Formula za Valentinovo

O, da. Načelno sam jedna od onih koje smatraju kako je Valentinovo sasvim nepotreban, isforsiran i beskoristan dan. Za sve, osim za trgovce. Već godinama, od kada je ta ludorija postala popularna i od kada su se žen(sk)e počele natjecati čiji je komad nakita, boca parfema veća, nekako mi je odbojna sama misao na to da čovjek upravo taj dan mora slaviti ljubav jer je netko rekao da upravo i baš taj dan svi moraj biti ludo zaljubljeni. A oni najveći kurviši i jebivjetri ponosno preko Kalelarge i mosta šetati s cvijećem u ruci.
Ne mogu reći da nikad nisam dobila poklon za Valentinovo i da nisam bila bar malo hepi, ali jednostavno nisam stvorena da se iskreno veselim zato što mi je frajer ne svojom voljom nego po difoltu moram-jer-to-svi-rade-pa-faking-valentinovo-je kupio poklon. Više ni ne znam jesam li onu zericu bila sretna ili sam i tu iforsirala iznenađenost, sreću, osmijeh broj šesnaest… Ma ono, tipično, kao kad znaš da je to sve bezveze i da frajer nije neka premija u seksu, ali eto s njim si pa bi bilo ok upravo baš ovaj put odglumiti što uvjerljiviji orgazmić bar na nekoliko sekundi. Priznajem, znala sam i to napraviti, ali nakon prvog puta čim bih to napravila znak je bio jedan, više nego očit – ic tajm tu sej gudbaj.
Dva i dva su kod mene uvijek bila četiri i nikad nije bilo ni pokušaja da sebe ili ostale zavaravam da je to možda pet ili eventulano tri. Vjerojatno zato i jesam sama jer nemam vremena ni volje za raznorazne igrice skrivača, pa tko je što zaista rekao, a koja je skrivena poruka tih riječi… Nemam baš volje, kad sve oko sebe i pokraj sebe vidim, za takva sranja. Ne da sam stara za njih, nego prije prekomotna i nesklona zavaravanju sebe i bliskih (ne)prijatelja. Dovoljno sebična da drugome budem na prvome mjestu, ali da to ujedno bude dostojanstveno i da ima granicu osobne slobode koju ne prelazi niti koju ja mogu prijeći.
Jesu li frajeri koji imaju ono nešto izbrisani s lica ovoga grada? Ne znam, ne bih se štela mešati, jer nemam volje istraživati. Valjda, tko se dobro opeče i na hladno puše. A od potrage za svetim gralom nema baš prevelike koristi. Vjerujem u spontanost i u sudbinu, pa ako ti je nešto suđeno – suđeno ti je. A ako nije, ionako to ne možeš promijeniti. Ali moja prijateljica kaže kako čovjek ne može ni naći sreću ako je ne očekuje i ako se ne potrudi.
Da, trudila se i naša kolegica iz razreda, našla visokog, zgodnog, bogatog, obrazovanog, uspješnog frajera odmah na prvoj godini faksa u Zagrebu, udala se rodila… Pa s vremenom saznala da on ima drugu i oprostila mu. Pa s vremenom saznala da joj muž ima i dečka, što nije mogla oprostiti… E toj je, nakon godina pakla zasjalo sunce. Srela sam je zadnji put u Zagrebu i izgleda mi sretna i zadovoljna. Ostavila je prošlost iza sebe, shvatila da je voljeti sebe prije svega, najvažnija stvar. Rekla sam joj da je Ksena ratnica… E, to je žena kojoj se svaki dan Valentinovo i koja bi svaki dan trebala slaviti Valentinovo.
Ne podnosim one pekmezaste tipove ni žena, a kamoli muškarca koji za Valentinovo kupuju skupe parfeme, donje rublje, idu na skupe večere i to doživljavaju kao statusni simbol (jer ako nije za tu priliku iz novčanika odlepršalo bar 1000 kuna, kao da se nije ni dogodilo)… Ne volim ni one koji se kunu u vječnu ljubav, jer što je jedna ljubav naspram vječnosti? A još manje volim one koji cmolje o vječnoj ljubavi, a ustvari su posesivne figure koje bi te od te silne ‘ljubavi do groba’ strpali u grob ili bar doveli do njega, utopili te u jednoj jedinoj kapljici vode samo što ne pripadaš njima… E, čim takve namirišem, gibam nalijevo koliko god me noge nose, ma koliko god mi nedostajao čvrsti muški zagrljaj.
Ne podnosim formule, forme i podrazumijevanja. Više sam za reforme i razumijevanja. I osjećaj slobode. Pa ako želim, da ja to želim i osjećam da pripadam: nekome, nečemu, nikome, ničemu, svakome…
Mare
([email protected])