Detaljni prikaz srednjovjekovne prevoditeljske prakse

Disertacija se u jednakoj mjeri bavi dijakronijskim proučavanjem engleskog jezika i dijakronijskom praksom prevođenja. Ona istražuje kojim su se standardnim tehnikama prevođenja koristili prevoditelji pri prevođenju tako značajnog teksta u okviru engleske i općenito Zapadne kulture kao što je Biblija te u kojim su situacijama i zbog kojih razloga odstupali od tih modela
Lidija Štrmelj obranila je na Sveučilištu u Zadru doktorsku disertaciju pod naslovom “Usporedba prijevoda Evanđelja po Ivanu s latinskog na staroengleski i srednjoengleski jezik”. Štrmelj je disertaciju branila pred Stručnim povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Dunja Jutronić, prof. dr. sc. Dora Maček i doc. dr. sc. Milenko Lončar. Radnja ima četiri poglavlja, uz sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku.
Kako ste došli do odabira ove teme doktorata?
– Već niz godina bavim se poviješću engleskog jezika. Kolegij s tim nazivom držim studentima treće godine dodiplomskog studija Sveučilišta u Zadru. I drugi moj kolegij na diplomskom studiju vezan je za povijest jezika i tiče se tzv. srednjoengleskog razdoblja, odnosno najvećeg ondašnjeg engleskog pisca Geoffreya Chaucera i njegovih “Canterburyjskih priča”. Stoga je sasvim prirodno bilo da za doktorsku disertaciju odaberem temu usko vezano uz dijakronijsku lingvistiku. S druge strane, iznimno me zanima i prevođenje, pa mi se činilo zgodno povezati ta dva interesa.
O čemu je, zapravo, riječ u Vašem doktorskom radu?
– Disertacija se u jednakoj mjeri bavi dijakronijskim proučavanjem engleskog jezika i dijakronijskom praksom prevođenja. Ona istražuje kojim su se standardnim tehnikama prevođenja koristili prevoditelji pri prevođenju tako značajnog teksta u okviru engleske i općenito Zapadne kulture kao što je Biblija te u kojim su situacijama i zbog kojih razloga odstupali od tih modela. S druge strane, disertacija istražuje jezične promjene koje su se dogodile između dva prijevoda, dakle u razdoblju od 350 godina, te potvrđuje hipotezu da su mnoge od njih posljedica promjena u shvaćanju i doživljaju biblijskih pojmova i ideja, a ove su odraz kulturnog konteksta u kojem su prijevodi nastajali. Ukratko, disertacija odgovara na dva osnovna pitanja: kako je nešto prevedeno i zašto je baš tako prevedeno.
Promjene u kulturi
Iako se promjene u kulturi svakako najviše odražavaju na vokabularu, istraživanje gramatičkih struktura bilo je nezaobilazno, kao površinski izraz konceptualne strukture jezika prevoditelja i njegovih suvremenika. Dapače, može se reći da je u istraživanju jednako mnogo truda posvećeno gramatici i leksiku. Tako se između ostalog s jednakom pažnjom istražuju načini prijevoda grčkih i hebrejskih/aramenskih riječi iz latinskog teksta, prijevod riječi izrazito kršćanskog sadržaja i ivanovskih simbola, kao i glagolskih oblika (s obzirom na razlike u izgrađenosti staroengleskog i srednjoengleskog glagolskog sustava), transformacija rečeničnog sklopa, prevođenje upravnog i neupravnog govora, načini tvorbe riječi i još mnogo toga. Osobito su se zanimljivima pokazali primjeri ispuštanja i dodavanja teksta u prijevodima, kada prevoditelji iz različitih razloga pristupaju slobodnoj interpretaciji, najčešće u cilju prilagođavanja teksta kulturnom modelu svog vlastitog jezika.
Koliko Vam je vremena trebalo za izradu rada i čime ste se sve služili?
– Za izradu disertacije trebalo mi je oko tri godine intenzivnog rada. Prvo je trebalo doći do starih tekstova. Što se tiče Vulgate, (biblijskog prijevoda Sv. Jeronima s originalnog grčkog na latinski s početka 5. st.), kao izvornog teksta, te Wycliffove Biblije kao srednjoengleskog prijevoda (s početka 15. st.), tu nije bilo problema. Mnogo teže je, međutim, bilo nabaviti staroengleski prijevod, tzv. Zapadnosaksonska evanđelja iz 11. st., a potom ga analizirati. Tekst, naime, nije lagan za čitanje jer u njemu nema podjele na retke kao Vulgata ili Wycliffova Bibliji. Pisan je gusto kao jedna cjelina, pa parelelna usporedba s izvorom i srednjoengleskim prijevodom zahtijeva dosta vremena. Nadalje, korišteni vokabular dobrim je dijelom tijekom vremena nestao iz upotrebe, a gramatičke strukture, također su bitno drukčije od modernog engleskog jezika. Stoga je prvo trebalo nabaviti dovoljno dobre rječnike i gramatike, naravno uz svu drugu referentnu literaturu.
Koji bi bio doprinos znanosti ovog rada?
– Doprinos znanosti je u tome što je disertacija potvrdila i nadopunila vrlo oskudne teoretske osnove, kao što je i detaljno prikazala srednjovjekovnu prevoditeljsku praksu. Prijevodi na rane europske vernakulare do danas su malo istraženi, a oni su zbog osobina biblijskog teksta najbolji pokazatelj jezične uporabe jer su sukladni s njom.
Inovacije i promjene
Disertacija ne samo da ukazuje na stanje dvaju srednjovjekovnih oblika engleskog jezika, već i na inovacije i promjene koje je zahtijevao izvorni tekst, pa je dakle prikazano jezično stanje u svom najdinamičnijem pismenom izrazu. S obzirom da se radi o biblijskom tekstu koji je po svojoj prirodi morao biti prenesen na vjeran i razumljiv način širokom krugu slušatelja, odnosno čitatelja, njegovi prijevodi svakako su odraz i govornog jezika vremena u kojem su nastali. S druge strane, vokabular, metaforika, simbolika i druga izražajna sredstva ukazuju na promjenu kulture engleskog društva u dva dotaknuta razdoblja, što ide u prilog tezi da jezik, odnosno kultura, u određenoj mjeri oblikuje misao.
Kad gledate iz ove perspektive, mislite li da ste mogli napraviti više?
– Kad nešto završite uvijek vam se čini da ste mogli dati više ili učiniti to na drugi način.
Čime se trenutačno bavite? Hoćete li se nastaviti baviti ovom tematikom?
– Svakako se namjeravam i dalje baviti poviješću jezika. Nastojat ću analizirati još neke aspekte prijevoda Evanđelja po Ivanu koji nisu uključen u ovu disertaciju, a dotaknula sam ih se u istraživanju, te bi mogli biti relevantni u proučavanju razvoja engleskog jezika. Ali tu ne završava moj interes za lingvistiku. Ima puno tema i iz sinkronijske lingvistike koje su danas aktualne i privlače me. Razmišljam i o sadržaju novih kolegija koje bih voljela držati studentima u sljedećim semestrima. Čini mi se jednako važnim baviti se istraživanjem jezika, koliko i prenositi interes za lingvistiku na studente, odnosno poticati ih na samostalni rad i kreativnost u budućnosti.

Životopis:

Lidija Štrmelj diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1983. godine engleski jezik i književnost i talijanski jezik i književnost. Na Sveučilištu u Zadru, nakon odslušanog poslijediplomskog studija, postigla je stupanj magistra znanosti obranivši 2005. godine magistarski rad pod nazivom “Metafore u Canterburyjskim pričama” pod mentorstvom prof. dr. sc. Dore Maček s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 2002. do 2005. godine sudjelovala je u znanstveno-istraživačkom projektu prof. dr. sc. Danice Škare, gdje je radila na izradi “English-Croatian Dictionary and Guide to Anglo-American Culture”. Sada radi na projektu “Artikulacija i percepcija u hrvatskom jeziku” pod vodstvom doc. dr. Malgorzate Ewe Ćavar. Kao asistent na Odjelu za anglistiku Sveučilišta u Zadru od 2001. godine prvo je predavala ‘Englesku fonetiku i fonologiju’, a sada predaje ‘Uvod u lingvistiku’, ‘Povijest engleskog jezika’, te ‘Jezik Canterburyjskih priča’.