Bolje dobra repriza nego loša premijera

Svaki kulturan čovjek voli dobre dokumentarce, a putopise pogotovo. Aleksandar Stanković je poznat po svojoj emisiji „Nedjeljom u 2″ koja je ponekad dobra, a ponekad nedobra, što opet u velikoj mjeri ovisi o gostu. Ipak, s kratkim putopisnim serijalom „Vjetar u kosi” Stanković pokazuje da je odličan u ovoj novoj ulozi, gdje sa svojim moćnim motor-kotačem putuje po Hrvatskoj i snima zanimljivosti. Ja sam, pak, naletio na epizodu u kojoj se našao na zadarskim otocima, gdje je u desetak minuta maestralno, koliko se u takvom kratkom vremenskom terminu može, prikazao ono što drugi ne mogu u puno više vremena. U stvari, evidentno je da se u svakom malom mjestu zadarskog arhipelaga može napraviti reportaža, samo što se netko treba toga sjetiti, financirati i napraviti. Radio je to svojevremeno vrlo dobro na lokalnoj televiziji Igor Jelinić Toto, ali izgleda da se takvi talenti trebaju zatirati, a ne podržavati, a dotični bi u suradnji s odličnom tehničkom ekipom, kakvu ima zadarski studio HRT-a, zbilja mogao raditi zanimljive stvari.
Ono što me u ovoj emisiji posebno oduševilo, to je smisao za samoironiju prisutan u naslovu emisije (Stanković kose naime skoro da i nema), a pogotovo susret s drugim poznatim ćelavcem Antom Mihićem, živom legendom otočke kulture, sa čovjekom čiji je talent nedovoljno iskorišten na nivou zadarske kulture, turizma, humanizma i da sada ne nabrajam više čega.
IZBORNI DANI – NAJTEŽI DANI ZA TV-KRITIČARA
Za nas koji moramo pratiti TV-program izborni su dani najteži u godini. Prvo moramo tjednima gledati najave i slušati uvijek ista lažna obećanja, onda na dan izbora (i onaj dan poslije njega) moramo gledati sve te stranke, frakcije, samostalne, nesamostalne i da sada ne nabrajam koga i što sve ne. I onda, kada pomisliš da je sve gotovo, da je kraj mukama, onda počinje ono najgore, a to se zove postizborno koaliranje, tj. počinje trgovanje. Prosto poželim da konačno neka stranka pobijedi s dvotrećinskom većinom, samo da se preskoči to natezanje, tko će s kim, tko će kome, tko će koga…
JEZIČNE VRATOLOMIJE I REPRIZE RELATIVNO DOBRE SERIJE
 Slijedeći tradiciju ljetnih repriza HRT nam cijelo ljeto reprizira i seriju „Bitange i princeze”, koja je sasvim pristojna, osim što je manje-više skinuta od “Prijatelja”. Glumci su poznati i neloši, a ni ideja nije za baciti. S druge strane, uzor nije loš, pa u konačnici imamo nešto što je gledljivo, ali imam ja ipak neke prigovore. Inače solidni Bitorajac, ipak malo previše trčkara i glumata i previše se u raznim kontekstima spominje muški spolni organ. Imamo i fantastičnu usporedbu -“Život mi je crn kao francuska nogometna reprezentacija”. Kokta je očigledno sponzor ove serije jer je imamo u svakom kadru, a osobito je pretjerano kada kamera mora zumirati svaku bocu ostavljenu na stolu.
Jezik je posebna priča. Svaka bi majka poželjela da joj čedo upotrebavlja sljedeće izraze: curke=djevojke; repka=reprezentacija; slatkač=sladoled; ozbač=ozbiljno itd, itd. Dalmatinac Vušović u svakoj rečenici koristi izraz “fakat”, a debeli glumac pola sata na +40° prenosi ormare i žali se da mu je vruće i znoji se, ali pri tome ne skida sa sebe debelu jaknu. Sada će netko reći da sam sitničav, ali na takve stvari treba paziti. Grijeh bi bio ne spomenuti izvrsnoga Milu Kekina, pjevača “Hladnog piva” u briljantnoj ulozi erotomana iz video kluba. Ne smijemo zaboraviti da je čovjek totalni amater i nikada nije glumio, a taj posao radi bolje nego 99 posto domaćih glumaca. Pa ti sad vidi čemu služi ta akademija…
OBEĆANJE – LUDOM RADOVANJE
Iako sam u prošloj kolumni obećao – moram priznati da ja to obećanje neću moći održati i da se moram pomiriti da ja to jednostavno ne mogu! Radi se o komentiranju novih emisija tzv. reality šou, koje ja uistinu ne mogu gledati. Ne mogu i gotovo! Probao sam s tom Farmom i odustao nakon jedne jedine minute. Nikako mi nije jasno kako to netko može gledati i što je najgore, uživati u tome. Iako, moram priznati, ne znam ni jednog normalnog čovjeka koji to gleda. To vam je isto kao s narodnjacima. Priznajte, ne poznajete ni jednu normalnu, obrazovanu osobu koja sluša narodnjake. Jednostavno, to je neki drugi svijet. Zamislite nekog pametnog koji sjedi par sati dnevno pred televizorom i gleda tamo neke tipove, ni po čemu zanimljive, kako se natežu i svađaju na nekakvoj farmi. To je jednostavno tako – i gotovo.