Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Zadrom je kuga harala dvadeset i pet puta!

Autor: Ivan Stagličić

15.03.2009. 23:00
Zadrom je kuga harala dvadeset i pet puta!


U to doba kuga je bila u Zadru opasnost jednaka nadirućim Turcima. Stradalo je od nje četiri tisuće ljudi što je bilo više od polovice gradskoga stanovništva. 1500. godine u strahu od bolesti većina preživjelih je pobjegla na otoke, pa je grad i stoga opustio
Nedavno se svjetskim agencijama, a potom i medijima proširila vijest o posebnoj epidemiji od koje stradavaju borci Al Qaide u Alžiru. Naime, najrpije britanski, a potom i drugi novinari, objavili su da se u kampu za obuku Al Qaidinih boraca Tizi Ouza koji je smještne 150 kilometara jugoistočno od glavnog grada Algera pojavila kuga, od koje je poginulo četrdeetak pripadnika te vojno-terorističke skupine, a ostali su se razbježali u strahu od zaraze.
Počelo u Kini
Tako je jedna od najvećih pošasti čovječanstva, svojedobno nazvana i “Crna smrt” pokazala da nije još sasvim pobijeđena. Poznato je da se da se izolirana područja opasnošću od kuge mogu još naći i na Indijskom podkontinentu, a kako je dospjela u Alžir, zasad nije poznato. Mediji pripisuju to lošim higijenskim uvjetima u Al Qaidinim kampovima za obuku.
No, kuga nikad nije bila do kraja razjašnjena kao zaraza i nije stoga čudo što su joj u prošlosti pridavana svakakva, pa i nadprirodna svojstva. Ono što su povjesničari koji prate medicinsku stranu prošlosti do sada saznali ukazuje da je ova bolest prvi puta zabilježena u Kini i to 1334. godine. Iz Kine se potom stala širiti ogromnim azijskim kopnom, da bi 1346. stigla do obala Sredozemlja, pa je počela harati po Egiptu i Siriji. Odatle je najverojatnije pomorskim putom stigla do poluotoka Krima u Crnome moru, dakle u Europu.
Na Zapad je najverojatnije stigla upravo s Krima i to brodom koji je iz Crnoga mora plovio za Siciliju. To je bilo 1357. godine, kad je u Palermo uplovio brod na kojemu je posada bila desetkovana teškom bolešću. Simptomi su bili znojenje, drhtavica, glavobolja i otekline. Bolesnici bi umirali brzo, obično kroz nekoliko dana, a kod hemiostatske inačice bolesti koja je brže prodirala u krv, čak i za nekoliko sati.
Na Siciliji su glavnu ulogu u prijenosu bolesti odgirali brodski štakori koji su zaraženi, izmiljeli na obalu i izmiješali se s lučkim štakorima te se tim putom bolest počela strelovitom brzinom širiti Italijom, a nedugo zatim je zahvatila čitavu Europu. Ipak, nikad nije u potpunosti otkriveno kako se ona zapravo širila, jer u napredovanju epidemije nije bilo nikakvih pravilnosti. Neke su pokrajine ili gradovi bili potpuno poharani, dok bi susjedne im regije ostale sasvim pošteđene, dok bi se kuga pojavila zatim stotinama kilometara dalje. Primjerice, iako je čitava Italija teško stradala od kuge, Milano je ostao skoro sasvim pošteđen, premda je kao veliki grad imao sve preduvjete za izbijanje velike epidemije.
Obredi flagelanata
Pretpostavlja se da je prva epidemija “crne smrti” koja je harala Europom u četrnaestom stoljeću odnijela dvadeset i pet milijuna života, a da je sveukupno u Europi od nje nastradalo 75 milijuna, dok se epidemije krajem osmanaestog stoljeća nisu smirile i prestale.
Epidemije su u srednjem vijeku djelovale ne samo kao medicinska katastrofa nego su uzrokovale i snažan socijalni i kulturni šok koji je imao odjeka u svim porama života. Druga polovica četrnaestog stoljeća vrijeme je kad je tradicionalni suzdržano kršćanski moral toga doba doživio znatne promjene. Kuga je mnoge podsjetila na bilijska proročanstva o kraju svijeta, a kako se nije moglo otkriti nikakav lijek protiv bolest koja je kosila i brzo i ćudljivo, mnogi su se prepustili užitcima na način koji danas teško možemo povezati s omraženim Srednjim vijekom. Istovremeno je, međutim, nastao i pokret flagelanata, skupina laika koje su bičujući se i pjevajući obilazile sela i gradova i pozivale ljude na pokajanje. Flagelanti nisu bili pod vlašću crkve i čini se da su nastali spontano. Kad bi došli u neko mjesto zauzeli bi crkvu iz koje bi istjerali župnika i držali svoje propovijedi, popraćene plesom i bičevanjem. U nekim djelovima Europe, posebice Francuskoj i Njemačkoj, pojavilo se mišljenje i da kugu uzrokuju Židovi trujući bunare, a nerijetko su takvo mišljenje podupirali i flagelanti progoneći Židove kao sluge đavolove.
S kugom je nevolja imao i čuveni Nostradamus, budući da mu je bolest odnijela prvu ženu i dvoje djece. Od tada se odlučio suprotstaviti bolesti, možda i zbog svog židovskog podrijetla te je odlazio liječiti u krajeve gdje je bilo najteže. Zabilježeno je da je on smislio i neki preparata koji je uspješno liječio bolest, a glavni su sastojak bile ruže.
Lijek od škorpiona
Drugim putom išao je zadarski liječnik, matematičar i astrolog Federico de Grisogono koji je za borbu protiv kuge proručivao ulje od škorpiona. Ono se radilo tako da bi se u brijački lavor trebalo ubaciti stotinjak škorpiona, za koje Grisogono kaže da ih se može lako pokupiti po skrovitim mjestima u kući, čime je mnogo rečeno o stanovanju u Zadru u 16. stoljeću, te ih se potom zagrijava dok ne počnu ispuštati otrov. Potom ih se zalije s uljem kojemu su dodane još neke ljekovite trave. Grisogono je bio uvjeren da je ovaj lijek protiv kuge djelotvoran.
U to doba kuga je bila u Zadru opasnost jednaka nadirućim Turcima. Stradalo je od nje četiri tisuće ljudi što je bilo više od polovice gradskoga stanovništva. 1500. godine u strahu od bolesti većina preživjelih je pobjegla na otoke pa je grad i stoga opustio. Sveukupno je kuga dvadeset i pet puta poharala Zadar.
Bijeg na otoke bio je ljudima ovoga područja često spas od najrazličitijih zala pa su se tako ponašali i kad je u pitanju bila kuga, no bolest nije poštedjela ni otoke. Narodna predaja je sačuvala uspomenu na pojavu kuge na Pašmanu, prema kojoj je bolest došla na otok preko grčkih pomoraca koji su plovili Pašmanskim kanalom i u mjestu Pašmanu se redovito opskrbljivali vodom zbog nejgovih mnogobrojnih bunara. Navodno su djevojke promatrale mladiće s broda koji su došli napuniti bačve. Jednome od njih ostao je na bunaru rubac kojega su djevojek uzele i nosile. Navodno je na tom brodu bilo kuge i rubac je bio kliconoša te je preko mladih djevojaka zahvatio čitavo selo koje je od kuge teško stradalo. O tim vremenima zapisao je tadašnji pašmanski župnik don Grgo Burić slijedeće: “Godine 1631. početak nevolje kad porazi bič gospodinov ovo misto, u vrime kad kuga poče morit u parokiji pašmanski, miseca aprila na 30. i mori od istoga vrimena do 12. šetenbra. Umori duš malih i velikih usve 466 i ne ostaše u selo neg četire kuće”.
Opustjela Vrgada
Dok je na Pašmanu kuga dosta prorjedila stanovništvo, na Vrgadi je uzrokovala skoro potpunu demografsku promjenu. Riječ je o epidemiji koja je harala 1631. – 1632. U tom naletu bolesti na Vrgadi je pomrlo više od tri četvrtine stanovnika ionako malenoga otoka, što je išlo do te mjere da je mjesno groblje postalo pretijesno. Mrtvace se počelo pokapati po udaljenijim vrtovima izvan sela, gdje su ih kasnije nalazili poljoprivrednici. Da je na Vrgadi pomor bio strahovit svjedoči činjenica da je vlasnik otoka grof Farini morao naći nove naseljenike koji bi obrađivali zemlju. Farini je od mletačkih vlasti dobio dozvolu da ne Vrgadu naseli obitelji koje su bježale iz područja Pounja i Podvrbasja u okupiranoj Bosni. Oni su bili privremeno naseljeni u benkovačkom kraju u području Podluga i Šopota, tako da i danas predaja na Vrgadi govori da su se Vrgadini na otok doselili iz Šopota. Na taj je način na Vrgadu došlo nešto više od petnaest obitelji, a nekoliko ih je Farini naselio i s drugih otoka, Molata, Murtera, Dugog Otoka, Lukorana te Pakoštana i okolice Šibenika. Od nekadašnjih obitelji prvih stanovnika Vrgade preživjelo je tek pet: Blasulović, Kapuličić, Lisičić, Mikuličić i Radovanić. Od ovih su pak, do danas preživjeli jedino Mikuličići samo pod novim prezimenom Grgin, koje je od nadimka s vremenom istisnulo osnovno prezime.
Taj udar u sedamnaesto stoljeću bio je i posljednji veći na području Dalmacije, premda se pestilenca sporadično javljala čak i u devetnaestom stoljeću, pogotovo u Splitu.
I kad se mislilo da je kuga ipak zauvijek nestala s lica planete, stigle su nam vijesti iz Alžira. Kontekst u kojoj se ovaj put pojavila, bez sumnje će ponovno ostaviti prostora za bezbrojna ideološko-vjerska i teorijsko urotnička nagađanja. Izgleda da joj je to sudbina.