Riva prije 20 godina osvojila vrh Europe

Boška pamtim i po jednom “sessionu” u tadašnjem “Studentskom klubu” kada je na prve rifove “Paranoida” grupe “Black Sabbath”, skočio s bubnjeva, prišao mikrofonu i sasvim solidno otpjevao taj rock – standard. Da mi je tada netko predvidio da će isti čovjek, nekoliko godina kasnije, nastupiti na Euroviziji, rekao bih mu da je poludio
Govoriti o grupi Riva, danas nakon što je proteklo skoro dvadeset dugih godina od njihovog razlaza i nije neki težak zadatak. Ono prvo što svatko pomisli kada ih se spomene, to je njihov uspjeh na natjecanju za pjesmu Eurovizije. Mnogi ugledni ljudi danas s pravom ovu manifestaciju nazivaju (citiram jednog od rijetkih relevantnih zadarskih glazbenika, Renata Švorinića) – “parada kiča i neukusa, europski trash…”, ali ipak, u vrijeme kada je “Rock Me Baby” pobijedila, to je još uvijek bila donekle zanimljiva razbibriga. Ali, bilo bi posve nepravedno “Rivu” i njene članove isključivo identificirati s jednom jedinom pjesmom, jer oni su ipak izdali dva albuma s mahom ujednačenim materijalom pa samim tim zaslužuju poseban osvrt i na taj segment njihova rada. Jer jedno ne smijemo zaboraviti – pjesme koje su pisali sami članovi grupe, daleko su vrijedniji i ozbiljniji dio njihove ostavštine.
POČETAK
Riva je sastavljena od vrlo kvalitetnih individualaca koji su glazbeno toliko različiti, da bi se po svojim stremljenjima i uvjerenjima trebali međusobno potući i prije prvog ulaska u studio. Ne ulazeći u njihove međuljudske odnose, činjenica je da su u zajedničku avanturu krenuli članovi potpuno različitih iskustava i afirmacija. S jedne strane, tu su bili nositelji progresivnog rocka i novog vala zadarske rock scene Boško Colić i Zvone Zrilić, a s druge Dado Musap i Nenad Nakić kao kvalitetni i pouzdani, ali do tog trenutka neafirmirani glazbenici, bazirani na reproduktivan, komercijalan rad.
Colić je svirao bubnjeve u prvom pravom zadarskom rock sastavu “Šaka Glazbe”, sastavu koji je pokušao uskočiti u zadnji vlak tzv. progresivnog rocka kada je ovaj u drugoj polovici 70-ih ustupao mjesto nadolazećem Punku i New waveu, a što je bio i osnovni razlog njihovog relativnog neuspjeha. Ipak, snimke iz tog doba, osim zapanjujuće uvježbanosti i sviračke kompetencije, odaju do kraja neiskazan kreativni potencijal. Boška pamtim i po jednom “sessionu” u tadašnjem “Studentskom klubu” kada je na prve rifove “Paranoida” grupe “Black Sabbath”, skočio s bubnjeva, prišao mikrofonu i sasvim solidno otpjevao taj rock-standard. Da mi je tada netko predvidio da će isti čovjek, nekoliko godina kasnije, nastupiti na Euroviziji, rekao bih mu da je poludio.
Zrilić je u “Rivu” došao par godina nakon prestanka rada svoje matične grupe “Atlantski Poremećaj”. Taj se bend za razliku od “Šake Glazbe” pojavio u pravo vrijeme, ali je jednostavno pukao od viška iznimnog materijala za kojeg nikada nisu dobili zasluženu podršku izdavača. Ovaj je podatak bitan jer je Zrilić uz Tončija Pajkina bio autor većeg dijela pjesama i kao takav u Rivi uz Musapa jedini imao autorski pedigre.
Musap je, pak, osim reproduktivnog rada imao i iskustvo zvano Passage, što je bitno, jer se tako zvala Riva prije nego je postala Riva. Prva je postava Passagea izdala album koji nije imao ime, a o kojem ne bih sada govorio jer ga nisam detaljno preslušavao. Ljutio se netko ili ne, činjenica je da nije postigao uspjeh, kako umjetnički, tako ni komercijalni.
Nakić jedini od muškog dijela Rive nije imao veze s nekim autorskim sastavom, ali je zato imao velik svirački staž i kao najvažnije najbolji vokal među njima, što u radu grupe nije adekvatno iskorišteno.
Cijelom je tom društvu, kao dar s neba, došla mlađahna Emilija Kokić i tako se, iako vjerojatno nisu imali nijednog zajedničkog glazbenog uzora, stvorila jedna struktura koja je težila zajedničkom cilju.
Prvi susret s ovom grupom (tada još kao Passage) imao sam u dvorani Jazine na koncertu za stradale od potresa u Crnoj Gori (ili Kninu). Izveli su samo jednu pjesmu (“Šangaj”) i odmah mi upali u oči (i uši) zbog dvije stvari. Prvo, bili su jedina poveznica između običnih zabavnjaka i rockera, a drugo, samo su oni imali potpuni “play-back”, što ni tada nije bilo osobito popularno. Nakon toga, nastupili su i na Zagrebačkom festivalu, a njihova pjesma “Zadnja suza” bila je više nego dobra, sasvim solidna stvar, negdje između Fosila i ozbiljnijih radova prve faze Magazina. To je po svim pokazateljima trebala biti dobitna kombinacija, čega su oni vjerojatno bili svjesni, jer je uskoro uslijedila suradnja s izvjesnim gospodinom koji je u to vrijeme bio vrlo uspješan i komercijalan, a zvao se…
RAJKO DUJMIĆ I EUROVIZIJA
… Rajko Dujmić. On je već imao iskustva jer je dva puta bio na Euroviziji i dosta dobro prošao. Prvi put sa svojim Fosilima, a onda i sa Srebrnim krilima (s Lidijom Asanović koja je prije pjevala u velikom hitu Posljednje Igre Leptira “Dečko, ajde oladi”). Pjesme “Ja sam za ples” (hik! op.a.) i “Mangup” bile su sve samo ne ozbiljne, ali se pokazalo da on zna napisati onako kako treba, a upravo je nevjerojatan podatak da je blesasti “Mangup” zauzeo čak visoko šesto mjesto. Ne znam kako su se Zadrani našli s njim, ali je činjenica da bez te suradnje ne bi tako lako dospjeli na domaći izbor. Na tim je izborima inače bilo svega i svečega, a najveći je uspjeh postigao Milan Popović zvan Danijel sa svojom “Džuli”, što je mudri Dujmić dobro proanalizirao i na što se često naslanjao.
Pjesma “Rock Me Baby”, stavimo ruku na srce, nije baš nešto što će zlatnim slovima ostati zabilježeno u glazbenoj povijesti. Tekst je onakav kakav je, što nije toliko ni bitno, a b-korus je dominantniji od refrena. Ipak, ona posjeduje potrebnu dozu šarma i lepršavosti, čemu je nemalo doprinijela i sama Emilija sa svojom dječje – fragilnom pojavom, a što je uz još neke okolnosti (nemojmo zaboraviti ni dojam koji je u Švicarskoj ostavljala Kokićka, tečno govoreći nekoliko jezika), rezultiralo sasvim nenadanom pobjedom. Budimo realni. Nitko baš nije vjerovao u uspjeh, pa ni sam autor pjesme koji je ostao kući i nije niti prisustvovao sretnom događaju. Oni su, prosto rečeno, bili u pravo vrijeme na pravom mjestu, a pjesmu im je napisao čovjek koji je uspio pogoditi iz trećeg pokušaja.
EPILOG
Dalje su stvari tekle relativno brzo. Za vrijeme trajanja pobijedničke euforije, izdana su dva albuma s kojih je zapaženiji uspjeh imala infantilna “Kad bi dečko bila ja” (opet Dujmić) iako je bilo i stvarno dobrih autorskih stvari poput “Sretan ti put”, “Ja te volim”, “Šangaj”, a osobito “Ja nebom letim i pjevam”, kao možda i najbolja pjesma cijelog njihovog opusa. Od svjetske karijere, nažalost, nije bilo ništa, iako su na krilima eurovizijske pobjede imali zapaženi niz nastupa po inozemstvu, a došlo je i do međusobnih nesuglasica (neki članovi godinama poslije nisu međusobno razgovarali), tako da se grupa usprkos odlične startne pozicije ugasila početkom rata. O nedefiniranosti njihovog puta danas najbolje govore dva video spota koja se mogu naći na YouTubeu. Jedan je odlična balada “Sretan ti put” kao dokaz autorskog i izvođačkog potencijala kojeg su imali, a drugi je “Meni mama ne da da” koji kao da je napisala Vjekoslava Huljić u trenutcima egzaltiranosti (“Meni mama ne da da / pričam sa dječacima / meni mama ne da to / kaže da je opasno”), a koji pokazuje put ka komercijali kojom su mogli poći da su nastavili s radom.
U godinama koje su slijedile, osim Emilije Kokić koja je nastavila karijeru i stvorila ime respektabilne pop-pjevačice, snimajući nažalost dosta rijetko, svi su ostali potonuli u anonimnost. Neki su se ostavili glazbe, a drugi nastavili djelovati lokalno. O tome najbolje govori anegdota, kada su neki moji prijatelji prije dosta godina ljetovali na Dugom otoku i javili mi: “Ovdje je jako lijepo. Kupamo se po cijele dane, a navečer nas na terasi zabavljaju eurovizijski pobjednici Duo Riva.” Eto.

 ZRILIĆ: POSLIJE NAS SU DOŠLE VELIKE PROMJENE

 
Zvonimir Zrilić, nekad razlog vrištanja djevojaka cijele Jugoslavije, a i šire, danas je poslovni i obiteljski čovjek. Dobili smo ga na mobitel dok je na aerodromu u Krakowu čekao let za Zadar.
– Putujem i danas puno, baš kao i onda. Radim za firmu koja je najveći izvoznik s područja Zadarske županije.
Kreće se uglavnom po Europi, no stalno prebivalište mu je Zadar, nakon što je živio u Zagrebu i u Umagu.
– Od Eurovizije je prošlo dvadeset godina i ona više nije toliko prisutna u mojim razmišljanjima, iako se i dalje iz hobija bavim glazbom. Kupio sam neku opremu pa sviram u potkrovlju, priča uz osmijeh Zrilić.
– Glazba me najbolje relaksira. Ponekad napravim neku pjesmu, kao što je bila za Emiliju “Nije vrime sve izličilo”. Čujem se i s ostalim članovima benda, u dobrim smo odnosima. Mislim da Emilija sada, gledajući na njene inozemne uspjehe, radi bolje nego ikada.
Bili su na vrhu Europe, bend s puno potencijala i pozitivnih kritika, no na kraju nije išlo, kaže Zrilić, s razlogom.
– Kad me ljudi sretnu pitaju me kako je sve to izgledalo i kako taj uspjeh nismo bolje iskoristili. Ima puno elemenata zbog kojih se nije više napravilo, ljudi zaboravljaju da je bio rat, da se bivša država raspala i došlo je do velikih promjena, do apsolutnog nevremena za glazbu. Mi smo bili kao neka “glamour scena”, a glamura nije bilo nigdje. Svirali smo samo po humanitarnim koncertima. Bend je imao odličan potencijal, ali tadašnji Jugoton nije imao iskustvo ni praksu s nastupima pjevača vani pa je i to išlo loše, iako smo bili traženi.