Punoljetna liga izložena stalnom podcjenjivanju

Prvu HNL ne treba kovati u zvijezde, ali niti podcjenjivati, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što su se u njoj formirali brojni igrači čija su imena poznata daleko izvan hrvatskih granica

Liga 16, liga 12, liga 10… Koliko se samo puta raspravljalo o tome u kakvom se obliku treba organizirati natjecanje u Prvoj HNL. I, što se zaključilo? Pa, uglavnom ništa, osim da je nakon svega najtočnija ona tvrdnja da će zagovaratelji bilo koje opcije izvući adute koji im idu u prilog, baš kao što će svojim neistomišljenicima naći zamjerke.
Hrvatski nogometni savez prošlo je ljeto krenuo s Prvom HNL sa 16 klubova, nakon što je elitno natjecanje hrvatskih nogometnih klubova od sezone 2002./03. brojilo 12 klubova. Dakle, punih sedam sezona uzastopno u Prvoj HNL je bilo 12 klubova, a stavovi o toj i takvoj ligi bili su različiti. Kao jedan od najvećih problema pokazala se organizacija sustava natjecanja, odnosno toga kako rasporediti prvoligaška kola. Nakon lošeg rješenja da se liga nakon 22 kola dijeli na Ligu za prvaka i Ligu za ostanak, od 2006./07. prihvaćeno je još lošije rješenje, trokružno natjecanje kakvo je većini nogometnih federacija nepoznata pojava.
Ove sezone, prvi put nakon 2001./02. u Prvoj HNL ima 16 momčadi i nije sve tako sivo kako se najavljivalo od onog trenutka kada je zaživjela ideja o ligi sa 16 prvoligaša. Naravno, problema ima, ali nekih ozbiljnih, nekih zbog kojih bi zaista bili razloga da se smanji broj prvoligaša za sada nema u tolikoj mjeri da se ovakva liga umirovi.
Relativna kvaliteta
Kvaliteta lige? Ne postoji aparat kojim bi se izmjerila kvaliteta lige. Dakle, oprez kad se govori o kvaliteti lige. Jedan od kriterija kojim bi se mogla utvrditi vrijednost lige je UEFA-in koeficijent, odnosno učinak hrvatskih klubova u europskim natjecanjima. Kad je riječ o rezultatima hrvatskih klubova u Europi oni nisu imali previše veze s formatom domaćeg natjecanja. Nakon što je Hajduk u prvoj polovini 90-ih bio jak bilo mu je svejedno koliko u Prvoj HNL ima klubova, sigurno broj klubova nije utjecao na to da Hajduk dođe u četvrtfinale Lige prvaka, odnosno da kasnije uđe u brojne probleme. Isto vrijedi i za Dinamo koji pobjeđuje ili gubi u Europi neovisno o tome s kime to ima posla na domaćim travnjacima.
Kvaliteta je kvaliteta, kako kaže evanđelje “ne može se sakriti grad na gori”, i zato nismo pobornici teorije da bi se smanjenjem broja prvoligaša koncentrirala kvaliteta. Uostalom, prvoligaška karavana je mnogo sezona bila u kraćem izdanju od sadašnje, ali to ništa nije promijenilo u kvaliteti izvedbe naših klubova za izlaska na europski kontinent. Pitanje je, stoga ima li uopće takve kvalitete zahvaljujući kojoj bi hrvatski klubovi, sa smanjenom Prvom HNL, u europskim natjecanjima mogli ostaviti važniji trag.
Uzmimo da se liga smanji na, recimo, deset klubova sljedeće godine i da najbolji igrači iz Croatije Sesvete, Istre 1961, Zagreba, Međimurja, Zadra i Varteksa, dakle, klubova koji su trenutačno “ispod crte” prijeđu u redove onih koji su “iznad crte”, dakle, među prvih deset. Po teoriji “koncentracije kvalitete” to bi značilo da će desetorica iz gornjeg doma biti znatno jača. No u to baš i ne vjerujemo, čini se da bi većina tih igrača zapravo završila u Drugoj ligi. Problem (ne)kvalitete našeg klupskog nogometa ne treba stoga povezivati s oblikom natjecanja, barem mi nismo našli nikakav argument koji bio bi podržao suprotna razmišljanja.
Gledateljima svejedno
Ligi sa 16 klubova zamjera se i nezanimljivost, kao prvak se zna već na polusezoni, ima klubova koji “ispadnu” i prije polovice natjecanja, a navodi se u mogućnost manipulacije rezultatima budući da većina klubova ne može ni gore ni dolje. Ništa od toga ne može naštetiti ligi 16 jer Dinamo je posljednjih godina “prvak” uglavnom već nakon trećine sezone, neovisno o tome koliko konkurenata u ligi ima, a sumnje u regularnost uvijek postoje. Ako netko zaista i želi raditi nepošteno, teško da će mu broj prvoligaša u tome biti zapreka ili poticaj na lov u mutnom.
Interes sponzora, televizijska prava, gledatelji, još su neki navodni argumenti smanjenja lige, ali su i oni na klimavim nogama. Ne znamo kojeg bi sponzora više zainteresiralo da, primjerice, Rijeka i Slaven Belupo igraju četiri puta godišnje ili da Riječani i Koprivničani igraju dvaput godišnje, a da im u preostale dvije utakmice s druge strane terena budu stajali Zadar i Međimurje. I to je, dakle, relativno.
Opet, pitanje je i kako obraniti ligu 16 jer i ona nema mnogo aduta koji bi je držali na životu. Možda je najjači taj da se pokušavaju relativno manje sredine potaknuti na ulaganje u nogomet, a to bi trebalo značiti da je mladim igračima lakše napredovati u svom razvoju. No, kad smo kod mladih igrača tvrdnja da je Prva liga sa 16 klubova za njih bolje rješenje od one sa 10 ili 12 klubova baš i ne drži vodu. Jer, mladi igrač koji ima kvalitetu igrat će bez obzira na ligaški format, a onaj koji je nema neće mnogo profitirati od toga da mu matični klub igra u Prvoj ligi. Veliki je problem i manjak gledatelja, čak i Cibalia, Šibenik pa i Karlovac, koji su bili hit momčadi prošle jeseni, igraju uglavnom pred više praznim nego punim tribinama. Teško je povjerovati da drugoplasiranom Šibeniku, iza kojeg je sjajna polusezona, na utakmicu dođe tisuću ili koja stotina gledatelja više. Ovaj podatak potpuno kompromitira tvrdnju za širenjem ravnopravne popularizacije nogometa u Hrvatskoj. Kad će to nogomet zanimati prosječnog navijača u Šibeniku ili Vinkovcima ako ne onda kad im najdraži klub puše za vrat Dinamu, momčadi koja dva igrača plaća godišnje koliko Šibenik i Cibaliju košta cijela momčad.
Danas, 18 godina nakon što je formirana Prva HNL, jasno je da ovo natjecanje nikad neće biti u sustavu koji bi svima odgovarao, uvijek će biti pozicije i opozicije i zato raznorazni argumenti koji bi jedan sustav trebali pogurati, a drugi maknuti padaju u vodu. Bez obzira na mnoge, nerijetko i neopravdane kritike, liga koja je doživjela svoju punoljetnost nije zaslužila da se prema njoj gleda s toliko podsmjeha. Prvu HNL ne treba “kovati u zvijezde”, ali niti podcjenjivati, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što su se u njoj formirali brojni igrači čija su imena poznata daleko izvan hrvatskih granica. Formatu lige unatoč.
 

 ZADAR U LIGI 16

Zadar je sudjelovao u svih pet izdanja lige 16. Tako je u sezoni 1992./93. momčad sa Stanova osvojila 12. mjesto, a zanimljivo je da se Zadar našao u skupini čak šest momčadi koje su poredane od 10. do 15. mjesta imale isti broj bodova (15). Dvije godine kasnije Zadar je završio na 13. mjestu, s bodom zaostataka za 12. Istrom zbog čega su Zadrani ispali u Prvu B ligu. Deseto mjesto Zadar je pod vodstvom Ante Čačića osvojio u sezoni 1996./97. u jednoj od svojih ponajboljih sezona u društvu prvoligaša. Odluka da se u sezonu 2001./02. nakon četiri godine ponovno formira Prva HNL sa 16 momčadi uvelike je pomogla Zadru kojem je tako i četvrto mjesto u Drugoj ligi bilo dovoljno za najviši rang. Te se godine Zadar spasio u posljednjem kolu domaćom (3:2) pobjedom protiv Šibenika koja mu je donijela 9. mjesto. Iz Prve HNL te su sezone ispale četiri momčadi (H. dragovoljac, Čakovec, Marsonia i TŠK) budući da je od 2002./03. liga smanjena na 12 klubova. Ove jeseni nakon 17 kola Zadar ima 18 bodova i trenutačno je na 12. mjestu.