keramičar, raskopa pola kuće i netragom nestane bez ikakvog objašnjenja, a vi šutite i trpite u nadi da će to sve jednom ipak završiti? Pitaju me čitatelji zašto već mjesec dana nisam ništa objavio, ali kada im pogled padne na moje žuljevite i ispucale ruke, na tragove boje u kosi, na bolno savijena leđa i, kao najvažnije, krvavi i sumanuti pogled osobe koja je spremna na sve, onda odgovora ni ne očekuju, jer znaju da sam imao kućne popravke. I to je istina. Imao sam posla s majstorima i zato ću vam, da se naučite na mojim greškama, samo ukratko opisati neke zgode koje sam doživio.
KOMUNIKACIJA S MAJSTOROM – GLUH SE NIJEMOG NASLUŠAO
Vrlo je važno na koji ćete način komunicirati s majstorima. Što bi rekao moj kum Zlatko – ako mu pri prvosusretskom rukovanju ne pokušaš polomiti bar koji prst već si loše startao, a onoga trenutka kada mu se obratiš sa “vi”, smatraj da si duboko zaglibio, da te čekaju teške nedaće, i da bi se mogao provesti kao ugojeni tukac pred božićne blagdane. Majstor te tada gleda kao što u crtanom filmu mačak Silvester gleda maloga patka Kerempatka, tj. kao slasnu pečenku i ti shvaćaš da ti se ne sprema ništa dobroga. Ako pritom dok govoriš nisi sklon povišenim tonovima, prostačenjima i drugim verbalnim izražajima primjerenijim nogometnog utakmici ili prepirci kod igranja balota, nego normalnom razgovoru dva čovjeka, onda će te majstor jako teško razumijeti.
Vaša se komunikacija na dalje svodi na nešto što se slikovito kaže “gluh se nijemog naslušao”. Niti on sluša što mu vi govorite, niti ga je za to briga. Napravit će onako kako je zacrtao i gotovo. Tome su osobito skloni zidari, keramičari i ostali koji se bave onim poslovima gdje još i možete utjecati na njihovu izvedbu. Ono što je, bar za mene, vječna misterija je pitanje – zašto oni to tako rade? Ako kažete da na ovim vratima želite mutno staklo, a ne prozirno, zašto im je problem to i napraviti? Koje su to traume iz djetinstva koje ga nagone da ignorira vaše želje? Mislim da odgovor na to pitanje mogu dati samo stručne osobe.
VAŽNO SE DOBRO RAZUMIJETI U SVE
Majstor nikada ne smije saznati da niste upućeni u popravke koje će vam raditi, ili što je još gore, da vas nije briga i da sve prepuštate njemu. Obavezno morate naučiti osnovne pojmove i, što je najvažnije, morate znati kako se kreću cijene. Jako je važno, onako usput, napomenuti da ste prošli sve trgovačke centre, skladišta i specijalizirane dućane, i da vrlo dobro znate koliko što košta. Ako date do znanja da se ne razumijete u ono što će vam raditi, vrlo ćete se brzo naći u nezavidnom položaju neplivača koji pokušava plivati u moru podataka i izraza koje vam ništa ne znače, ali su proporcionalno skuplji kako ih majstor sve više koristi.
Tako ćete saznati da vam je npr. otišao ležaj na cugerlaufu, a da ni špilna na osceringu ne dihta kako bi trebalo, i da bi, ukoliko to hitno ne zamijenite, moglo doći i do ozbiljnijeg kvara. Normalno, svaki će majstor još sa vrata pitati ono čuveno “tko vam je ovo radio prije mene?” Onda je dobro, prije nego što mu odgovorite, skloniti djecu u drugu sobu da njihove nježne uši ne slušaju salvu psovki i uvreda na račun onoga koji je sve sfušao, napravio naopako, i naravno dijelom i na račun vas koji ste mu to dopustili, i što je najgore bili toliko glupi i platili.
PROKLETSTVO TRAFA
Kod tv-majstora postoji jedna riječ od koje strepi svaki nesretnik kojem se pokvario prijamnik. Ta je riječ “trafo”. Onoga trenutka kada vam kaže “otišao je trafo” vaš se život mijenja jer se suočavate sa uvijek istom dilemom. Kupiti novi tv ili popravljati stari? Često se pitate postoji li u tom prokletom televizoru neki dio koji se može pokvariti, a da nije trafo? Zašto vam majstor nikada ne kaže – eto, baš imate sreće. Odlemila se jedna elektrodica i malo prekida kabel. Ali mi ćemo to učas popravit. Molim 20 kuna za materijal i 30 za ruke.
To se događa samo u bajkama. U stvarnosti je uvijek kriv trafo i nema toga boga koji će to promjeniti. Postoji i objašnjenje zašto se trafo uvijek kvari. To objašnjenje naravno daju sami majstori, a trafo se kvari jer ne valja struja koja dolazi iz zida. Ona oscilira i kvari aparat, a na vama je da odlučite. Novi trafo ili novi televizor. Simptomatično je da je ta razlika u cijeni taman tolika da se ipak odlučite na popravak i ponovo gledate isti aparat. A da li je to bio trafo ili je samo otišao neki tranzistorić, to zna samo dragi Bog. Ispravak – znaju dragi Bog i dragi majstor.
MAJSTORI KOJI BJEŽE
Jedna od najmisterioznijih podskupina majstorskog ceha su tzv. “majstori koji bježe” ili “neuhvatljivi majstori”. To je jedna čudna vrsta čije je ponašanje vrlo teško odgonetnuti. Oni naime prihvate posao, ali ga ne dovršavaju, čak i ako im još niste platili. Ako takvom donesete aparat na popravak, najbolje vam je da se odmah s njim i oprostite jer ga više nikada nećete vidjeti. On će se danima i mjesecima povlačiti po servisu, po sve dubljim policama, da bi na kraju odustali od njega i potpuno ga zaboravili i vi i majstor. Zašto to rade? Postoji nekoliko objašnjenja. Ili ne znaju popraviti, ili im se ne isplati, ili im se jednostavno ne da raditi.
Neki su mislili da su pametni pa su takve majstore dovodili kod sebe kući da tamo popravljaju. Ah, kakvi naivci. Majstor otvori npr. televizor, raskopa ga i neko vrijeme nešto prčka po njemu, a vi se naivni uljuljkate u iluziju da će to uskoro biti gotovo i da ćete već poslije večere gledati svoju omiljenu seriju. Ali, on odjednom nervozno zavrti glavom, ljutito ustane i rezolutno kaže:
– Ne mogu ovako. Fali mi jedan dio, a treba mi još alata. Idem samo na minutu po to u radnju i odmah se vraćam.” On odlazi, sve je raskopano, a tako će i ostati jer se on ne misli vraćati. Zašto? To nitko ne može objasniti. Ima i takvih koji ostave čak i alat i torbu. Kažem vam, vrlo teško objašnjivo.
TOČNOST JE VRLINA
Nevjerojatno je koliko visoko mišljenje o sebi i o vrijednosti svoga rada imaju pojedini majstori. Većina ih smatra da su bogomdani, i da vi morate biti sretni što uopće i razgovaraju s vama takvima nikakvima. Problem nastaje i onda kada je majstor nešto nervozan pa se jako nervira ako se usudite pitati koliko će sve to koštati. Jer tko zna što će sve neispravno naći u toj vašoj podrtini od perilice ili štednjaka s kojim mora prljati ruke. Ako ste naručeni, nedaj bože, kod liječnika, mehaničara ili kod, da prostite na izrazu, odvjetnika, nećete ni pomisliti da biste mogli zakasniti. Majstor, pak, mrtav hladan ne dolazi na dogovorene termine i, što je najbolje, niti ne smatra da bi trebao nazvati i ispričati se. “Dolazim sutra u 8 ujutro”, kaže vam glasom koji ne trpi prigovore. On je slobodan tada i gotovo. Vi zovete šefa, molite za slobodan dan, otkazujete naručene  stranke, ostajete doma, a on nazove (dobro je ako se i to udostoji) oko podneva da sve skupa odgodi za idući petak. Vi šutite i škripite zubima jer mu ne možete ništa. A zašto ne možete? Jer je razgovor s njegovim prethodnicima izgledao ovako:
Ja (vedro i prijateljski): Dobar dan. Treba mi parketar za dvije sobe – pri čemu se, naravno, uopće ne usuđujem ni pitati za cijenu.
On (potpuno nezainteresirano i s visoka): – A koliko toga ima?
Ja (uplašenim tihim glasom): Pa dvije sobe.
On (sada već nervoznije): To sam čuo! Nisam gluh! Koliko kvadrata, to pitam?
Ja (bezočno lažući): Pa sve skupa pedesetak.”
On (nestrpljivo): A na kojem ste katu? Imate li lift?
Ja (uplašeno): Pa na trećem. Lifta nema, ali ja ću vam pomoć….
Ovdje se razgovor grubo prekida. On sada nema vremena za ništa što ima manju kvadraturu od koncertne dvorane Lisinski ili košarkaškog igrališta i možete se čuti tamo negdje na jesen. Nema veze što ste vi ispraznili sobe, nema veze što ste spremni prokletu brusilicu nositi na svojim nejakim leđima… On neće i gotovo!
IGRA ŽIVACA NA GROBLJU
Svakom je normalnom čovjeku smrt bliske osobe nešto strašno u životu, a još je strašnije kada pri tome imate posla sa klesarom koji brka brojke i slova i kada, kao rezultat toga, na grobu vaše drage bake osvane krivo ime. Bjesni trčite kod klesara, a on vam, mrtav hladan, sa čačkalicom u kutu usana, objašnjava da ste mu krivo rekli i da vi ne znate točno kako vam se baka zvala. Poželite da uzmete onaj klesarski čekić i prekratite to natezanje, ali vas zdrav razum zaustavlja i dobijate obećanje da će se sve srediti, i da će greška biti ispravljena. Dani prolaze a Marija je i dalje Marica. Prolaze i tjedni a vi ste sve nervozniji, i polako shvaćate da majstor čeka da i vi umrete i da ga konačno pustite na miru.
I što je napravio moj prijatelj Zoran? Počeo je svaki dan posjećivati majstora, ali ne više u radionicu već direktno na kuću. Uđe mu u kuhinju za vrijeme večere, sjedne za stol dok ovaj ždere (takvi ne jedu nego žderu) i boravi kod njega neko vrijeme. Igra živaca je trajala još nekoliko dana, a onda smo mu se počeli i mi pridruživati tako da se društvo proširilo. Sad, istina je da takvi imaju obraz debeo poput materijala s kojim rade, ali kada je tip shvatio da će mu u kući postati gusto konačno je, nakon tri mjeseca, ispravio krivo ime na nadgrobnoj ploči.
MAJSTORI NOVOG DOBA – DIGITALIJA
S novim vremenima polako nestaju neki zanati, neke se sprave više ne popravljaju već se bacaju i kupuju nove, ali stigle su i nove mašine koje se kvare i koje treba popravljati. Tu se ponajprije radi o računalima koja nam puno pomažu, ali se često i kvare. Stalno dolaze nekakvi virusi, spamovi i kako se sve ne zovu i još ako imate djecu koja igraju igrice i idu na društvene mreže, ispada da imate više kvarova nego sa svim dosadašnjim kućnim aparatima do sada. Onda se zove neki prijatelj ili rođak koji se “razumije” i koji ponekad pomogne, ali nekada treba ići i u servis. Tamo obično rade vrlo mladi momci koji će nešto raditi, ali vi ne znate što, koji će “očistiti”, a vi ne znate kako i kojima će za to trebati daleko više vremena nego što će potrošiti.
Još je gora stvar s digitalnim fotoaparatima. Tu zbilja ne razumijete ništa i oni vam mogu reći bilo što, a vi to ne možete provjeriti. Čak štoviše. Uopće ih nije ni briga što će te vi misliti o njima i pričati okolo. Ako kažete da će te otići u drugi servis još vam se nasmiju i pokažu put do tamo. Oni posla imaju i nije im stalo do mišljenja mušterija.
ZAKLJUČAK
I što reći na kraju? A nije ovo kraj, ova je priča beskrajna. Kada su moji prijatelji čuli o čemu pišem svima se zamutio pogled, iskočile vratne žile, a glas im je postao nekako histeričan i prijeteći. Svi su mi u jednom dahu naveli po nekoliko iskustava koji zavrijeđuju da ih se zabilježi, samo što više nemamo mjesta ni vremena za to. Istina, bio bi grijeh tvrditi da su svi majstori takvi kakvim sam ih opisao u ovom tekstu. Ima i onih normalnih i pristojnih. Problem je u tome što takve skrivaš kao da imaš ilegalnu štampariju u okupiranom Zagrebu, i ne želiš ih dijeliti s drugima. A sve je to uzalud. Jer velika će većina prije ili kasnije krenuti na stranputicom. Čovjek je roba…lako kvarljiva. Tu ni jedan majstor ne može pomoći. Za takve kvarove nema popravljača.

 KOLIKO TRAJU MAJSTOROVA DVA MJESECA?

Moj dragi rođak Damir je vrstan kirurg, ali i vrlo naivan čovjek kada su u pitanju odnosi s majstorima. Došao mi jednog dana i veselo rekao: “Moram se na neko vrijeme iseliti iz stana, jer ću ga konačno preurediti. Rekao je majstor da će to trajati samo koji mjesec. Mogu li se za to vrijeme smjestiti kod tebe?” “A što ti treba napraviti?”, upitah ga, veselo slutivši da ću se dobro nasmijati. “Ma samo malo opiturati zidove, promjeniti kupaonicu, staviti nove prozore, pločice i parkete i sve je gotovo do prvi petoga”. “Prvi petoga, da” – veselo se nasmijah – “ali iduće godine”, na što je uslijedilo nekoliko njegovih ružnih rečenica na račun moga pesimizma i nevjerica u moje zloguke prognoze.
Ali, Damir je ipak napravio dva poteza. Jedan pametan – našao je mali privremeni stan, a drugi nevjerojatno glup. Dao je majstoru novac unaprijed. Ne moram vam kao pametnim ljudima detaljno objašnjavati što je uslijedilo slijedećih mjeseci. Majstora je više ne bilo nego bilo, a kada bi nešto i radili, to je išlo strahovito sporo. Nakon šest mjeseci radovima se nije nazirao kraj, a što se tiče samoga meštra, vjerovao sam da će prije Amerikanci uhvatiti Bin Ladena u vrletima Afganistana nego što će Damir ući u trag svome izvođaču radova. No, da ne duljim. Nakon pustih intervencija, potezanja veza, molbi i prijetnji, posao je ipak konačno završen. Doduše, ne nakon godinu dana kako sam bezobrazno predvidio, nego već nakon deset mjeseci, s tim da je još nekoliko tjedana otišlo na zamjenu parketa koji se podigao, mijenjanje vrata koja nisu dihtala, zamjenu pločica koje su se odlijepile i na još nekoliko sitnih pogrešaka. Eto, skoro godinu dana.