Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Volim vjerovati da bi na Poluotoku stvari prošle konstruktivnije

14.06.2011. 22:00
Volim vjerovati da bi na Poluotoku  stvari prošle konstruktivnije


Biti aut znači ne sramiti se toga da si peder ili lezba, ili bipsić – da se s partner(ic)om istoga spola držiš za ruke ili poljubiš, baš kao što to radi tzv. normalna populacija. Biti aut znači ne lagati obitelji, prijateljima, na poslu, u školi, kod liječnika ili na ulici – iz straha da će te odbaciti, otpustiti ili prebiti. Biti aut znači ne sramiti se vlastite drugačijosti i ne dopustiti da te zbog nje diskriminiraju. Biti aut, ultimativno, znači suočiti društvo s nepravdom koju nanosi drugačijima


Prvi dalmatinski gay pride održan protekloga tjedna u Splitu  obilježen je sramotnim događajima. Bilo je to pomalo i za  očekivati u homofobnoj Hrvatskoj, ali i gradu Torcide koji se  drži svoje tradicije i teško priznaje novo i drugačije. I dok se  nekoliko dana nakon povorke ponosa, koja je pretvorena u  povorku nasilja, raspravlja tko je kriv i je li splitski pride uspio  ili propao aktivisti za prava gay osoba ne odustaju, spremaju se  za deseti gay pride u Zagrebu koji će se održati sljedeće subote.  U zagrebačkoj povorci ponosno će marširati i najpoznatija  zadarska aktivistica za prava gejeva i lezbijki Mima Simić, sestra  zadarskog književnika Romana Simića.
Mima Simić, književnica, filmska kritičarka, prevoditeljica te  suvoditeljica obiteljskog benda “Drvena Marija” s bratom  Romanom Simićem te lezbijska aktivistkinja hrvatskoj je javnosti najpoznatija po svom javnom autanju u HTV-ovu kvizu  Milijunaš na Uskrs 2007. godine kada je javno objavila da živi s  curom.
Mima je, naravno, sudjelovala i na splitskom gay prideu koji  je za nju kao Dalmatinku imao i posebno značenje.
Mikropobjeda za LGBT
Kako si ti kao Dalmatinka, ali i kao lezbijska aktivistkinja  doživjela splitski gay pride? Je li to bio potpuni poraz ili ipak  pobjeda?
– Splitska riva je bila mjesto tolerancije otprilike koliko i  Hitlerova Njemačka. Vlast je (tj. gradonačelnik Kerum) eksplicitno podržala fašističke ispade huligana koji su toga dana  predstavljali Split – jer uvijek te predstavljaju oni najglasniji,  najvidljiviji i s najtežom artiljerijom. Crkva je preko svojih  opskurnih predstavnika slala poruke mržnje, kojima su se  pridružili i lokalni mediji – konkretno Slobodna Dalmacija, koja  je potpisivala mržnju citirajući mentalno i etički ograničene  izjave “javnih” ličnosti koje normalan čovjek ne bi tražio ni  upute na cesti. Konačno, policijski vrh se pokazao sasvim  nesposobnim i/ili nespremnim zaštititi miroljubivu povorku.  Nasađena na ovakve razvaljene temelje ljudska prava jednostavno su neodrživa. No, premda je splitski pride za Split,  njegovu vlast i njegove građane (kako one ruku podignutih u  pozdrav Führeru, tako i onih koji mrze iz sjene) bio apsolutni  poraz i sramota, za LGBT vidljivost i borbu za LGBT prava  splitski pride bio je nedvojbena pobjeda. Mikropobjeda, možda,  ali takvima je popločan put do demokracije.
Jesi li očekivala takve reakcije Splita?
– Inače, očekivala sam da će biti huligana koji će biti spremni  na nasilje, ali nisam očekivala da će dobiti tako zdušnu podršku  svih institucija – to mi je bilo golemo razočarenje. A kada  predsjednik Josipović elegantno (perući ruke) kaže da to u  Splitu nije bila prava slika Hrvatske, ja bih ga lijepo zamolila da  nam se pridruži na jednom od sljedećih prideova – u Zagrebu ili  u bilo kojem drugom lijepom našem gradu, pa da na svojoj koži  osjeti kako je biti peder u Hrvatskoj i bi li takvu sliku objesio na  zid dnevne sobe. Komentar premijerke da je policija dobro  odradila svoj posao nalazim osobito duhovitim – pretpostavljam  da se gospođa Kosor sprema za karijeru komičarke kada  napokon odstupi s vlasti.
Podržala bih zadarsku inicijativu
Što misliš kako bi se priča odvijala da se gay pride održao u  Zadru? Bi li sudionici parade prošli bolje ili gore nego u  Splitu?
– Zadar je nešto manji od Splita pa vjerujem da bi proporcionalno tomu bilo i manje huligana. Teško mi je zapravo  procijeniti situaciju u milom mi gradu jer tu provodim sveukupno tjedan dana godišnje. Dakako, mnogo toga ovisilo bi i o  “pripremi terena” – o tome kako bi se postavila zadarska vlast i  mediji – bi li pokušali educirati javnost ili raspirivati mržnju.  Nekako lokalpatriotski volim vjerovati da bi stvari prošle  konstruktivnije na Poluotoku, ali da mi je moć proricanja jača  strana živjela bih od klađenja, a ne od pisanja.
Hoćeš li pokušati u budućnosti dovesti gay pride u Zadar  kada je Split razbio led?
– Mislim da je bitno da se LGBT pokret generira u vlastitoj  sredini. Splitski pride organizirala je ekipa iz Zagreba u suradnji  s lokalnom udrugom, i to je izuzetno važno. Kada bi se u Zadru  pokrenula inicijativa u njoj bih rado sudjelovala i podržala na  sve moguće načine. Ali bitno je da se pederi i lezbe iz samoga  Zadra (a ne mi kukavni egzilanti) osvijeste i požele izaći iz  ormara i shvate da – što god netko mislio o njima – imaju pravo  na vidljivost i glas, i sva prava pred zakonom i u njemu.
U Zagrebu se sprema deseti gay pride. Misliš li da su Hrvati  od prvog gay pridea u Zagrebu pa do ovog u Splitu napredovali  i da će jednog dana u bližoj budućnosti moći prihvatiti  istospolne zajednice?
– Ne znam kako bismo definirali bližu budućnost, ali da će  istospolne zajednice postati hrvatska stvarnost nedvojbena je i  neporeciva činjenica. To se nakon godina/desetljeća borbe  dogodilo u brojnim državama Europe i ostatka domicilnog nam  geoida, i nije se dogodila nikakva kataklizma ni smak svijeta.  Unatoč zlogukim upozorenjima da će pederi i lezbe uništiti  demografsku sliku svijeta, brojka od sedam milijardi stanovnika  (kojekakvih opredjeljenja) nekako kao da pobija tu teoriju.
Javno si se autala u HTV-ovu kvizu “Tko želi biti  milijunaš?” i na taj način uzburkala si hrvatsku javnost. Što to  uopće znači biti aut?
– Biti aut znači ne sramiti se toga da si peder ili lezba, ili bipsić  – da se s partner(ic)om istoga spola držiš za ruke ili poljubiš, baš  kao što to radi tzv. normalna populacija. Biti aut znači ne lagati  obitelji, prijateljima, na poslu, u školi, kod liječnika ili na ulici –  iz straha da će te odbaciti, otpustiti ili prebiti. Biti aut znači ne  sramiti se vlastite drugačijosti, i ne dopustiti da te zbog nje  diskriminiraju. Biti aut, ultimativno, znači suočiti društvo s  nepravdom koju nanosi drugačijima.
U Zadru sam uvijek aut
Je li lakše biti gay u Zagrebu ili u Zadru?
– Biti aut u Zagrebu je lakše, no biti aut u drugim hrvatskim  sredinama, to je sigurno – no nije nužno uvijek i svuda  preporučljivo. Na homofobnog nasilnika možete naletjeti i u  New Yorku, pa i s autanjem valja mudro. Inače, ja sam i u Zadru  uvijek aut – jednom su me neki klinci zbog toga kamenjem  gađali na Forumu, ali to me nije vratilo u ormar.
Zašto je toliko važno da se gejevi i lezbijke afirmiraju javno  i da se gay pride parade održavaju?
– Nažalost, povijest je pokazala da potlačene skupine svoja  prava neće dobiti na srebrnom pladnju, nego ih moraju tražiti,  a kada umiljata molba ne pomogne, sljedeći korak je izaći na  ulice. Zašto ne pitate ljude koji štrajkaju kojeg će im vraga to, i  zašto bolje uvjete ne traže u svoja četiri zida? Je li vam danas  čudno što su žene ili crnci izlazili na ulice i stradavali zbog svojih  zahtjeva? Biste li i njih, da se možete načas vratiti stoljeće, dva  unatrag, pitali što će im to paradiranje, to skandiranje, to  neumjesno i histerično zahtijevanje? Smatrate li njihove tadašnje zahtjeve suludim, sramotnim, neprihvatljivim? Vjerojatno (nadam se!) – ne. Ipak, u to vrijeme većina ih je upravo  takvima smatrala. Jednog će dana i ova borba biti samorazumljiva povijesna činjenica i nitko se neće pitati kako ih nije  bilo sram tražiti jednakost i ravnopravnost.
Zahtjev nema veze sa seksom
Dakle – to je smisao pridea danas. Prideom ne tražimo  dopuštenje da se seksamo s kim hoćemo u svoja četiri zida –  Prideom tražimo jednaka prava u zakonu bez obzira na to kojeg  nam je spola partner/ica. Ovaj zahtjev nema apsolutno nikakve  veze sa seksom ni sa spavaćom sobom, on ima isključivo veze sa  zakonom. Ljudi ovu činjenicu gube iz vida (možda i zbog  suzavca) jer im je sama ideja netradicionalnog seksa toliki tabu  da im se mozak blokira i nije u stanju obavljati najjednostavnije  misaone radnje, a demokracija postaje tek višesložna riječ koju  iskeženih očnjaka nisu u stanju izgovoriti.
Valja napomenuti da je pride (kao politička povorka) samo  jedna od strategija borbe za ravnopravnost LGBT osoba, ali je  najvidljivija – i možda upravo zato tzv. normalnim (odnosno  privilegiranim) ljudima najviše smeta. No, upravo je vidljivost u  svijetu, na ulici, ključ emancipacije lezbijki, gejeva, biseksualnih… osoba – jer ako te čitav život tjeraju da se sramiš jer si  drukčiji, tjeraju te da je skrivaš da ne bi nastradao/la, izlazak na  ulicu postaje dvostruko revolucionarna poruka – poruka sebi, a  potom i društvu; istovremeno intimna i besramna afirmacija  vlastitog postojanja, i javni poziv na društvenu promjenu.
Što dodati kao zaključak cijele ove priče?
– Imam osjećaj da je sve rečeno toliko banalno i razumljivo da  me naprosto sram što sam morala objašnjavati. S druge strane,  objašnjavati se očito mora, jer tek kada ljudi shvate da su pederi  i lezbe vaši susjedi, prijatelji, sugrađani, obitelj – kao i da su  politički subjekti – baš kao i svi vi – koji u krvavo izborenoj  demokraciji moraju imati jednaka prava kao i vi – tek onda će se  pride povorka moći prošetati Poluotokom bez policijske zaštite,  tek onda za pride više neće biti potrebe.


Istinski mi je žao pedera i lezbi koji su u Hrvatskoj vjernici




* Nedavno je Hrvatsku posjetio papa Benedikt XVI., a naglasak  posjeta bio je upravo na obiteljima u kršćanskom smislu. Ujedno  supetarski župnik don Andro Ursić nedavno je objavio knjigu “Gay  parade, manifestacije izopačene seksualnosti”. Kako gledaš na  ovakvo stajalište Katoličke crkve?
– Tužno mi je da se predstavnici religije koja u svojoj srži (i teoriji)  promiče ljubav na taj način odnose prema osobama miroljubive  seksualne i emocionalne orijentacije. No, nije mi i nevjerojatno –  povijest religija ispisana je s daleko više krvi no ljubavi, a i danas se  većina ratova vodi upravo na vjerskoj osnovi (ili barem na osnovi koja  se izvanjski manifestira kao vjerska). S druge strane, u svijetu postoje  brojne crkve koje su homoseksualnost najnormalnije prihvatile i  integrirale u vlastiti sustav vrijednosti, no to vam Slobodna Dalmacija  i Glas koncila neće prenijeti. Istinski mi je žao pedera i lezbi koji su u  Hrvatskoj vjernici i koji upravo zbog ovakvog netrpeljivog stava crkve  čitav život provedu mrcvareći se i proizvodeći laž i frustraciju,  odnosno nesreću, prema sebi i bližnjima.


Vlast će ovu trivijalnu temu napokon morati ozbiljnije ugurati u agendu


* Misliš li da vlasti u Hrvatskoj rade dovoljno po pitanju afirmacije istospolnih zajednica?
– Mislim da je ova tema, kao i općenita tema ljudskih prava, hrvatskoj vlasti zadnja rupa na svirali. Budući da se ionako radi o manjinama (a LGBT je posebna manjina koja ima moć nevidljivosti, pa je tako naizgled zanemariva), uvijek se nađe važnija tema na tepihu. Ipak, zeleno svjetlo za EU znači i značajnu odgovornost na ovom planu, pa vjerujem da će – premda ne od svoje volje – vlasti ovu trivijalnu temu napokon morati ozbiljnije ugurati u agendu.