Broj ubijenih žena govori da sustav zaštite žena od nasilja u Hrvatskoj ne funkcionira

Slika korisnika valentinam
Biljana Kašić, sa Sveučilišta u Zadru o nasilju nad ženama i Istanbulskoj konvenciji
Svjedočimo permanentnoj neznalačkoj i politikantskoj kontaminaciji javnog diskursa koji, uz natruhe mizoginije i seksizma, priječi svaki smislen, odgovoran i teorijski argumentiran razgovor o nasilju nad ženama, a napose o Istanbulskoj konvenciji, kaže sociologinja Biljana Kašić
Davor KOVAČEVIĆ
Biljana Kašić: Za nadati se je da će Hrvatska uskoro i ratificirati Konvenciju

Istanbulska konvencija ratificirana je u Hrvatskom saboru. Međutim, tu nije kraj prijeporima te građanska inicijativa "Istina o Istanbulskoj" najavljuje kako planiraju pokrenuti referendum o otkazivanju Konvencije, ukoliko ona bude usvojena. O temi Istanbulske konvencije, i brojnim dezinformacijama koje se pojavljuju u javnom prostoru o dokumentu čija je osnovna intencija stvoriti jači pravni okvir i mehanizam zaštite žena od nasilja, pitali smo prof.dr.sc. Biljanu Kašić, profesoricu s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

Koliko je velik problem nasilja nad ženama i kako se u sve to uklapa Istanbulska konvencija?

- Nasilje nad ženama u obitelji je kompleksni društveni problem i stoga nikakva olaka redukcija ili trivijalizacija u pristupu nije uputna. Nasilje je globalno i strukturno, a putem njega se zrcali čitav niz društveno institucionaliziranih, napose socijalizirajućih obrazaca koji su u poveznici s određenim sociopsihološkim kodovima, predrasudama i mitovima vezano uz nasilje i obitelj, ali i konstrukte ženskosti i muškosti. Dakako da postoje i posve određene specifičnosti vezano uz određene kulture, kao što je primjerice genitalno sakaćenje žena i djevojčica koje je dugo bivalo prisutno u dijelu arapskog ili muslimanskog svijeta. No transpovijesna spirala nasilja, kojoj je obitelj često uporište i meta, ukazuje na izvedbu patrijarhalno-autoritarne moći neovisno o kulturi ili naciji. Ono što je primjetno jest da se, uz potporu raznih institucionalnih aktera (političkih, državnih, crkvenih, medicinskih i sl.) koji imaju nakanu izvoditi nadzor nad spolnošću i seksualnošću, a napose nad obitelji, problem u posljednje vrijeme još više usložnjava, umjesto da se rješava. Valja ukazati i na komodifikaciju i spektakularizaciju nasilja općenito, što dodatno komplicira njegovo umanjenje.

Pravo na život bez nasilja

Ključno pitanje koje se tu postavlja jest: kako onemogućiti daljnju spiralu nasilja, kako dokinuti poluge koje osnažuju nasilje, kako omogućiti ženi da izađe iz kruga nasilja, kako onemogućiti nasilnička ponašanja, kako kreirati uvjete za život bez nasilja u obitelji i inače? S druge strane, kako osposobiti institucije društva da djeluju u tom pravcu? Kojim institucionalnim mehanizmima, kojim normativnim aktima, kojim sustavom obrazovanja, kojim porukama? Kroz optiku postavljenih pitanja valja čitati tekst Konvencije.

Prije nego nastavimo da razjasnimo, što je točno Istanbulska konvencija?

- Pravo na život bez nasilja temeljno je ljudsko pravo i pravo svakog ljudskog bića; ono je osobno i javno, privatno i političko, društveno i etičko. Stoga su svi instrumenti za zaštitu prava žena na život bez nasilja i sprječavanja nasilja nad ženama, međunarodni i domaći, u tom pogledu iznimno važni. U fokusu Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, donijete još 2011. godine, poznate pod nazivom Istanbulska konvencija, upravo je to što stoji u samom njezinu nazivu; dakle, sprječavanje i borba protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Konvencija je sveobuhvatni pravni instrument kojim se višerazinski obuhvaća, artikulira i pokušava razriješiti problem nasilja nad ženama. Konvencija polazi od činjenice da su žrtve nasilja u obitelji u velikoj većini slučajeva žene, a da je nasilje počinjeno u pravilu od njihovih sadašnjih ili bivših bračnih/izvanbračnih partnera. Stoga Konvencija, koristeći sintagmu 'rodno uvjetovano nasilje', želi naglasiti da je riječ o nasilju nad ženama samo zato što su žene.

Sveobuhvatni pristup problemu

Što se ratifikacijom Konvencije mijenja?

- Ukratko, njezinom ratifikacijom Republika Hrvatska obvezuje se osigurati zakonski okvir koji će učinkovito sankcionirati svako nasilje nad ženama i nasilje u obitelji. Isto tako, njome se obvezuje žrtvama nasilja osigurati besplatnu pravnu pomoć (što nije slučaj prema trenutnom zakonskom rješenju), omogućiti različite sustave podrške ženama žrtvama nasilja (u okviru centara za socijalni rad, pri sudovima, medicinskim ustanovama i sl.), poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurala osnivanje dovoljnog broja skloništa za žrtve nasilja i kriznih centara za žrtve silovanja, te niz drugih mjera.

Tu zacijelo spada implementacija novih mjera, kao što je primjerice mjera tzv. hitnog naloga za udaljavanje počinitelja nasilja iz kuće, mjere u području regulacije seksualnog nasilja, osiguranje financijske pomoći, stanovanja i pomoć u pronalaženju zaposlenja za žene žrtve nasilja i dr.

Implementacija Konvencije tražila bi od države da osigura sveobuhvatni, koordinirani, integrirani pristup problemu nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja te uspostavi tijelo koje bi bilo zaduženo za praćenje provedbe te politike.

Ukratko, ratifikacija Konvencije donosi čitav niz pozitivnih pomaka u području obiteljskog nasilja, i to u područjima kao što su prevencija, zaštita žrtava i sankcioniranje počinitelja. Posebna vrijednost Konvencije je afirmacija načela ravnopravnosti jer ona prepoznaje, kako kaže, pravna stručnjakinja profesorica Sanja Barić, društvenu podređenost žena, odnosno predstavljenost žena kao nejednako vrijednih i potčinjenih ljudskih bića. Stoga niz mjera koje predviđa, uključujući i obrazovne mjere, sadrže obavezu afirmacije ravnopravnosti i jednake vrijednosti žena.

Trend "brutalizacije nasilja"

Kakvo je trenutno stanje u Hrvatskoj po pitanju nasilja nad ženama i djecon u obitelji, ali i šire?

- Što se tiče situacije u Hrvatskoj, uz prisutan trend 'brutalizacije nasilja', što znači da je sve manje prekršajnih, a sve više kaznenih djela, nasilje nad ženama u obitelji je tijekom zadnjih nekoliko godina u svakom pogledu eskaliralo, o čemu svjedoče i nalazi instituta Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Evo jednog podatka: od 2012. do danas primijećen je trend porasta broja ubojstava, a pokazatelji govore da su u razdoblju od 2012. do 2016, godine od strane njihovih supruga ili partnera ubijene 72 žene. To zorno govori da sustav primjerene zaštite od nasilja ne funkcionira, da je broj skloništa za žene i djecu nedostatan po broju i smještajnom kapacitetu (19 skloništa djeluje na razini Hrvatske), ali isto tako da postoji čitav niz činitelja koji nametanjem tzv. tradicionalnih vrijednosti i ćudorednih poruka, kao što je podložnost mužu, ohrabruju nasilje, ženu zamrzavaju u koncept žrtve, a muškarca u koncept počinitelja/nasilnika. No posebno važnim mi se čini uzgajanje epistemološke nesvijesti te otpora da se dekonstrucijom nekih patrijarhalno uvriježenih pretpostavki o društvenim ulogama i očekivanim ponašanjima muškaraca i žena, muškosti i ženskosti, pokušaju razabrati stvarni uzroci nasilja i njegovog perpetuiranja.

Ključno pitanje u zaokretu pristupu nasilju nad ženama je promjena obrasca i motrišta. Osobno smatram da su u Hrvatskoj, kao i u cijelom svijetu taj iskorak napravile feministkinje, odnosno feminističke mreže podrške još sredinom šezdesetih godina, ne samo otvarajući skloništa za žene i djecu žrtve nasilja već utječući na novi teorijski, sociološki, filozofski, etički pristup nasilju.

Kontaminacija javnog diskursa

Iako je konvencija prije svega pravni dokument, u Hrvatskoj je njena ratifikacija izazvala veliku društvenu podijeljenost zbog različitih ideoloških svjetonazora. U tu raspravu uključili su se Crkva, političari, razne udruge i inicijative...

- Ono što posebice zabrinjava jest razina kulture javnog diskursa u Hrvatskoj koja se očituje u izjavama o Konvenciji tijekom posljednjih nekoliko mjeseci i njezine implikacije na djelovanje društvenih aktera i društvo u cjelini.

Svjedočimo permanentnoj neznalačkoj i politikantskoj kontaminaciji javnog diskursa koji, uz natruhe mizoginije i seksizma, priječi svaki smislen, odgovoran i teorijski argumentiran razgovor o nasilju nad ženama, a napose o Istanbulskoj konvenciji. S jedne strane, fokus analize je tendencioznim i neistinitim upisivanjem u sadržaj Konvencije onoga čega nema, čini se posve izmješten s merituma ovoga Dokumenta u prostor ideološko konstruiranih rasprava, nepotrebno suprostavljenih stajališta i novoizmišljenih konstrukata, kao što je onaj o tzv. rodnoj ideologiji. S druge pak strane, teorijski argumenti vezani uz suvremena znanstvena promišljanja iz epistemologije spolnosti i rodnih teorija, kao da su 'ustukli' ili se uopće ne mogu čuti u naplavini samorazumljivih, neznalačkih i predmodernih postavki i tumačenja.

Izjave Hrvatskog sociološkog društva, odnosno njegove sekcije 'Žena i društvo', grupe hrvatskih antropologinja i antropologa, centara za ženske studije iz Zagreba i Rijeke, kao i Sekcije za psihologiju seksualnosti i psihologiju roda Hrvatskog psihološkog društva doprinos su u tom pravcu premda u javnosti nisu imale zaslužujuću vrstu odjeka. Sve su upućivale na opasnost od nekorektnih interpretacija sadržaja Konvencije, a napose na neznanstvenost mnogih javnih istupa, posebice iz određenih ultra ekstremističkih, retrogradno-konzervativnih i crkvenih krugova, te olaku redukciju problematike spolnosti, odnosno rodnih teorija na neprijeporno naturalizirano shvaćanje spolova i stereotipiziranje.

U izradi Konvencije sudjelovao i Vatikan

S obzirom da je pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije političko pitanje jer zahtijeva političko očitovanje i odluku Vlade Republike Hrvatske, ali i progresivnu političku svijest o važnosti njezina usvajanja, ključno pitanje po meni je želi li Hrvatska biti dio naprednog svijeta koji želi i ovim činom pokazati da je dokidanje nasilja nad ženama neprijeporno pitanje za hrvatsku budućnost ili ćemo ostati zapreteni u agoniji neproduktivnih, bespotrebnih arhaičnih naklapanja, podjela i sporova.

Zanimljiv je i zaokret koji se dogodio u Hrvatskoj. Prvo smo potpisali Konvenciju, zatim je HDZ zbog njezine neratifikacije kritizirao SDP, potom je HDZ bio protiv, a sada su opet ipak "za". Kako to tumačite?

- Istanbulska konvencija nastala je kao rezultat višegodišnjih međunarodnih pregovora u okviru Vijeća Europe i njome su trenutno uspostavljeni najviši svjetski pravni standardi na području zaštite prava žena, posebice od nasilja u obitelji i nasilja od njima bliskih osoba. U izradi teksta Konvencije sudjelovao je i službeni Vatikan, koji isto kao i Europska unija, podržava njezinu ratifikaciju. Od 28 zemalja Europske unije Konvenciju je do danas ratificiralo njih 17, uključujući i sve naše susjedske zemlje, osim Mađarske.

Hrvatska je još 22. siječnja 2013. potpisala Istanbulsku konvenciju, a teret njezine neratifikacije snose i bivša vlada na čelu sa SDP-om, kao i sadašnja vlada. No iako je premijer Republike Hrvatske, gospodin Plenković, u više navrata obećao da će Hrvatska ratificirati Istanbulsku konvenciju, to se dosad nije dogodilo. Važno je napomenuti da se ipak dogodio zaokret u pozicioniranju samoga premijera prema ratifikaciji, te neovisno je li posrijedi političko 'prosvjetljenje' ili vanjski pritisak ili pak osluškivanje argumentacije onih koje se nasiljem najviše bave, a to su ženske i feminističke organizacije, ili razborita prosudba, ovaj čin ohrabruje. 

Rodna ideologija

I na koncu, možda najvažnije pitanje. Čini se kako je Istanbulska konvencija u Hrvatskoj postala sinonim za rodnu ideologiju pa se odjednom u javnosti počelo govoriti o uvođenju promjene spola u hrvatsko zakonodavstvo i slično, o čemu u samom tekstu Konvencije zapravo nema riječi. Što je zapravo rodna ideologija?

- 'Rodna ideologija' je neznanstveni termin, preciznije plutajući označitelj koji se u javnom diskursu u Hrvatskoj nametnuo od strane određenih ekstremno desnih i klerikalno-konzervativnih krugova kako bi s jedne strane proizveo teorijske i semantičke nesporazume oko uporabe određenih pojmova i ideološku pomutnju, a s druge strane - njime se zaplašuju, proizvode i prokazuju mogući neprijatelji. Nekad je riječ o pojmovima koje treba prognati ili 'iščistiti' iz znanstvenog diskursa i javne uporabe, kao što je primjerice pojam rod, nekad je riječ o izvrtanju značenja i pojmovlja pa se tako rodna jednakost tu i tamo imenuje rodnom ideologijom, nekad je riječ o feministkinjama i feminizmu, nekad o gej populaciji. Ono što mene napose zabrinjava nije sadržaj tog fantomskog pojma već implikacije njegove uporabe na društvene aktere i društvo u cjelini, počevši od proizvodnje poslušnosti, discipliniranja mišljenja, manipulacije i cenzure. Etiketiranje rodne ravnopravnosti, koja je temeljna sastavnica hrvatskog sustava i političkih vrijednosti na kojima se on zasniva, ovako protumačenom 'ideologijom', kako je nedavno rekla jedna od naših uglednih pravnica, dio je pokreta kojemu je za cilj osujetiti proces tranzicije hrvatskog društva u istinski egalitarno društvo.

Prijepor oko spola i roda spada u konstruirane, nametnute i posve neproduktivne rasprave. Razlikovanje spola i roda je uvriježena distinkcija koja funkcionira ne samo u normativnim narativima već više od šest desetljeća unutar različitih disciplina, poput sociologije, antropologije i psihologije i interdisciplinarnih polja spoznaje kao što su rodni studiji, na primjer. Isto tako, kao što se rod kao društveni ili kulturni konstrukt nalazi u nacionalnom i međunarodnom zakonodavstvu već više od dva desetljeća, tako se u istom nigdje ne dovodi u pitanje spol kao biološka determinanta, kao što se to želi podmetnuti. Na djelu je tradicionalna definicija spolnosti, koja ovjerava binarnost spolnosti, one muškarca i žene, i tim prije nisu jasni motivi onih koji je osporavaju.

U Hrvatskoj se vodi "ideološki rat" koji izaziva zebnju

- Mogući izostanak plebiscitarne potpore za Istanbulsku konvenciju može se tek dijelom protumačiti nedostatkom razumijevanja njezinog sadržaja i nesporazumima s tim u vezi, na što se premijer pozivao, a više toleriranjem jedne agresivne i manipulativne kampanje od strane određenih krugova, iznošenjem neistina i proizvoljnih tumačenja protiv ratifikacije; drugim riječima, jednom vrstom 'ideološkog rata' nejasnih učinaka koji ipak zazivaju zebnju, a kojemu je Istanbulska konvencija tek sredstvo.

Želim naglasiti da upravo humanost i kršćanska etika, o kojoj je bilo riječi i na nedavno održanoj tribini u Zadru pod nazivom 'Istanbulska konvencija: Reci Ne nasilju nad ženama', a o čemu su govorili i teologinja Ana Marija Raffai i filozof Marko Vučetić, zalažući se za kulturu nenasilja, korelira s afirmacijom rodne jednakosti i dostojanstvom svakog ljudskog bića, kaže sociologinja Biljana Kašić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno