Kako sam skoro istukao pola susjedstva

Kada gledam ove bljuvotine, onda u glavi zamišljam naše vrle gledateljice koje to gutaju i brišu suzu u kutu oka i sjetno uzdišu slušajući nadriglu mrcinu od svog muža koji pokraj njih polupijan hrče, čuju šum vode iz kupaonice gdje se licka njihova kći vječna studentica koja nikada neće diplomirati i naći posao, a pomisle i na sina koji sa sebi sličnima gluvari u kvartovskom kafiću, nakon što je ono malo novaca koje je od njih izvukao spiskao u susjednoj kladionici Kada konačno srede glavnog negativca i onesposobe ga bar privremeno, onda nastavljaju dalje ne provjerivši je li ovaj mrtav, a još manje obraćajući pažnju na to ima li kod sebe kakvo oružje. On se naravno nakon par minuta budi, diže se na noge i opet ga treba upucati ili odalamiti daskom po glavi da bi ga se smirilo

Moram nešto priznati. Stalno pišem protiv američkih limunada, a vodeći digestiv – film “Jednog lijepog dana” nisam nikada ni pogledao, iako su nam ga do sada servirali bar desetak puta. Držim se naime liječničkih uputa o izbjegavanju stresa i nerviranja, ali prošlog su nas tjedna na HRT2 sasvim lijepo iznenadili s još jednom reprizom ovog uratka. Doduše, bilo je i vrijeme. Pa nismo ga imali prilike gledati bar dva mjeseca. Da se ne misli da sam poludio i da ću cijeli članak pisati o jednom, jedinom filmu odmah ću vam reći što smjeram. “My aim is true” nazvao je Elvis Costello svoj prvi album, a po naški bi to bilo otprilike “moja je namjera poštena”.
Govoreći o ovom tipičnom “predstavniku žanra”, sadistički ću secirati sam žanr kao takav. Gledao sam samo prvih pet i zadnjih deset minuta jer bi me sve preko toga odvelo direktno u umobolnicu, ali i to je bilo dostatno za shvatiti da se radi o strašnoj ljigavštini, bljutavoj limunadi kakve oni nazivaju “romantična komedija”. Što je tu komično, a što romantnično nikako mi nije jasno. A vi, kada u tv-vodiču vidite da se radi o nečem takvom, radije uzmite neku knjigu ili se poigrajte djecom (naravno ako ih niste već toliko zapustili da su im nosovi već srasli sa ekranima, a ruke sa joystickom).
STERILNA ČISTOĆA
Estetika je jako važna. Sve je tu prekrasno. Glavni su glumci vrlo lijepi, lijepi da ljepši ne mogu biti. George Clooney je poznati zavodnik za kojim žene luduju, a o Michelle Pfeiffer ne treba ni govoriti. A tek njihova zlatna dječica… Mali Sammy je pravi anđeo, onako ljepuškast i s onom kosicom, a mala Maggie je vjerojatno najljepše dijete na svijetu uključujući i zajednicu općina Jupiter i Sirius. Pazite samo ta imena… Sammy i Maggie. Dražesno! Oni su naravno i iznimno dobri i poslušni. Malo se zezaju, ali onako dječje, naivno, dok roditelji rade to isto, kao fol ne podnose se, a stvoreni su jedno za drugo. Oni su svi toliko sterilno čisti da čovjek uistinu pomisli kako sigurno ne vrše ni veliku ni malu nuždu, ne puštaju vjetrove, ne znoje se, a o podrigivanju da i ne govorim. Kao što ne razumijem ljude koji gledaju SF horore s nekim duhovima, vragovima i aždajama, tako mi nisu jasni oni koji mogu vjerovati u ovo savršenstvo. Tako nešto na svijetu ne postoji. Ne može biti nešto tako idealno. To više pripada žanru fantastike.
LJIGAVA MUZIKA
Uz ovakve filmove obvezno ide i pripadajući cd s pjesmama, a one su posebna priča. Produkcijski savršene, sporog, opuštajućeg ritma, sa sugestivnim vokalom koji melje takve gluposti da uvijek budem sretan što sam tako loš u engleskom jeziku pa pola ne razumijem. Ali razumijem, nesretnik, dovoljno da mi bude neugodno pa moram utišavati ton. S druge strane te se stvari odlično prodaju. Ljigave baladetine postaju evergreeni i odlična su reklama svojim filmovima. Sjetite se samo “Bodyguarda”, “Oficira i džentlmena” (ta je posebno odvratna) ili “Titanika” i pjesama koje ih prate, a koje kasnije postanu neizostavan dio repertoara na raznim pjevačkim talent showovima gdje ih, zanesenih, odsutnih pogleda, izvode nadobudne djevojčice koje misle da znaju pjevati.
ODNOSI LIKOVA
Kao što smo rekli, u ovakvim se filmovima unaprijed zna da će sve završiti sretno, općim zagrljajem i masovnim orgaz…(pardon). Ako i nemamo dječurlije, ovi odrasli su dovoljno ozbiljni, ali i djetinjasti da ispune tu prazninu. Kao što sam rekao. Svi oni nešto bi pa ne bi, bili bi skupa, ali nisu u to sigurni, vole se pa ne vole… Ustvari, većina ih se u početku međusobno ne podnosi, ali do kraja filma postaju kao rod najrođeniji. Zanimljivo je da su svi likovi obrazovani i zaposleni, a na kraju filma, osim što se spoje, imaju i dovoljno sredstava za lagodan život. Sve su to neki fini poslovi gdje se lijepo zarađuje, a ostaje vremena za društveni i obiteljski život (moš´ mislit´). Baš mislim kako je Ben Stiller u “Dozvoli za Fockere” vjerojatno prvi medicinski tehničar koji se pojavljuje u ovom žanru (napomena! Radi se o odličnoj komediji, ali koja ima jednu sumnjivu nit u fabuli).
Ako je jedan lik malo siromašan (nikada se ne snimaju romantične komedije o “puno” siromašnima), onda je 100% sigurno da će bračnom vezom na kraju filma riješiti sve materijalne probleme. Ako jedan lik ima dijete, ono je u početku uvijek ogorčeno novim partnerom, šalje mu (joj) bijesne poglede, škrguće zubiman i stišće u džepu šaku osvetnicu i radi sve da im zagorča život, ali onda se malo po malo sprijatelje, vječno zavole i svi su na kraju sretni, na vjenčanju.
EMOTIVNI VRHUNAC SVAKOG OBITELJSKOG FILMA
A koji je vrhunac filma? Glavni je problem – hoće li prezaposleni otac (rjeđe majka) stići sinu na neku jako važnu školsku bejzbol utakmicu, ili će zakasniti i zbog toga u nevinoj, krhkoj (fragilnoj – vole reći naši stručnjaci dok se preseravaju pred kamerama) djetetovoj duši izazvati takav strašan stres da ono izgubi svaku duševnu ravnotežu, zamrzi roditelje i cijeli svijet oko sebe, odrekne se Boga i zdravog razuma, počne slušati narodnjake (ili tzv. “domoljubne” pjevače, ali to je isto), a kad odraste postane lopov, silovatelj ili serijski ubojica. A sve to jer je tata zakasnio na bejzbolsku utakmicu.
Ali tata, brižni tata uvijek stiže na ono najvažnije – kada sinčina divnim potezom riješi cijelu utakmicu, a njegov tim pobjedi i nosi ga na ramenima. Zanimljivo je da se nikada ne dogodi da tata stigne taman da vidi svoga jedinca kako je zabrljao, ispustio loptu, opalio palicom svoga suigrača ili polomio kome nogu. Bilo kako bilo, sve završi zagrljajima i cjelovima onih na ekranu. U ovome filmu je sve manje više isto, osim što se začudo ne radi o bejzbolu nego o nogometu, ali to je jedina razlika. Sve je ostalo onako kako sam vam naveo.
MOJE FANTAZIJE
A kada gledam ove bljuvotine, onda u glavi zamišljam naše vrle gledateljice koje to gutaju i brišu suzu u kutu oka i sjetno uzdišu slušajući nadriglu mrcinu od svog muža koji pokraj njih polupijan hrče, čuju šum vode iz kupaonice gdje se licka njihova kći vječna studentica koja nikada neće diplomirati i naći posao, a pomisle i na sina koji sa sebi sličnima gluvari u kvartovskom kafiću, nakon što je ono malo novaca koje je od njih izvukao spiskao u susjednoj kladionici. I još nešto zamišljam… Kako idem po kućama sa veeelikim maljem i razbijam ljudima televizore, a i njih malo čvrknem po glavi da ih opametim. U stvari, krivo činim. To im je jedino što u životu imaju pa neka se tješe, a ako ih ovako nešto može utješiti, onda su zbilja jednostavnog mentalnog sklopa.
KAKO TO IZGLEDA NA FILMU
Na filmu je sve, kako to kaže stara pjesma legendarnog zadarskog banda “Atlantski poremećaj”, “uzbudljivo i krasno / na filmu nikada nije kasno”, a osobito, dodao bih ja, kada je film akcijski i ima puno jurnjave. Jurnjave, naravno, u automobilima. To kakva logika vlada u akcijskim filmovima kada je u pitanju jurnjava automobilima nema veze sa zdravim razumom, a problem je kada naši lokalni delikventi misle da su na filmu i da mogu divljati po naseljenom mjestu kao oni junaci sa ekrana. Pa bude gaženja pješaka, pa malo nerviranja, pa mora tatica okretati telefone i potezati veze… I tko je onda kriv? Nije kriv kućni odgoj i bahatluk. Ne, krivi su junaci akcijskih filmova koji nas svojim primjerom krivo uče da je sve moguće kao i na filmu. Ali osim divlje vožnje (o kojoj ćete uskoro dobiti poseban članak) u akcijskim filmovima ima još puno toga veselog i nelogičnog o čemu možemo popričati, pa krenimo polako.
TEŠKO DJETINSTVO AKCIJSKIH JUNAKA
Upravo je zanimljivo u koliko se akcijskih filmova već u samom početku radnja vraća u vrijeme djetinstva glavnih likova. Svaki drugi borilački film počinje u vremenu kada je glavni junak imao desetak godina i prisustvovao okrutnom ubojstvu svojih roditelja ili bar starijeg brata. To naravno kod njega ostavi duboke traume i on u 2-3 filmske minute odraste (za vrijeme odrastanja savlada sve potrebne borilačke vještine), postaje stasiti momak kojem je jedini cilj osvetiti se za učinjene zločine, a oni nitkovi su se u međuvremenu obogatili i postali ugledni građani (Zvuči poznato? Ha, ha, ha!). On ih naravno pronađe i krvavo se osveti za sve nepravde i film završava sretno sa samo nekoliko stotina mrtvih.
OZBILJNE I NEOZBILJNE TUČNJAVE
Još od vremena Buda Spencera i Terence Hilla, filmske su tučnjave popularne, jako smiješne i vesele, a stvarno povrijeđenih je malo pa i ništa. Lete šake na sve strane, lupa glava u glavu, noga u međunožje, ali svi se opet ustaju i žive kao da ništa nije bilo, kao da su samo malo prilegli poslije obilna ručka. Tako je i u istočnjačkim filmovima gdje su svi majstori karatea, a predvodnik ovoga žanra je sveprisutni “čovjek s milijun snimljenih filmova”, Jackie Chan. U ovakvim filmovima, s ovim glumcima, osim batina padaju i šale i pošalice, dobrom se udarcu uvijek ima što šaljivo nadodati i svi se veselo smijemo. U ozbiljnijim filmovima tučnjave traju puno kraće i možemo zaključiti da je ozbiljnost filma obrnuto proporcionalna duljini takvih scena. To pak ne važi za čuveni “Kill Bill” u kojem lijepa Uma Thurman što mačem, što golim rukama, poubija pola Japana i dobar dio Amerike, zato što je cijeli taj film, od početka do kraja, jedno veliko ubijanje.
FILMSKE BATINE
Ipak, nešto je zajedničko i ozbiljnim i neozbiljnim tučnjavama. Jako se lako pada u nesvijest. Protivnika se onesposobi već nakon jednog udarca šakom po tjemenu, ili još bolje drškom pištolja po hrptu (ne znam u koji mu tu živčani splet udari, ali ljudi padaju ko snoplje). Gledajući s medicinskog gledišta to je malo čudno, jer bi to značilo da svaki udarac rezultira potresom mozga, a potres mozga nije baš bezazlena stvar. Kao nuspojava se javljaju smetenost, dezorijentiranost, glavobolje i sl., ali na filmu to nije slučaj. Čim se naš junak probudi iz nesvjesti, on zgrabi prvo oružje koje mu se nađe pri ruci, skače na noge lagane i kreće dalje u akciju, što pješice, što autom. I koja je pouka? Možete se mlatiti i padati u nesvijest koliko god želite, jer sve je to bezopasno i nema posljedica pa ne treba ni čuditi kada se maloljetnici poslije pred sucem čude kako je to ovaj momak kojeg su samo malo iscipelarili pred diskom, završio na traumi.
PRVI APSURD – NAJAVA SIRENAMA
Jedna stvar mi je u akcionim filmovima uvijek išla na živce (osim činjenice da nitko u filmovima ne zaključava svoje vozilo pa makar ga parkirao u centru Harlema) i mislio sam – jesam li to ja glup, ili onaj koji je to snimao? Stvar je uvijek ista. Neki kriminalci, ubojice, teroristi ili slični ugledni ljudi, rade nešto zločesto (a što bi takvi mogli dobro raditi?), a policija zna gdje su, dobila je dojavu i žele ih uhvatiti s rukama duboko u vreći. Sjedaju u petnaestak vozila i kreću. I što je sada važno? Važno je iznenaditi negativce i uhvatiti ih na dijelu. A kako oni to rade? Tako da svih 150 vozila uključi i sirene i rotirke, stvore nesnosnu buku i na taj način sat vremena ranije najave svoj dolazak, da se ovi negativci mogu polako spakirati i laganim korakom napustiti mjesto zločina.
DRUGI APSURD – NEGATIVAC SE UVIJEK DIŽE
Druga glupost koja je redovita u svim filmovima, od onih najeftinijih akcija pa sve do najskupljih produkcija, je ignoriranje pravila da se “negativac uvijek diže”. O čemu se radi? Kada pri kraju filma oni dobri likovi krenu u završnu akciju ili osvetu, onda se redovito zbiva slijedeće. Kada konačno srede glavnog negativca i onesposobe ga bar privremeno, onda nastavljaju dalje ne provjerivši je li ovaj mrtav, a još manje obraćajući pažnju na to ima li kod sebe kakvo oružje. On se naravno nakon par minuta budi, diže se na noge i opet ga treba upucati ili odalamiti daskom po glavi da bi ga se smirilo. I tako nekoliko puta. To je osobito čest slučaj ako se radi o filmovima s elementima horora gdje je zločinac posebno nasilan, krvoločan i opasan. I kada ga nakon dva sata konačno obore, umjesto da za svaki slučaj u nj’ isprazne cijeli saržer i pređu preko njega parnim valjkom, oni se nešto grle i raduju, misle da je gotovo, dok im se on iza leđa osovljava na noge i opet ih “guna unaokolo s nožinom u ruci” i pokušava ih srediti. Zato, zapamtite zlatno pravilo. Negativac se uvijek diže iz mrtvih. Ne okrećite mu leđa dok niste sigurni da ste ga zatukli do kraja.
ZAKLJUČAK
I što na kraju možemo zaključiti? Lijepo se uživiti u filmsku radnju, pratiti razne vratolomije, ali u svemu treba imati mjeru. Ako netko padne sa stotog kata na jureći vlak, prebaci se brzim skokom od pet metara na kamion iz suprotnog pravca pa dok prelazi preko mosta skoči u rijeku, rijeka se pretvori u vodopad veličine Nijagare koji on jednostavno preleti, a još ako cijelo to vrijeme na njega pucaju iz svih postojećih dugih i kratkih cijevi i ne pogađaju ga, a ako vi u tome uživate, onda se ipak morate zabrinuti za sebe. A takvih je filmova toliko da se zbilja postavlja pitanje što te tv-kuće (osobito privatne) misle o nama. Jer, filmovi u kojima Steven Seagal, Michael Dudikoff, Jackie Chan, Jean Claude Van Damme i ostala akcijska bratija koju svakodnevno gledamo kako dijeli pravdu, ipak spadaju u treću ligu i čovjek s elementarnom kulturom i inteligencijom ne bi ih trebao gledati više od jednom tjedno. A oni nam ih serviraju svaku večer.