Čakavština živi cijeli niz stoljeća, živjet će i dalje

Dosad smo imali jednu sintezu čakavskoga narječja, onu što ju je 1971. objelodanio Božidar Finka. Međutim, njegova je obradba bila vrlo sažeta i objavljena 1971. u 1. broju ‘Čakavske riči’ uopće. Još sažetijih obradbi bilo je još, npr. Belićeva iz 1925. ili Brozovićeva iz 1988. Postojala je i knjiga Milana Moguša “Čakavsko narječje – fonologija” iz 1977., međutim, ona je ograničena samo na fonološku problematiku
Prošlog je tjedna svečano predstavljena nova knjiga prof. dr. sc. Josipa Lisca „Hrvatska dijalektologija 2. Čakavsko narječje”. Struka tvrdi da je riječ o jednom od najvećih djela hrvatskog jezikoslovlja uopće. Također, koncem studenoga je profesor Lisac, inače redoviti profesor Odjela za kroatistiku i slavistiku zadarskog sveučilišta i suradnik Hrvatske akdemije znanosti i umjetnosti, primio Nagradu Grada Zadra za zapažene rezultate i zasluge na polju kulture i znanosti. Povodi su to za razgovor s profesorom Liscem.
U odnosu na dosadašnja istraživanja i sinteze čakavskoga narječja što novoga donosi, a imali smo to priliku čuti i na predstavljanju, Vaša knjiga?
– Dosad smo imali jednu sintezu čakavskoga narječja, onu što ju je 1971. objelodanio Božidar Finka. Međutim, njegova je obradba bila vrlo sažeta i objavljena 1971. u 1. broju ‘Čakavske riči’ uopće. Još sažetijih obradbi bilo je još, npr. Belićeva iz 1925. ili Brozovićeva iz 1988. Postojala je i knjiga Milana Moguša “Čakavsko narječje – fonologija” iz 1977., međutim, ona je ograničena samo na fonološku problematiku. Dakle, u smislu obuhvatnije sinteze moja je knjiga prva na svijetu, pa je onda u njoj, naravno, mnogo novoga u odnosu na prethodne sinteze. S druge strane, uzmemo li u obzir što je sve o čakavštini dosad rečeno u literaturi, razumije se da sam ja, doduše, o svemu vodio računa, ali sam u knjigu mogao uvrstiti samo dio spoznaja koje o čakavici postoje. Pogledamo li problematiku podrobnije, možemo reći da je podjela čakavštine na šest jedinica odavno poznata, jedino ja prvi umjesto o lastovskom dijalektu govorim o lastovskoj oazi, jer u toj jedinici ima svega nekoliko govora, dok su ostale jedinice (buzetski, jugozapadni istarski, sjevernočakavski, srednjočakavski, južnočakavski dijalekt) sastavljene od velikog broja idioma. Dosad su u znanosti svega dva dijalekta (sjevernočakavski i srednjočakavski) podijeljena na poddijalekte, sad sam ja na poddijalekte podijelio ostala tri dijalekta, a lastovsku oazu nije potrebno dijeliti na manje cjeline. Građu koja je nerijetko vrlo komplicirana iznosio sam sažeto ali sustavno, a uz to sam redovito tumačio genezu i raščlanjenost pojedinih dijalekata.
Nova karta čakavskoga narječja
U iznošenju jezičnih činjenica koristio sam se i svojim neobjavljenim podatcima. Pripremio sam i novu kartu čakavskoga narječja. Svakako će biti da je u knjizi Čakavsko narječje na različite načine mnogo novoga.
Možete li ukratko ocrtati koja su sporna pitanja proučavanja čakavskoga narječja i kako ste im vi pristupili?
– Spornih pitanja, naravno, ima puno, a ja ću spomenuti samo neka. Jedno je npr. koje sve govore uvrstiti u čakavsko narječje. Ima mnogo govora u kojima osim čakavskih ima i drugih osobina, pa onda imamo posla s pitanjem u koje narječje svrstati ovaj ili onaj govor. Ima i mnogo idioma gdje nismo sigurni u koji ih upravo dijalekt uvrstiti. Ili npr. kako protumačiti akcentuaciju, kakvi su akcenatski sustavi u tom narječju. Npr. govore oko Ozlja ja nisam uvrstio u čakavštinu, jer u njima danas prevladavaju kajkavske crte, a zapravo ima u njima i starih kajkavskih i čakavskih značajki i novijih osobina karakterističnih za ta dva narječja. Ima i govora, kao što su npr. oni u Ždrelcu i u Banju na Pašmanu, koje neki istraživači obrađuju kao govore ikavsko-ekavskoga čakavskog dijalekta, a ja sam ih uvrstio u ikavski čakavski dijalekt. Ti govori, naime, ekavizama imaju više nego drugi govori ikavskoga (južnočakavskoga) dijalekta, manje nego govori ikavsko-ekavskoga (srednjočakavskoga) dijalekta. To je, naravno, i prirodno na graničnom području među dijalektima. I u akcenatskim pitanjima priklanjao sam se svojim rješenjima, da tako kažem. Ista stvarnost može se tumačiti na različite načine. Npr. buzetsko područje tumačim kao prostor uglavnom jednonaglasnoga sustava, manjim dijelom dvonaglasnoga, kao što je radio dio istraživača, drugi dio nije.
Prilikom svečanog predstavljanja Vaše knjige kazali ste kako je inicijator Vašeg pothvata bio akademik Petar Šimunović. Kako je rođena zamisao o radu na ovoj knjizi i što Vas je potaklo da ga se prihvatite?
– Potkraj prošloga stoljeća naš veliki onomastičar spominjao mi je ideju da kao prvi napišem cjelovitu hrvatsku dijalektologiju. Onda je, prilikom predstavljanja moja knjige Hrvatski govori, filolozi, pisci u Matici hrvatskoj u Zagrebu, to 1999. rekao pred mnogim uzvanicima. Ubrzo sam otpočeo taj posao, ali je on nakon brzog početka zastao. Ne bih htio govoriti o uzrocima, svakako, dogodilo se to da sam u kratkom vremenu obradio štokavsko narječje i polovicu čakavskoga narječja. Tako sam onda 2003. objavio 1. knjigu Hrvatske dijalektologije, a nakon duga zastoja 2008. sam završio i knjigu o čakavskom narječju. To je, naime, tako velik posao da se ne može raditi uz druge poslove. Treba se posvetiti samo tomu i ja sam to napravio. Ljeti 2008. svaku sam noć do jutra pripremao knjigu o čakavskom narječju, a onda sam nakon buđenja odlazio u kamp u Arbanasima, gdje sam se u divnom ambijentu odmarao i spremao za nove napore.
Šest čakavskih dijalekata
Općenito sam se posla prihvatio teško, jer sam znao što me čeka. Da to nije tako golem zadatak, već bi se bio našao netko tko bi barem probao to napraviti. Odvažio sam se ja, jer sam bio svjestan važnosti toga posla.
U knjizi govorite kako literature o čakavskom narječju ima mnogo. Koliki je trud bio potreban da bi se samo prikupila i iščitala sva ta literatura? Pomalo iznenađujuće, čakavskim narječjem bavili su se i neki inozemni autori.
– Literatura o čakavštini upravo je golema a osobito je narasla u posljednjim desetljećima. Prije npr. 75 godina bilo je dovoljno pratiti nekoliko časopisa da bi se imao potpuni uvid. Danas je sasvim drugačije. Postoje edicije kao npr. Zbornik općine Lupoglav, Zbornik općine Lanišće, Marčanski zbornik, Liburnijske teme, Kastavski zbornik, Novljanski zbornik, Modruš, Svjetlo, Murterski godišnjak, Pelješki zbornik itd.; te i mnoge druge publikacije donose i dijalektološke priloge a donose ih i one za koje i ne znate da postoje. Doista je problem sve to pronaći, znati za sve moguće dijalekatne rječnike itd. Nije dovoljno sve to pročitati, to treba detaljno poznavati. Stranci se odavna bave čakavštinom, a i danas su ponajbolji poznavatelji hrvatske dijalektologije među strancima: Willem R. Vermeer, Peter Houtzagers i Janneke Kalsbeek u Nizozemskoj, Wiesław Boryś u Poljskoj, Keith Langston u SAD-u itd. U literaturu u svojoj knjizi uvrstio sam i one strane radove za koje se dosad u Hrvatskoj uopće nije znalo. Napredak slavistike uopće jako ovisi o poznavanju hrvatskih govora, pa onda nije iznenađujuće zanimanje za naše govore.
U knjizi donosite obilje primjera iz 6 čakavskih dijalekata. Iza svega napisanog stoji golem terenski rad. Kako je tekla ta faza rada na istraživanju čakavskog narječja? Kakav je to posao?
– Te primjere ja sam najvećim dijelom preuzimao iz literature, uz moje intervencije. Nešto tih primjera govora primio sam i od kolegica koje sam za to zamolio. Do dobrih zapisa nije lako doći. Potrebno je dobro čuti sve glasove što se izgovaraju, potrebno je registrirati sve akcenatske tančine. To, naravno, nije lako, za to je potreban i poseban trening. Moj terenski rad bio je znatan, vrlo naporan, ali morao sam naći pravu mjeru. Da sam išao puno toga provjeravati na tako golemu terenu, knjiga nikad ne bi bila gotova. Terenski rad izuzetno je težak, pisanje dijalektoloških radova također, pa i sam unos teksta u računalo nešto je tako naporno da se to ne da opisati. Riječ je o mnogim glasovima što ih nema u standardnom jeziku, riječ je o bilježenju naglasaka itd. Na predstavljanju moje nove knjige s velikom sam se nježnošću sjetio brojnih govornika čakavskih idioma, sa zahvalnosti sjetio sam se i mnogih proučavatelja, nekadanjih i današnjih proučavatelja čakavštine.
Možda će našim čitateljima izgledati čudno, ali ča kao zamjenička riječ u mnogih čakavaca izostaje. Zašto je tomu tako?
– Tako je zato što je mnoge čakavske govore zahvatio tzv. cakavizam pa se umjesto ča govori ponegdje ca, iz posebnih razloga ponegdje je npr.. ce ili čo, na više mjesta djelovali su slovenski govori pa odatle kaj, ponegdje je to i pod utjecajem kajkavskih govora. Mnogi govori čakavskoga juga pod dugim su štokavskim utjecajima, pa zato često čujemo što.
Uz knjigu je priložena detaljna i pregledna dijalektološka karta čakavskoga narječja. Vidimo da na širem zadarskom području postoje dva čakavska dijalekta prema Vašoj klasifikaciji. Možete li ukratko ocrtati dijalektološke značajke čakavskog narječja zadarskog područja?
– Doista, na zadarskom području postoje dva čakavska dijalekta, ikavski i ikavsko-ekavski. Granica među njima je između Ugljana i Pašmana, s time da i Dugi otok npr. pripada srednjočakavskom dijalektu, ikavsko-ekavskom.
Zadar držim svojim gradom
I mnogi drugi otoci, npr. Rivanj ili Rava, pripadaju tom dijalektu. Ikavskom dijalektu pripada i južni Pag, a to je pod utjecajem doseljenih ikavaca novoštokavaca. Ikavci su i Bibinjci, Sukošanci, a tako je i u Privlaci, u Petrčanima, u Novigradu. Međutim, postoje i dva štokavska dijalekta na našem terenu, ikavski novoštokavski i ijekavski novoštokavski. U Kalima izraziti su diftonzi, kao što naši ljudi znaju. Pag na istoimenom otoku, Molat na Molatu, Ist i Sestrunj cakavski su punktovi. Kuključani ne razlikuju č i ć, imaju samo č, Novigrad, Bibinje i Sukošan imaju samo srednji glas između č i ć, dok niz mjesta (npr. Preko) dobro razlikuju č i tipično čakavsko meko ć. Većinom se govore primjeri tipa šćap, no ponegdje već dolaze primjeri tipa štap. Poseban akcent, tzv. akut, dijelom se čuva, dijelom je izgubljen. Izvan otoka čest je akcent tipa žéna, s dugim uzlaznim e. Infinitivi uglavnom nisu krnji. Dakako, sve je zadarsko područje u srednjem vijeku bilo čakavsko, dok su štokavci, i ikavci i ijekavci, doseljenici iz Hercegovine.
Prilikom predstavljanja knjige mogli smo čuti strepnje, posebno Joška Božanića, za budućnost čakavskog narječja. Kako ju Vi promiljate?
– Čakavština živi cio niz stoljeća, živjet će i dalje. Danas ona nije kakva je bila u srednjem vijeku,. pa ni u budućnosti ne će biti kakva je danas. Zato je važno da danas zabilježimo sve što možemo, jer će dobri govornici umrijeti, pa više ne ćemo imati koga što pitati. Važno je da se čakavske osobine što skladnije uključe u hrvatski standardni jezik, isto tako i kajkavske. Vidjeli smo kako u mnogim krajevima čakavica izrazito oživljuje; to se može dogoditi i tamo gdje se dosad nije dogodilo.
Dobitnik ste ovogodišnje Nagrade grada Zadra. Što za Vas znači ta nagrada?
– Ja sam u Zadru studirao, u Zadru živim od 1978. Držim ga svojim gradom. Uvijek mi je bilo stalo do Filozofskog fakulteta u Zadru, tako se danas odnosim prema našem sveučilištu. Zalagao sam se uvijek mnogo za zadarske sveučilišne edicije, danas uređujem časopis Croatica et Slavica Iadertina. Djelovao sam intenzivno u Matici hrvatskoj u Zadru. I prema košarci odnosim se kao pravi Zadranin. Proučavao sam zadarsku jezičnu i književnu problematiku. Bilo mi je drago kad sam čuo da mi je dodijeljena godišnja nagrada grada Zadra. Ta nagrada može biti velikim poticajem u budućem radu, i to u smislu povećanog bavljenja zadarskim temama.
Čakavsko narječje drugi je dio predviđene trilogije Hrvatska dijalektologija; prije je objavljeno štokavsko narječje. Kako teče rad i možemo li uskoro očekivati i sintezu o kajkavskom narječju kojega ste Vi izvorni govornik?
– Kajkavštinom sam se u životu dosta znanstveno bavio, ali je potrebno još mnogo terenski istraživati. Taj mi dio hrvatskoga jezika baš nije pri ruci tako da rad nije lako organizirati. Ipak, nadam se da će mi ostale obveze dopustiti da dovršetak sinteze o kajkavštini ne će dugo čekati.

 O AUTORU

Josip Lisac rođen je 1950. u Turnima kod Delnica, u Gorskom kotaru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru završio je 1974. studij kroatistike i filozofije. Doktorirao je na istom fakultetu 1986. disertacijom o goranskim kajkavskim govorima. Od 2002. godine redoviti je profesor na Sveučilištu u Zadru. Od 2004. član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Objavio je oko tisuću bibliografskih jedinica, među njima i više knjiga. Bio je sudionikom mnogih znanstvenih skupova. Pokretač je i glavni urednik časopisa ‘Croatica et Slavica Iadertina’, a član je uredništva i ‘Čakavske riči’. Osnovni mu je znanstveni interes dijalektologija i povijest hrvatskog jezika.