Bez profesora Vrbančića ne bi bilo nekoliko generacija violinista

Bez znanja, pomoći, brige i entuzijazma profesora Vrbančića ne samo ja, već nekoliko generacija profesionalnih violinista u Hrvatskoj ne bi postojalo. Činjenica da se svi mi koji dugo živimo i radimo u inozemstvu rado pozivamo na profesora Vrbančića, najbolji je dokaz njegovog pedagoškog uspjeha
U ponedjeljak 18. veljače u Svečanoj dvorani Sveučilišta u 20 sati Zadarski komorni orkestar priređuje treći od sveukupno pet ovosezonskih koncerata. Koncert prigodno nazvan Večer Zadrana donosi dvije solistice – profesoricu violončela u GŠ B. Bersa Lidiju Ledinić i violinisticu Tatjanu Goldberg. U povodu koncerta razgovarali smo s Tatjanom Goldberg koje se starija i iskusnija zadarska publika sjeća kao Tatjane Grubić – violinistice koja je još osamdesetih nastupala na Glazbenim večerima u Sv. Donatu, jedne od najistaknutijih učenica iz klase legendarnog profesora Petra Vrbančića i prve hrvatske učenice violine koja je upisala moskovski konzervatorij Čajkovski.
Sedam godina u Brazilu
Nakon koliko godina ponovno nastupate u Zadru?
– Nakon dugo vremena jer već godinama živim u inozemstvu. Sedam godina sam živjela u Brazilu, točnije u Rio de Janeiro-u, a sad sam već trinaest godina u Londonu.
Za one koji nisu pratili Vaš rad tijekom osamdesetih godina, možete li podsjetiti na dio glazbene karijere vezan uz Zadar?
– U Zadru sam završila gimnaziju i glazbenu školu. Kao mlada violinistica nastupala sam na Glazbenim večerima u Sv. Donatu. Ugodno sam se iznenadila kada sam u zadarskoj Glazbenoj školi vidjela crno-bijelu fotografiju s koncerta na kojem sam svirala solo sa Zadarskim komornim orkestrom.
U Zadru ste stasali uz prof. Petra Vrbančića. Koliko je glazbena podloga koju ste dobili ovdje bila značajna za Vaš daljnji profesionalni razvoj?
– Odgovor je veoma jednostavan. Bez znanja, pomoći, brige i entuzijazma profesora Vrbančića ne samo ja, već nekoliko generacija profesionalnih violinista u Hrvatskoj ne bi postojalo. Kvalitetno školovanje koje sam dobila u Glazbenoj školi B. Bersa u Zadru mi je omogućilo da položim prijemni ispit u Moskvi i diplomiram kao prva violinistica u povijesti Hrvatske na konzervatoriju Čajkovski. Činjenica da se svi mi koji dugo živimo i radimo u inozemstvu rado pozivamo na profesora Vrbančića, najbolji je dokaz njegovog pedagoškog uspjeha.
Poveznica s GŠ B. Bersa
Put Vas je nakon Hrvatske odveo na više mjesta diljem svijeta. Gdje ste se još školovali i potom radili i svirali?
– Godine 1992. profesor Yfrah Neaman pozvao me na Guildhall School of Music and Drama, ali poziv nisam prihvatila jer samo otišla u Bosnu spasiti svoju obitelj koju sam na kraju tragično izgubila. Nakon toga sam otišla u Rio de Janeiro i tamo živjela i radila do 1994. Tamo sam svirala u raznim ansamblima i orkestrima te snimala za televizijsku postaju O Globo. Svirala sam i diljem Europe, a u nju sam se vratila 2000. kada sam se udala za Britanca, violinista Nigela Goldberga. U Londonu sam prvi put svirala 2001. i izvela Bruchov violinski koncert. Kroz posljednjih deset godina osim sviranja u BBC orkestru i brojnim drugima, bavim se pedagoškim radom. Tako od 2012. godine radim i u školi Purcell za osobito nadarenu djecu. Također, povezala sam London Youth Music Center s Glazbenom školom Blagoje Bersa u Zadru. Prošle godine u lipnju učenici obiju škola svirali su zajedno na koncertu u Svečanoj dvorani Sveučilišta.
Nedavno sam dobila i nagradu Mercer’s za 2012.-13. godinu i to za izvedbu Koncerta u d -molu Henria Wienavskog.
Što uz Zadarski komorni orkestar priređujete publici na koncertu 18. veljače u Svečanoj dvorani Sveučilišta?
– Odlučili smo da sviram poznatu virtuoznu skladbu “Ciganski napjevi” koju je skladao španjolski violinist Pablo de Sarasate početkom dvadesetog stoljeća i koja je postala jedna od omiljenih skladbi za solo violinu i orkestar.

 POMOĆ SIROTIŠTU  U INDIJI

Čime se danas bavite?
– Pored muzike ja volim pisati i vječna sam studentica. Godine 2008. magistrirala sam ruski jezik i kulturu na Queen Mary University. Sad sam na trećoj godini doktorata iz muzikologije na City University u Londonu i bavim se reevaluacijom ženskih violinistica i njihovih umjetničkih dosega. Preostalo vrijeme koristim za putovanja i jedno od mjesta gdje sam svake godine je Indija. Od 2009. aktivno pomažem sirotištu u Indiji sa 26 djevojčica i šest dječaka od tri do dvanaest godina i zahvaljujući dobrovoljnim prilozima koje smo sakupili svirajući koncerte djeci je omogućeno ne samo da prežive već da se i školuju.