Presumpcija krivnje

Pretpostavku okrivljenikove nedužnosti ili pravnim rječnikom presumpciju nevinosti najbolje je dočarao poznati odvjetnik, danas pokojni Srđa Popović, kada je na pitanje kako može braniti najgore kriminalce i ubojice odgovorio da on uvijek brani nevine ljude dok im se ne dokaže da su krivi, a kad im se dokaže onda ih više ne brani.
Posljednjih se godina uslijed poplave medijski atraktivnih istraga i sudskih procesa, u kojima su akteri u pravilu poznate osobe iz javnog, najčešće političkog i gospodarskog života, provlači opasna tvrdnja kako će osumnjičenici na sudu imati priliku dokazati svoju nevinost. Pa tako osumnjičenike, koje se u pravilu tereti za počinjenje različitih prijevara u gospodarskom poslovanju, zlouporabu položaja i ovlasti i sl., na dokazivanje nevinosti javno pozivaju mnogi političari, ne samo njihovi oponenti nego i stranački kolege. Takva inkvizicijska teza toliko se uvriježila da i sami osumnjičenici uvjeravaju javnost kako će na sudu dokazati da nisu krivi, iako u svakoj imalo demokratskoj državi optuženik za bilo koje kazneno djelo na sudu ne treba ništa dokazivati, pa tako ni svoju nevinost jer je zadaća dokazivanja krivnje uvijek na strani koja tuži. Presumpcijom nevinosti upravo se polazi od toga da optuženik nije kriv za ono za što ga se tereti, a što tužitelj tek mora činjenično dokazati.
Ovu pravnu sintagmu, čija latinska riječ ima značenje “unaprijed misliti” da je osoba nevina, danas koriste uglavnom oni kojima je to dobrodošao izgovor zbog čega “njihov” optuženik ne bi trebao napustiti političku ili kakvu drugu funkciju koju trenutačno obnaša, pa čak niti onu s koje je prema sumnjama optužbe postupao nezakonito. Stoga neki i dalje nesmetano obavljaju, primjerice gradonačelnički posao, iako se sumnjiče da su upravo s te pozicije počinili određena kaznena djela, zbog čega bi unatoč presumpciji nevinosti njihov odlazak s “mjesta zločina” bio čin političke odgovornosti, no ona je u Hrvata još daleka nepoznata kategorija. Primjeri onih koji su zbog pokrenute istrage prognani iz politike, a koje je sud pravomoćno oslobodio, poput Heraka, Rončevića ili nepravomoćno oslobođenog Polančeca, podsjećaju na važnost poštivanja pretpostavke nevinosti.
S druge pak strane, u nekim se slučajevima neumornim medijskim stigmatiziranjem kreira nova zastrašujuća sintagma o presumpciji krivnje. O snazi javnog presuđivanja nad pretpostavkom nevinosti najbolje svjedoči primjer Rena Sinovčića protiv kojega je od strane nekih upućena čak pritužba, ni manje ni više, nego pravobraniteljici za djecu jer je “uočen na više fotografija objavljenih u lokalnim medijima” kako kao predsjednik županijskog Nogometnog saveza djeci koja su na nogometnom prvenstvu vrtića postigla najbolje rezultate “uručuje medalje, rukuje se s njima, čestita im i stoji pored njih.” Iako je Sinovčić odmah odstupio s pozicija povezanih s inkriminacijama za koje ga tereti još nepotvrđena optužnica, sada ista družina na sve načine pokušava osporiti njegov ponovni izbor za predsjednika županijske Sportske zajednice. I tako, dok jedni zahvaljujući presumpciji nevinosti i dalje obnašaju visoke dužnosti, druge bi valjda presumpcijom krivnje trebalo otjerati u “mišju rupu.” No, svjetina je ionako oduvijek bila najgori tumač istine i najokrutniji djelitelj pravde.