Markovića bi trebalo tužiti zbog zbog blasfemije

Nakon svega što su pokazali, nakon šest uzastopnih poraza, nakon što su postigli samo 3 gola, a primili 22, shvatio sam da oni to sve rade da nas zabave. Jer, kako drukčije objasniti ono slavljenje protivnika i poraza nakon prve utakmice, stalno najavljivanje golova i pobjeda iako su igrali sve gore, besramno ulizivanje Realu i njegovom treneru i slavljenje postignutog gola nakon što su ih primili šest za redom?
I iako se klubovi sa juga s pravom stalno bune da su u nepovoljnoj situaciji, da svi pogoduju jednom jedinom klubu, ništa se ne mjenja i, što je najgore, nitko se ne mjenja. Nitko da bi dao ostavku, a sve se prikriva uspjesima reprezentacije i velikog Slavena Bilića
Marković je prije desetak godina izjavio da je u redu da Dinamo bude prvak jer je on “najkatoličkiji” klub u zemlji. Ova nevjerojatna nebuloza, što je najzanimljivije, nije povukla za sobom nikakve posljedice, niti se ispričao zbog te gluposti, niti je netko od ovih ostalih klubova tražio ispriku

Vrč ide na vodu dok se ne razbije – stara je poslovica, a pokazuje se vrlo primjerenom trenutnoj situaciji koja vlada u hrvatskom nogometu. Dvije su stvari koje su se (ne)zgodno poklopile. Jedna je aktualna katastrofa našeg artificijelno “najtrofejnijeg” kluba Dinama, a druga su hapšenja koja se ovih dana odvijaju, a u kojima su akteri ljudi vrlo visoko pozicionirani u Hrvatskom nogometnom savezu i Sudačkoj organizaciji. To će reći da ništa ne štima i da je jedini segment svega toga koji još nečemu sliči i kojeg se ne treba sramiti naša reprezentacija, s obzirom da nam je nacionalna liga dno dna i na rubu regularnosti. Ali, ajmo mi po redu.
NESLAVAN ZAVRŠETAK JEDNE ILUZIJE
Eto stiglo je vrijeme da se rastanemo od jednog od najzabavnijih televizijskih serijala ove jeseni. Ne nije riječ o dramskoj seriji ili sapunici, nego o humorističnoj tj. o Dinamovom učešću u Ligi prvaka. Modri su se dečki cijele jeseni zbilja svojski trudili da nas zabave i u tome su uspjeli. Ne, nisam zloban, samo sam iskren. Nakon svega što su pokazali, nakon šest uzastopnih poraza, nakon što su postigli samo 3 gola, a primili 22, shvatio sam da oni to sve rade da nas zabave. Jer, kako drukčije objasniti ono slavljenje protivnika i poraza nakon prve utakmice, stalno najavljivanje golova i pobjeda iako su igrali sve gore, besramno ulizivanje Realu i njegovom treneru i slavljenje postignutog gola nakon što su ih primili šest za redom? Da i ne spominjemo upravo nevjerojatno upornog Jurčića koji je iz blamaže u blamažu ponavljao istu priču o stjecanju iskustva…
Prošle smo srijede gledali zadnji i najgori poraz (1:7) od Lyona i poslušali još bisera od strane trenera, igrača i komentatora. Saznajemo da su “umorni od duge sezone” (koja traje evo već cijela dva mjeseca), da je skupina bila teška (a da su bili u onoj s Manchesterom, Napolijem i Bayernom? Onda ne bi imali gol razliku minus 19 nego minus 190), da su “ostavili srce na terenu” (a da nisu? Koliko bi tek onda golova primili?), da je nakon crvenog kartona uobičajeno primiti 7 golova, i kao najveći biser – da je rezultat u stvari neodlučen, jer je prvo poluvrijeme bolje igrao Dinamo, a drugo Lyon, a to onda nije 1:7 nego 1:1. Na kraju smo od spikera čuli da nije bilo ugodno na Maksimiru jer da su se “smrzli na -6.” Da, razlika golova je zbilja -6.
CRNA KOMEDIJA ILI RASPAD SISTEMA
Sve ovo navedeno prosječnog Hrvata ne bi trebalo previše zanimati, ali toliko je pozornosti tome posvećeno u svim medijima da čovjek ne može, a da ne primjeti koliki je to cirkus. Beskrajna natezanja i svađe, incidenti i afere, vrhovništvo koje izgleda kao da se Monty Pythonovci sprdače i ironiziraju, a koje se ne da smijeniti i što je možda najvažnije, katastrofalna posjećenost na svim stadionima rezultirali su nečim što se slobodno može nazvati raspadom sistema. Ono što dodatno iritira je dio medija koji blagonaklono gleda na cijeli taj cirkus i nastoji prikriti sve veće rupe u koje će se neminovno upasti prije ili kasnije. I iako se klubovi sa juga s pravom stalno bune da su u nepovoljnoj situaciji, da svi pogoduju jednom jedinom klubu, ništa se ne mjenja i, što je najgore, nitko se ne mjenja. Nitko da bi dao ostavku, a sve se prikriva uspjesima reprezentacije i velikog Slavena Bilića, jedine naše utjehe.
Od ove godine, prekinulo se i s prijenosima utakmica domaćeg prvenstva. Vijest je to koja je zavila u crno sve one koji su drhtali pred malim ekranima, strepeći kako će završiti još jedna namještena utakmica u kojoj se igrači vuku kao štićenici staračkog doma koji idu na šetnju u sparno, ljetno popodne. Više nećemo moći gledati prazne tribine, niti slušati sablasnu tišinu, tek ponekad prekinutu ponekim udarcem po lopti i pijanim urlikom rijetkih pojedinaca koji se takvoj atmosferi vesele.
NEUNIŠTIVI ČOVJEK ZA SVA VREMENA
Osoba koju se već dulje vrijeme najviše proziva nije od ovih koji su namještali utakmice (afera “Offside”), nisu ni ovi suci, nego uvijek i najviše predsjednik Nogometnog saveza Vlatko Marković. Čovjek koji se svima smije u lice, ne odgovara na novinarska pitanja, ali i čovjek koji se najviše kompromitirao od svih, kada je prije desetak godina izjavio da je u redu da Dinamo bude prvak jer je on “najkatoličkiji” klub u zemlji. Ova nevjerojatna nebuloza, što je najzanimljivije, nije povukla za sobom nikakve posljedice, niti se ispričao zbog te gluposti, niti je netko od ovih ostalih (koji su po toj logici “komunjarski” ili “najpravoslavniji”) klubova tražio ispriku.
A da ja sada napišem kako je jedan moj prijatelj upravo opljačkao banku, ali da je on najveći katolik kojega poznajem i da nema veze što krade jer je on katolik? Vjerujem da se ne bi ugodno proveo. Zato ovim putem podsjećam našu crkvu da bi mogli i oni tužiti Markovića zbog blasfemije, ismijavanja i vrijeđanja vjerskih osjećaja građana.
NACIONALNE PRIČE
Postavlja se pitanje. Smije li se status jednog kluba poistovjećivati s nacionalnim osjećajima, tj. smije li nekome biti svjedno kako će npr. Dinamo proći u Europi i je li onaj kojem je svejedno neprijatelj države, domovine i tekovina revolucije. Zašto bi bila stvar uzvišenih osjećaja hoće li Mamić ove sezone prodati toliko i toliko igrača za toliko i toliko novaca? Ja osobno ne smatram da (ne)uspjesi Dinama u Europi imaju veze s Hrvatskom reprezentacijom. Dinamovi me igrači (oni koji su Hrvati naravno) zanimaju isključivo i jedino dok igraju za reprezentaciju. Jednako vjerojatno i prosječan Španjolac ima mišljenje o Barceloni (koja je pokupovala pola Europe i svijeta) u odnosu na Španjolsku reprezentaciju.
Jako često slušamo onu notornu laž i glupost da je Dinamo jednom davno osvojio kup UEFA, pri čemu se svakog koji to osporava naziva jalnuškim diletantnom jer je u to vrijeme ’60-tih, kada su titule uz Hajduk i Zvezdu osvajali i Sarajevo i Željo (svi osim Dinama), svatko tko je navijao za Dinamo bio “veliki Hrvat i borac za slobodnu Hrvatsku”. Jedan je nogometni djelatnik napade na sebe i svoj klub nazivao napadima na slobodnu Hrvatsku i još gore “na one koji su goloruki napadali na tenkove”. Što bi naš narod rekao – što je maša, maša je.
POLITIČKE PRIČE
Zanimljivo je koliko je politika umješana u sport, konkretno nogomet, što doduše nije slučaj samo s našim stadionima. Ustvari, kada govorimo politika, mislim da se radi ipak o vrlo širokom pojmu i da bi se u ovom slučaju više radilo o ksenofobiji, a manje o rasizmu. Ima jedna stara pjesma grupe “Parafi” iz Rijeke (doduše, sve njihove su pjesme sada stare) koja ide otprilike: “veseli narode, čekaju vas stadioni / čekaju vas vaši snovi / navijajte sportski / tu su vaše strasti / tu su tajni izleti.” Ništa bolje od ove pjesme ne oslikava ponašanje ljudi kada se nađu na gomili i misle da su zaštićeni i da mogu što ih je volja. Navijači rado vrijeđaju igrače druge boje kože osim ako netko takav ne igra u njihovom timu, a posebno su kivni na ekipe iz neke druge pokrajine, zemlje, iz drugog grada… Ustvari, ispada da su bijesni na sve i da sve mrze, a to je stvar kojom bi se manje trebali pozabaviti sociolozi i psiholozi, a daleko više svećenici, s obzirom da se naši navijači jako vole predstavljati kao veliki vjernici, a kao što svi mi katolici znamo, vjera i mržnja ne idu zajedno. Bar ne bi trebali ići.
 NEZGODNA SITUACIJA
Nogomenta godina završava uistinu neugodno. Ispada da je sve poluregularno, dio klubova nekako pliva, dio se raspada, igrači ne dobijaju plaće, štrajkaju, a nakon uhićenja ove dvojice sudaca ispada da je veliki dio svega u dosta zadnjih godina neozbiljan. Po tisku i portalima se objavljuje sve i svašta, a u komentarima čitatelja se može pročitati i to da su Marković, Mamić, Širić i Djedović svi bosanci. E to je sada kao najvažnije. Iskopalo se i to da je jedan od sudaca “pričuvni časnik HV-a”, da ima svoj bar i da mu je, pazite ovo, hobi tamburica. Saznajemo da si prije desetak godina mogao postati prvak države za nekih 2,5 milijuna njemačkih maraka (zar nisu tada već bili euri?). Problem će biti ako se sve to proširi, a onda će se uistinu imati o čemu pisati kako to najavljuju Uskokovi istražitelji. Još bi veći problem mogao biti ako ovoga nezamljenjivog konačno smijene i zamjeni ga Davor Šuker, čovjek koji je u tv nastupu o sebi govorio kao o brandu i legendi i još sve to u trećem licu. Jedina nada je da na to mjesto dođe netko iz Dalmacije, kao što nam je i selektor uostalom.
I ŠTO SADA?
Trenutačno su nam jedina utjeha Slaven Bilić i reprezentacija, čiji su rezultati sami po sebi čudo s obzirom kako nam je u savezu i u klubovima, a i navijači su nam proteklih godina priuštili nekoliko lijepih blamaža u Europi. Liga nam je u raspadu, a i da nije loša je, na utakmicama nekoliko desetaka penzionera, djece i navijačkih očajnika na tribinama, u izvješćima postaju gomila od “nešto preko tisuću” navijača, a mlada nam je reprezentacija najgora u Europi. Sve poraz do poraza. Sramotna igra, neefikasnost (tek su u četvrtoj utakmici jedva postigli jedan gol) i sav ostali jad. Ali na televiziji to nitko ne komentira i ne traži smjenu njihovog trenera, kao da to nije budućnost našeg nogometa. Zato, ostavite Bilića na miru neka se priprema za Euro, a smijenite sve ostale koji misle da su nezamjenjivi, na čelu s predsjednikom Nogometnog saveza! Ovako jednostavno više ne može. Došlo je doba da se rastanemo.

Zločin i kazna

Marković je čovjek koji otvoreno govori da će otići onda kada to on bude htio, kao da je cijeli nogometni savez njegova prčija i uopće se i ne trudi to objasniti. Čak i sada, kada su njegovi bliski suradnici ili uhapšeni, ili pod sumnjom, on se ne uzrujava i gura dalje po svome. A ako niste znali, taj isti Vlatko Marković je odrapljen s 10.000 eura po džepu. U prvo vrijeme nisam ni shvatio zašto, jer je toliko toga zbog čega se nogometni “funkcioner” danas može kazniti, da je izbor zbilja širok. A on je kažnjen jer je nešto vrijeđao homoseksualne nogometaše ili tako nekako. Nisam baš razumio, ali onda sam se sjetio na koji način taj čovjek razgovara sa predstavnicima medija. Toliko bahatosti, arogancije, samodopadnosti i da ne nabrajam dalje, rijetko se može susresti na jednom mjestu. Problem je samo u tome što dotičnog gospodina nije kaznio hrvatski sud nego UEFA, a to samo po sebi govori jako puno.