Zadar je u to doba bio najmoćniji u svojoj povijesti, samostalan, bogat i pomalo bahat

Godine 1202. u Zadru posjet Forumu nije se u bitnome mnogo razlikovao od današnjeg. Sveti Donat bio je nešto noviji, tada je postojao oko 300 godina, samostan sv. Marije i tada je ‘skrivao’ benediktinke, koje su u to doba imale veću moć u gradskom životu pa i politici nego što je to danas, a gradom su vladali patriciji – moćne romanske obitelji. Grad je uživao u obilju i prosperitetu, bio je u to doba ono što Zadar želi biti danas, utjecajan i daleko izvan granica današnje Hrvatske. Glavni rival Zadra u to vrijeme bila je moćna Venecija, oslabljenja upravo od neuspješnih napada na Donatov grad. A tada, dogodila se bitka pred gradskim zidinama koju Zadar nije mogao dobiti. Napušten od svih koji su zažmirili na do tad nezamisliv događaj, Zadar je pao, a da više nikada nije uspio povratiti taj svoj stari sjaj.
Upravo taj događaj, jedan od sigurno najvažnijih u povijesti grada starog 3.000 godina, opisao je Zadranin Frane Herenda. Roman “1202.” koji opisuje pad Zadra, predvođen Venecijom, od strane križarske vojske na putu za Svetu Zemlju, u izdanju Profila, svoju zadarsku premijeru imat će 17. rujna u 18.30 sati na Kalibar bestivalu, festivalu književnosti i umjetnosti na Poljani Branka Stojakovića (prostor uz Kazalište lutaka). Tim povodom razgovaramo s magistrom farmacije po struci i piscem po vokaciji, Franom Herendom.
Kada i kako je nastala ideja za roman “1202.”?
– Prije dvanaest godina, s 21 godinu, nepažljivo slušajući predavanje na fakultetu, napisao sam prvu stranicu o zadarskom vitezu koji stoji na bedemu i promatra dolazak velike flote. Tražio sam događaj na kojem bih nastavio razvijati priču i dobio u ruke dnevnike francuskih plemića koji su sudjelovali u opsadi Zadra 1202. godine.
Koliko dugo ti je trebalo da završiš jedan tako sadržajno opsežan roman i koliko iza njega stoji rada?
– Deset godina rada, deseci znanstvenih tekstova, knjiga… Imao sam sreću da su mi pomogli mnogi zadarski znanstvenici, kao što su dr. Šime Peričić, dr. Patrick Levačić, dr. Zlatko Begonja, prof. Mirisa Katić, mr. Robert Leljak…
Zašto, od cjelokupne povijesti grada starog 3.000 godina, baš to razdoblje?
– Zadar ima vrlo burnu povijest, pod njim se vodilo nebrojeno bitki, s različitim ishodima. To je, uz bombardiranje Zadra 1945. od strane Saveznika, najveće stradanje Zadra u povijesti. Imamo i svjedočanstva Francuza koji su sudjelovali i koji su i vrlo bitni likovi u romanu, iako njihove kronike treba uzeti vrlo uvjetno, jer su ih pisali naknadno, da bi se opravdali za zločine koje je osudila cijela Europa.
Roman obuhvaća povijesno jedno jako turbulentno vrijeme. Vrijeme je to križarskih bojni, pada Konstantinopola, raskol Crkve na Istočnu i Zapadnu dogodio se svega 150 godina prije toga? Kakva je bila geopolitička situacija tog doba?
– Koliko sam uspio pojmiti, Istočna i Zapadna Crkva pokušavaju pronaći zajednički jezik, razlike među njima su tehničke, minorne… Tu je konstantna prijetnja muslimanskih naroda koje jačaju, okuplja se po četvrti put velika križarska vojska kojoj je cilj osvojiti Jeruzalem. Heretika poput katara (u Bosni bogumila) je sve više u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Bosni… i to ne samo siromasi, već i srednji sloj. Traže povratak korijenima kršćanstva.
Gdje je tu Zadar?
– Zadar je u to doba najmoćniji u svojoj povijesti, vrlo je samostalan, bogat, rekao bih malo i bahat. Spada pod Papu, ali se s njim sukobljava, sam postavlja nadbiskupa, često ne iz kruga svećenstva, odbija poslušnost mletačkom nadbiskupu… Odbija se pridržavati mnogih pravila. To je vrijeme kad se progone katari (bogumili, albigenzi, patareni…) i spaljuju ih u Splitu i Trogiru, ali im Zadar daje utočište. Grad dominira od Kvarnera do Šibenika, ima za saveznike neke talijanske gradove poput Pise. Teško nam je shvatiti danas to razdoblje. Zadrom su vladale romanske obitelji, pričale dalmatskim jezikom, iako je u gradu bilo puno doseljenih Hrvata. Zadrani su Hrvate smatrali bratskim narodom. Želja Madijevaca, zadarske plemićke obitelji, bila je ujediniti Dalmaciju.
Bilo je to čini se za Zadar u svakom slučaju zanimljivo razdoblje. U romanu se spominju špijuni, gusari, vitezovi… A usred svega toga bilo je rivalstvo s Venecijom.
– Ako su zadarske ratne i trgovačke galije dominirale ovim dijelom Jadrana, mletačke nisu mogle. Osvajanje Zadra kao buduće baze uvijek je bio temelj rasta Venecije. Nakon pada moći Bizantskog Carstva nad našim dijelom Jadrana, gradovi su se osamostalili, osilili i borili jedan protiv drugog. Venecija i Zadar su stoljećima najveći rivali i neprijatelji. Toliko da je Venecija u kratkom razdoblju prije radnje romana četiri puta pokušala osvojiti Zadar, uvijek bezuspješno. Posljednji put, 1184. godine, Zadrani su kod Puntamike uništili njihovu flotu, tako da je Venecija bila financijski uništena. Zato su i vidjeli priliku kad su im francuski vitezovi pokucali na vrata da prevezu njih desetke tisuća u Jeruzalem. U romanu sam pokušao dočarati količinu tadašnje mržnje ta dva moćna grada.
Općenito je u romanu teško naći jasnu granicu između stvarnih povijesnih događaja i fikcije. Koliko je roman temeljen na stvarnosti, a koliko je ipak samo fikcionalno djelo? Neki likovi su imenima zaista poznati kao stvarne povijesne osobe.
– Ima stvarnih likova kojima sam morao udahnuti osobnost, a ima i mnogih izmišljenih. To je davna prošlost, roman treba što stvarnije likove da bi se razlikovao od udžbenika povijesti. Oslanjao sam se podjednako na tri izvora: povijesna vrela, maštu i na činjenicu da su ljudi uvijek ljudi, živjeli u 21. ili 13. stoljeću. Možda sam ponegdje na mjesto neke stvarne osobe o kojoj nisam imao dovoljno informacija, npr. o predstojnici samostani, stvorio novi lik koji mi je upotpunio roman. Nekad i likovi znaju biti stvarniji od nas stvarnih ljudi.