Pedišić sam uredio dva kilometra do svog maslinika

Skoro 2,5 milijarde kuna čeka Hrvatsku od 1. siječnja iduće godine za razvoj ruralnih krajeva. Vrtoglava brojka koju je predsjednik RH Ivo Josipović, istina u eurima, nebrojno puta ponovio tijekom svog obilaska zadarske Seljačke tržnice i imanja poljoprivrednih zadruga Maraška iz Tinja i Maslina i vino iz Polače. Fantastična prilika s kojom bi mogli urediti naša sela da izgledaju poput recimo slovenskih iz okolice Žirnovnice koja su besprijekorno uređena upravo europskim novcem.
Međutim, sva ta razmišljanja i ambicije raspuknu se brže od mjehurića sapunice kad se sjetim vožnje pašmanskim poljskim putevima u osobnom automobilu kolege fotografa Adama Vidasa. Vozimo se s tajnikom Otočnog sabora prema masliniku Jakova Pedišića u uvali Sv. Ante s južne strane otoka. Put katastrofalan, lomi automobil i nas putnike. Ne bih ništa zamjerio Vidasu da se prvom prilikom ne okrene i vrati natrag, da ne ruši automobil ali on je preveliki profesionalac da bi to napravio.
Vrtoglavih 700 milijuna eura
Živimo u takvim prilikama. Svi govore i pišu o velikim projektima, brojkama, idejama, a nismo u stanju urediti nekoliko kilometara puta. Ironijom slučaja isti sat kada smo se mi lomili po pašmanskim makadamima, u samom Pašmanu održavala se prezentacija o projektu “Južni Pašman”, vrijednom vrtoglavih 700 milijuna eura, jednom od strateški važnih projekata za Hrvatsku. Bilo bi im bolje da su uredili ovaj put, a ne da tamo prodaju maglu, gotovo čujem Marinovićeve misli.
Zna se što put znači za maslinare. Nekada se do maslinika išlo tovarima, masline su se brale i u siječnju iduće godine. Ljudi su imali vremena i bilo ih je puno u kući. Danas nema tovara, sve manje je ljudi i perspektiva maslina koja je dalje od ceste jest da zaraste u draču. Vjerojatno bi takva sudbina zatekla i Pedišićeve masline, da nije bilo poduzetnog gazde.
– Ovdje na lokalitetu Otus imam osamdeset stabala masline. Prije desetak godina sam investirao u uređenje dva kilometra najgoreg dijela puta. Bilo je ili ću sam urediti put ili izaći iz maslinika, kaže Pedišić.
Danas mu je drago što je donio takvu odluku. Masline su mu besprijekorno uređene. Dok drugi zbrajaju štete, on po stablu bere i do 200 kilograma. Razlog je što poštuje struku i njene savjete.
– Kažu da prskanje ne treba, ja sam ipak zagovornik toga da treba poprskati stablo, ali pritom treba poštivati savjete struke, ne prekoračivati doze. Smatram da je to jedini put u budućnosti jer je tih nametnika sve više, govori Pedišić.
 Razmišljanja Gordana Marinovića
To je naša realnost. Što ne bi Pedišić i drugi trebali brinuti samo o svojoj privatnoj imovini, razmišljati kako da unaprijede svoju proizvodnju? Svoje vrijeme i novac trošiti u to, a ne u uređenje poljskih puteva. To je zadatak Općine, Zadarske županije i centralne države, da im oni budu servis. Gordan Marinović žestoko se osvrće na propuštenu priliku da se preko IPARD-a urede poljski putevi.
– Deset puta bi im bilo bolje da razmišljaju kako da urede ovaj put nego da pričaju o “Južnom Pašmanu”. Moglo se srediti s Hrvatskim šumama da se put prebaci u vlasništvo Općine Pašman te da se povuku sredstva od IPARD-a i Zadarske županije za urediti ovaj put. Ljudi bi ih blagoslovili za to. Uređenje ovog puta do uvale Sv. Ante otok bi odmah osjetio. Ovdje ima 10.000 stabala maslina, a obrađeno je svega trideset posto. Razlog je što ljudi nemaju čime doći. Da uredimo put ljudi bi sigurno došli u svoje masline. Da ne govorim o razvoju robinzonskog turizma. Za to nam ne trebaju puste milijarde, već se samo treba malo potruditi. Narodu je dosta priča o mega-projektima. Najprije riješimo osnovne stvari, a onda ćemo pričati o njima, zaključuje za kraj Marinović.