Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Miro Gavran: Najveći uspjeh mi je što sam ostao normalan čovjek

14.03.2011. 23:00
Miro Gavran: Najveći uspjeh mi je što sam ostao normalan čovjek


Sretan sam kada su mi književne večeri dobro posjećene, tužan sam kada to izostane. Volim popričati s ljudima koji prate moj rad, a i uopće s ljudima koji vole književnost. To je dobro i za pisce i za čitatelje. Veselim se skorom ponovnom dolasku u Zadar, kada ću biti u prilici svojim čitateljima predstaviti “Kafkinog prijatelja”
Kad je imao šesnaest godina Miro Gavran bio je samo dječak sa snom – postati veliki pisac i pričati ljudima priče koje će ih dotaknuti, ostaviti trag u svijetu. Danas, kad ima pedeset godina može reći da se njegov san ostvario. Iza njega su brojni romani i drame, kazališne predstave po njegovim tekstovima ne samo da su izvođene diljem svijeta, nego su izvođene na brojnim jezicima. Njegova djela prevedena su na više od 30 jezika, a broj čitatelja i gledatelja raste iz dana u dan. Iako je i ova bilješka sasvim dovoljna da se shvati veličina Mire Gavrana, nije na odmet spomenuti kako je on jedini autor u Europi koji ima festival posvećen samo njemu. Naime, u slovačkom gradu Trnavi svakog ljeta održava se “Gavranfest” na kojem se igraju isključivo predstave ovog autora. Ako kažemo da je Miro Gavran naš najplodniji i najuspješniji živući pisac u Hrvatskoj i izvan nje, nećemo pogriješiti.
Posljednji put je u Zadru Gavran gostovao u siječnju kada je njegova supruga Mladena ostavila gledatelje bez teksta odglumivši u predstavi “Najluđa predstava na svijetu”, po tekstu Mire Gavrana, čak dvanaest različitih uloga, a nakon svega dva mjeseca ovaj književnik opet dolazi u posjet Donatovom gradu. Naime, 24. ožujka 2011. Miro Gavran gostovat će u Mozaik knjižari, a nakon toga i u Gradskoj knjižnici Zadar kako bi predstavio svoju najnoviju knjigu “Kafkin prijatelj”. Prije dolaska u Zadar porazgovarali smo s autorom ne bi li nam otkrio tajnu svoga uspjeha.
“Kafkin prijatelj” na dar
Krenimo od vašeg najnovijeg romana kojeg predstavljate i u Zadru. Koliko se roman “Kafkin prijatelj” razlikuje od ostatka vašeg opusa?
– Roman je neobične strukture, ima sedamdeset i pet kratkih zapisa i razdijeljen je u tri dijela. Radnja se zbiva od 1903. do 1924. godine pretežito u Pragu, a završni epilog je 1953. godine u Tel Avivu. U tome romanu pratim dvojicu književnika i prijatelja Franza Kafku i Maxa Broda, te žene koje su ih životno i emotivno odredile. Već po svemu ovome se može naslutiti da po nekim elementima taj roman iskače iz moga dosadašnjeg opusa, dok po nekim drugim elementima možemo pronaći zajedničku poveznicu.
Kako ste došli na ideju teme vašeg novog romana? Jeste li, gdje i koliko, istraživali za građu za djelo?
– Poticaj za pisanje je bio višestruk, od fascinacije s velikim književnim djelom Franza Kafke, ali i njegovim neobičnim životom, do mojih sve češćih posjeta Pragu proteklih godina, a i do želje da progovorim o doista neuobičajenom prijateljstvu između dvojice književnika, od kojih je onaj poznatiji i uspješniji, što je bio Max Brod u tim godinama, posvetio svoj život afirmaciji onog drugoga. Naravno da sam proučio veći broj dostupnih biografija, ali u konačnici sam se prepustio imaginaciji i onome “što je moguće” , a ne onome “što je istina” za čime tragaju povjesničari, biografi i publicisti. S velikom radošću sam ispisivao ovaj roman i sretan sam što po prvim reakcijama čitatelja vidim da je dopro do njihovog srca.
“Kafkin prijatelj” izdan je u novom i neobičnom malom formatu? Kako je došlo do te promjene?
– Moj urednik Zoran Maljković i izdavač Mozaik knjiga odlučili su pokrenuti novu biblioteku naziva “priča na dar”. Poželjeli su otisnuti knjige koje će biti istinski dar čitateljima u svakom pogledu, od sadržajnog do vizualnog, tako da su knjige tiskane u Njemačkoj na specijalnom papiru, platneni je uvez, čak je i trakica za označivanje stranica tu, kao u molitvenicima, a i formatom se željelo ići u knjige koje mogu stati i u unutrašnji džep sakoa, kako bi čitatelj imao čim prisniji kontakt s tim knjigama.
Uspjeh i posao nisu me “pokvarili”
U Zadru ste nedavno gostovali i s predstavom “Najluđa predstava na svijetu” koja je odlično prihvaćena od strane publike. U našem telefonskom razgovoru rekli ste mi kako vas i ove godine očekuju brojne premijere diljem svijeta. Što mislite, što je presudilo da ste tako prihvaćeni vani te da se vaše drame izvode po cijelome svijetu na brojnim jezicima, pa čak i hindu? Što to u vašim dramama privlači ljude diljem svijeta?
– To se i sam često pitam. Nemam siguran u jednoznačan odgovor. Pretpostavljam da moji romani, drame i komedije bivaju prihvaćeni u drugim sredinama od Amerike do Rusije, od Praga i Bratislave do Atene, Krakova i Osla, ponajviše zato što ja nastojim na jednostavnim ljudskim pričama. Ja volim svoje junake, što je sve veća rijetkost u svjetskoj književnosti, uz to nastojim pružiti katarzu mojim čitateljima i gledateljima, a nikada ne zaboravljam pružiti im emociju ili humor, a ponekad i jedno i drugo. Možda je tu tajna prepoznavanja u različitim kulturnim bazenima. Sretan sam što je ovaj početak godine u znaku novog romana, ali i brojnih inozemnih premijera, tako da je u siječnju u Krakovu bila premijera mog “Hotela Babilon”, prošli tjedan su u Los Angelsu izveli premijeru moje komedije “Muž moje žene”, a idući mjesec je u Indiji premijera “Sve o ženama”, u Moskvi “Sve o muškarcima”, a u Pragu mi rade premijeru “Noć bogova”.
Jedini ste naš pisac koji zaista živi životom profesionalnog pisca. Kako je uspjeh utjecao na vas? Mnogo putujete i pišete, možete li reći da se ispunio vaš san i da živite životom kakav ste si nekad poželjeli?
– Moj san od šesnaeste godine života je bio postati pisac i pričati priče koje će ljudima značiti više od običnih rečenica. To se i ostvarilo. Kako sam rano debitirao u tome poslu, još kao dvadesetdvogodišnji student dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju, usudim se ustvrditi da me ni uspjeh ni moj posao nisu “pokvarili”. Sve ono što ide uz pisanje, ja odradim čim prije, bez mistificiranja i vraćam se s radošću u svoju radnu sobu, jer za mene nema ljepšeg posla od pisanja. Putovanja su mi zadnjih godina pomalo dosadila, pa sve rjeđe idem u inozemstvo… Čuvam snagu za pisanje, a s godinama zadovoljstva mi sve više pričinjaju više sitnice , nego neki “krupni događaji”.
Pisanje individualno, a ne dio frakcije
Možete li uopće solidno financijski živjeti kao profesionalni pisac? 
– Zahvaljujući tome što godišnje imam deset do petnaest inozemnih premijera, a i po desetak izdanja mojih knjiga godišnje pojavi se na hrvatskom i na drugim jezicima, mogu živjeti jednim solidnim životom karakterističnim za srednju klasu. Nikada nisam imao nekih velikih prohtjeva, tako da sam bio sretan i u studentskom domu u tri kvadratna metra kao i u podstanarskim stanovima, a kao i sada u svome dome u Zagrebu. Nikada nisam imao ni želio bjesne aute, ni jahte ni barke, ni kuću s bazenom… Vjerojatno sam iz perspektive nekog tajkuna ili poslovno uspješnog čovjeka prilično neuspješan i trapav, ali ja sam sretan jer živim onim životnim stilom kakav meni odgovara i što je najvažnije imam neki komadić slobode, koja je svakom čovjeku i piscu dobrodošla.
Koji je vaš najveći uspjeh koji ste ostvarili prema vašem mišljenju?
– To što sam ostao normalan čovjek.
Niste ni u jednoj književnoj frakciji. Što mislite o takvom obliku udruživanja?
– Mislim da je pisanje izrazito individualan posao i da jednostavno nije prirodno da se pisci udružuju u frakcije i djeluju poput političara. Čovjek odabere prijatelje koji su mu dragi po kriterijima srca i zajedničkih afiniteta, a knjige piše po unutarnjem poticaju misleći na čitatelje, a ne na druge pisce. Ja bar tako gledam na moj posao, a i na život.
Vaše književne večeri uvijek su popunjene do zadnjeg sjedala. Volite li sudjelovati u njima? Koliko je po vama važna komunikacija pisca i čitatelja?
– Sretan sam kada su mi književne večeri dobro posjećene, tužan sam kada to izostane. Volim popričati s ljudima koji prate moj rad, a i uopće s ljudima koji vole književnost. To je dobro i za pisce i za čitatelje. Veselim se skorom ponovnom dolasku u Zadar, kada ću biti u prilici svojim čitateljima predstaviti “Kafkinog prijatelja”.