Mediteran o kojem pišem nije onaj s razglednica ili brodske prove

U Splitu djeluje udruga Kurs koja preko europske fondacije Traduki stipendira prevoditelje i pisce, pokreće rezidencije za pisce. To je izvrsno, jer svaki mjesec u Splitu borave dva pisca (ili prevoditelja) iz drugih zemalja i sudjeluju u životu grada, to daje jedan poseban štih gradu koji je i onako prepun pisaca i ima vrlo živahnu književnu scenu od Pričigina i Utorkaša preko Bookvice do Skribonauta i Rječilišta. Da ne širim priču, Kursovci su raspisali natječaj za rezidenciju u Istanbulu, pa sam napisala sinopsis za novi roman i aplicirala i jedna sam od dvoje odabranih hrvatskih autora (drugi je Čegec) koji će imat priliku neko vrijeme živjeti i pisati u Istanbulu

Bila si ovih dana u Zadru.  Naviru li uspomene? I inače,  sjetiš li se godina provedenih  u ovom gradu, godina studija, ljudi, Rive…?
– Znaš da razmišljam o  tome kako bih trebala u  skoro vrijeme napravit jednu  turu od Puntamike do Punte  Bajlo i pretrest ponovo sva  „moja” mjesta. Jedan ukrajinski bogataš uredio je plažu  u Splitu, jako fino, zato što je  tu dolazio ljetovati sa svojim  roditeljima u kamp, kad još  nije bio ukrajinski bogataš,  nego obično ukrajinsko dijete. Gradovi iz kojih odlazimo postaju neki naši osobni  muzeji. S tim da se gradovi,  za razliku od muzejskih eksponata, mijenjaju, baš kao i  ljudi, stavljaju nas na svoje  mjesto, samo što ne kažu: a  misliš da si nešto važan?! E  nisi, sve se promijenilo brže  od tebe, ono što je u trenutku  bilo tvoj svijet, nestalo je. Da  ja imam novca kao onaj bogataš, svejedno ne bih smislila nešto puno pametnije od  smucanja po Polutoku, Boriku ili Kornatima i Velebitu.   Naprosto, ne postoji ništa  puno bolje od toga, ali treba i  vremena i kilometara da se to  shvati.
Čini se kako je more bitan  element u tvojoj poeziji, a  ništa manje i prozi. Doživljavaš li se ‘djetetom Mediterana’, i ne samo u zemljopisnom, već više u esencijalnom smislu, arhetipova i  inih mitologema vezanih za  plavo nebo i more, zrikavce u  blizini i ptice na obzoru…?
– Mislim da me u autorskom smislu puno više  obilježavaju Mediteran, lokalno i univerzalno, nego npr.  Balkan i nacionalno, što je  karakterističnije za našu prozu.
Jednostavno to me je, stjecajam okolnosti i na sreću,  više obilježilo u životu, odgoju, odrastanju. Kako imamo obiteljsku jedrilicu „Mala  vila”, moj doživljaj mora i  Mediterana kroz sve te godine plovidbe je daleko intenzivniji nego što bi bio da  ga samo tu i tamo pogledam s  udaljenog gradskog prozora.  Ali Mediteran o kojem pišem  nije onaj s razglednica ili  brodske prove. Kao autoricu  me taj zrikavac i plavo nebo i  sva ta prekrasna opća mjesta,  ne zanimaju, osim kao kulisa,  ali zanimaju novi mitologemi  Dalmacije, oni vezani uz  društvene anomalije. Pisac ne  bi trebao raditi posao prodavača suvenira.
‘Žensko pismo’
Naslov treće zbirke pjesama jest “Žensko pismo”? Je  li to ironizacija pojma, pristajanje uz zastavu feminizma, ili nešto treće?
 – Pokušaj ironizacije, ali  nisam sigurna da je sasvim  uspio. Bila bih sebi neuvjerljiva, pa i smiješna, da  danas kroz književni angažman ili deklarativno „pristajem uz zastavu feminizma”,  jer taj feminizam živim svakodnevno otkako sam sebe  svjesna. S druge strane, ne  mjerim svoju izborenu slobodu s ne-slobodom drugih,   jasno mi je da živimo u  društvu u kojem većina  muškaraca i većina žena  određeni i ograničeni svojim  spolom i rodom, što češće ide  na štetu žena, a tvrditi suprotno je indolencija i bešćutna laž,  doduše prilično žilava  i popularna laž. Ironizacija,   kritika i dekonstrukcija patrijarhata i njegovih mitova je  došla s romanom „Adio kauboju”, to i naslov sugerira.
Uvrštena si u antologiju  “Drugom stranom” – što misliš o razlikovanju stvarnosne  poezije od svih drugih pravaca, izama, definicija, poglavito u odnosu spram semantičkog konkretizma? Je li  to prvenstveno odnos metafora – metonimija?
 – Možda, ali u tom slučaju  isključujemo čitatelja. Važno  je i što je čitatelju metafora  (pri tom mislim na čitatelja  koji je „opremljen” za čitanje  poezije). Zanemarujemo  čitateljsku slobodu  koja je  važna, pogotovo za čitanje  poezije. Prvo što treba naučiti  učenike i studente jest: što  ovaj stih, ova riječ tebi znači,  osloboditi ih.
Osobno često u poeziji koristim taj „trik” da mi je ono  što na površini stiha izgleda  kao metonimija, preslikavanje stvarnosti, zapravo metafora. Pa sad možeš to iščitati kako hoćeš, u jednom ili  više slojeva. U moru je  mnoštvo podvodnih struja, iako je na površini bonaca. Je li  to metafora ili metonimija?  Ako mene pitaš – može bit i  jedno i drugo.
Tako da bih se osobno kod  određivanja što je to stvarnosna poezija držala jednostavne, a dovoljno precizne  definicije da je to narativna  poezija koja se na tematskoj/motivskoj/jezičkoj razini  bavi suvremenom svakodnevicom.
Zbirka “Nasmijati psa”  počinje pričom o klincezi na  vrhu nebodera, kamo je stigla nakon razvoda roditelja,  kod bake provesti jedno vrelo, toplo ljeto. Koliko je jedan  Zane Donkov stvaran, koliko  ima tebe u svojoj prozi, pa i  poeziji, posebice u četvrtoj  zbirci „Kućna pravila” (rukavica na snijegu, djevojčica  koja povraća jer se prejela  plodova, a on te ponio kao  goluba, jednom rukom, jer,  jebemu gospu, nikad ne  slušaš?) I jel uistinu nikad ne  slušaš bližnje?
– Nije bez vraga još u antici  pjesnik, pisac, uspoređivan s  kameleonom. To je dio dara,  anticipirati tuđe živote, ulaziti u likove kao glumac u  uloge. Osobno iskustvo, životi drugih, dar za promatranje  – taj skener, sve su to sirovne  odnosno alati od kojih se  pravi priča. Ali priča je fikcija, izmišljotina. I kad pišem  o sebi, zapravo izmišljam sebe. A također bih mogla reći  da su svi moji likovi i oni  najgori, ja. Morala sam ih u  nekom trenutku prepoznati u  svom iskustvu.
Bližnje slušam, naravno,  samo njih i slušam. Bunim se  malo, doduše, al uvijek ih  poslušam.
Život uz more –  prirodna odluka
U romanu “Adio, kauboju”  si Dada, zvana Ruzinava.  Nakratko si bila u cro-metropoli, u jednoj kratkoj a  burnoj vezi. A onda se vratila  ‘ondje gdje stranca zakon ne  štiti’. Je li iskustvo života u  metropoli poznato, i kakvo je  ono bilo? Voliš li radije živjeti u gradu uz more, ili je  posrijedi samo igra sudbine?
– He he, moram te ispraviti  – roman, zapravo veći njegov  dio,  pisan je u prvom licu  jednine, ali Ruzinava je samo  jedna od desetaka mojih protagonista iz proze i poezije.  Da sam radila sve što i moji  likovi, počinila bih već šest  samoubojstava, bolovala od  svih mogućih bolesti, spavala  s dvjestotinjak ljudi, proputovala svijet i jela ljudetinu. A  nisam ništa od toga, eto čak  nikad nisam živjela u Zagrebu, iako zbog posla dosta  često odlazim u Zagreb. O  kratkim, dugim, burnim i ostalim vezama, razgovarat  ćemo ako u sedamdesetoj  poludim, pa odlučim pisati  memoare.
A život u gradu uz more,  konkretno u Splitu, bio je  moja odluka, bilo mi je to  prirodno – čovjek obično ne  odlazi iz svog mjesta ako mu  je dobro, ako ne mora. Iako  sam se, priznajem, zadnjih  godina dosta puta upitala je li  ta odluka bila pogrešna. Gotovo sve što sam napisala ima  neke veze sa Splitom. I uprkos svemu, pa i ovoj sadašnjoj  gramzivoj, primitivnoj i destruktivnoj vlasti koja taj grad  nit razumije nit voli, Split je  ostao mjesto s puno duha,  onakav kakvi su i njegovi  najbolji ljudi. Takav grad je,  kad ga upoznate, teško voljeti  i nemoguće ne voljeti.
Postala si mama, ako je  slutiti po stihovima iz zbirke  “Kućna pravila”. Je li to samo  umjetnost, ili život uistinu  slijedi umjetnost? Ako da,  kako je biti – maman, mamita, mamica…?
– Postala sam mama prije  devet godina. Kad je Luiđa  imala dvije-tri godine pitala  sam svoju mater: kad to prestaje?  Kad se ljubav zaustavlja  na jednoj točki i prestaje  rasti, oko petnaeste, dvadesete, kad dijete dobije svoju  djecu? Ona, naravno, tvrdi –  nikad. Pa sad, nije da joj  sasvim vjerujem, al imam priliku provjerit. Osim što je  lijepo, strašno je biti roditelj.  Ali prije svega je sreća, nisam  izgubila sebe kao što se neki  pribojavaju, dapače, djevojčica mi je pomogla da se  pronađem.
Drugi pisci i spisateljice,  književnici i književnice –  koga si voljela čitati nekoć,  pa na faxu, pa kasnije? Pa  danas? I može li ‘previše  knjiga’ otežati postupak pisanja vlastite?
– Pokušat ću nekim kronološkim redom, bez ikakve  kasifikacije, onako kako su  mi njihove knjige dolazile u  život: Duras, Fante, Slamnig,  Dragojević, Marija Čudina,  Buzzati, Salinger, Yourcenar,  Ugrešić, Ferić, Perišić, Habjan, Kiš, Schultz, Woolf, Bernhard,  Flannery O‘Connor,  Bodor, Cortazar, Bolano…  Lektiru sam namjerno preskočila, to nema smisla nabrajat.
‘Ne drži me misto!’
Iskustvo rada u medijima,  pisanje za novine, pisanje  književnih kritika, recenzija,  osvrta. ostavila si se toga, kao  i rada u školi. Zašto, prvenstveno?
– Ne drži me misto! Ostavila sam se toga trenutno,  jer radim nešto drugo. Ne  znači da je definitivno, tko  zna. Mnogima je to nepojmljivo, misle da je vrhunac  karijere za pisca kad dobije  kolumnu, ali ja to ne mislim,  zato mi je bilo lako otići iz  novina.
Imam status slobodnjaka i  draže mi je, trenutačno, surađivati s časopisima, portalima, radijskim emisijama  koji se bave književnošću ili,  na primjer, pisati songova za  kazališne predstave, na jesen  ću vjerojatno početi voditi  radionicu kreativnog pisanja… Ne nalazim neko mjesto  za sebe u tabloidima, između  dnevne politike, crne kronike  i golih guza, zbilja ne znam  kako bih prilagodila svoj diskurs. Tim više što se mejnstrim novinarstvo pravi da  kultura ne postoji i proizvodi  nekulturu, odgaja nečitače  koji gledaju slike i čitaju  naslove. Ukoliko se o kulturi  i knjigama piše to je često  besplatno, volonterski.  Nažalost, ja to sebi ne mogu  priuštiti. Kao freelancer svaku kunu od pisanja moram  zaraditi, nema honorara za  gledanje kroz prozor. Ali radim ono što volim i nekim  čudom uspijevam preživjeti.
Nadam se da će se nedavno  pokrenuta inicijativa pisaca  Pravo na profesiju, uspjeti  izboriti za veća prava za sve  pisce, radimo na tome.
Uskoro putuješ u Istanbul,  stipendija u trajanju mjesec  dana. Rezultat bi trebala biti  nova knjiga (sedma knjiga –  sic!!!). Ljubavna storija, rekla si u Zadru na ‘Zadar  čita’?
– U Splitu djeluje udruga  Kurs koja preko europske  fondacije Traduki stipendira  prevoditelje i pisce, pokreće  rezidencije za pisce. To je  izvrsno, jer svaki mjesec u  Splitu borave dva pisca (ili  prevoditelja) iz drugih zemalja i sudjeluju u životu  grada, to daje jedan poseban  štih gradu koji je i onako  prepun pisaca i ima vrlo  živahnu književnu scenu od  Pričigina i Utorkaša preko  Bookvice do Skribonauta i  Rječilišta. Da ne širim priču,  Kursovci su raspisali natječaj  za rezidenciju u Istanbulu, pa  sam napisala sinopsis za novi  roman i aplicirala i jedna sam  od dvoje odabranih hrvatskih  autora (drugi je Čegec) koji  će imat priliku neko vrijeme  živjeti i pisati u Istanbulu.
Rukopis na kojem sam  počela raditi preispisuje žanr  ljubića od klasika od sapunica, pa me tako zanima i  zašto se ljubav, kao i mnoge  velike teme, danas sakrila u  parodiju ili prešla u trivijalne  žanrove. Ja li ljubav literarni  trash? I ima li za tu posljednju utopiju u koju vjerujemo mjesta u suvremenom  romanu, odnosno je li moguće napisati dobru knjigu, a  da ona bude „obična velika  ljubavna priča”, bez patetike,  podrazumijeva se, ali i bez  cinizma.
A da kojim ludim slučajem  nisi književnica, bila bi….? I  zašto tako misliš?
– Spasila bih se. Radila bih  nešto na otvorenom, u prirodi, imam masline u Kaštelima, to mi se čini lijepo. Ili u  kazalištu, svejedno što, nosila  bih rekvizite, oduvijek sam  voljela kazalište, taj osjećaj  da je svijet kutija i to  baršunasta.

O autorici

Olja Savičević Ivančević (Split, 1974), autorica je nekoliko pjesničkih zbirki, knjige priča „Nasmijati psa” (2006) i romana „Adio kauboju” (2010). Za rukopis „Nasmijati psa” nagrađena je „Prozakom”; dobitnica je prve nagrade „Ranko Marinković” Večernjeg lista za kratku priču te nagrade „Kiklop” za najbolju zbirku poezije „Kućna pravila” (2007).
Knjige su joj prevedene i objavljene u Njemačkoj, Mađarskoj, Makedoniji i Srbiji.