Najveći sam selebriti samoj sebi

Nisam jugonostalgičarka, bar što se vremenskih prilika tiče. Jer me zadnjih dana vrijeme dotuklo. Bila sam iscrpljena, neispavana i zbog glavobolje popijenih ketonala poludrogirana. Glava mi je bila ko cocin bubanj i samo sam čekala zadnje ispiranje i centrifugu. Više nisam znala je li južina kriva ili me prepreuranjeni klimakterij ošinuo. Eh, da mi je bilo iskočiti iz kože…
Prijateljica me uzbuđena da uzbuđenija ne može biti zvala da idemo đir do Biograda pogledati selebritije. Ma taman posla, ne da mi se gledati te face i one koje trčkaraju oko njih. U takvom stanju u kakvom jesam, a u drugom sigurno nisam, najveći sam selebriti samoj sebi. I ne treba mi drugih pored sebe same. Prije bih išla pljačkati banku pod izgovorom da je južina u điru nego se gurati u maloj zagušljivoj dvorani sa šakom vonabi zvijezda. Blah, blah, blah. Od pljačke banke bar bih imala koristi, a ako me i uhvate, južina mi je olakotna okolnost.
Dobro, gdje je ovome šugavom vremenu kraj? U ovo vrijeme prošle godine već sam napravila nekoliko đireva sunčanja i hvatala bojicu u predsezoni. A jučer sam morala izvući i tek spremljene malo deblje duge rukave. I tuhinjat na kauču cijelo popodne promrzla jer me baš reful kiše smočio kad sam išla do dućana u spizu: kruh, paštetu, sir, duhan i čokoladu.
Ajme što me sve živcira, kakvo vrijeme – takvo i raspoloženje. Vidim da nisam jedina. Ja sam se iz metropole preselila jer mi nisu znali deklinirati ime. I ide mi maksimalno na živac što na svim televizijama, i na hateveju i ostalim komercijalnim uporno viču: Pitat ćemo MarE Milin ili bilo koju drugu Maru ovo ili ono. Bili smo sa MarE umjesto sam Marom. Jebate, koliko su ti novinari imali hrvatski u osnovnoj i srednjoj i kako su uopće dobili posao kad ne znaju materinji jezik?! Moje, a i svih ostalih Mara ime se deklinira doslovno ovako:
Nominativ: tko? Mare
Genitiv: koga? Mare
Dativ: komu? Mari
Akuzativ: koga? Maru
Vokativ: oj Mare
Lokativ: na kome? Mari
Instrumetal: s kim? Marom
Gledala sam i neki sinkronizirani crtani nedavno. Strašno me živcira što su svi jebivjetri, kontejnerske mačke i negativci u crtićima Dalmatinci, a gospoda pričaju sa kaj. Pa sam rekla nećaku da su to obične gluposti i da takve crtiće treba ukinuti, na što se mali rasplakao. Vrijeđa me na regionalnoj osnovi. Isto kao i kajkanje u udarnom terminu na bilo kojoj od nacionalnih televizija. A pretpostavljam da se i sam Ljudevit Gaj prevrće u grobu.
Ajme, sve me živicra… Dobila sam ponudu da dođem živjeti u susjednu metropolu. Ali ne onu čiju zemlju možeš prepišat u nekoliko sekudi, nego onu drugu. Da to starom kažem, odrekao bi me se za sekundu. Pa je bolje gristi nokte i čekati povoljniju vremensku i gospodarsku prognozu nego se zamjerati najbližoj rodbini.
Sad idem skuhat paštašutu. I samu sebe pozvati na ručak. Možda se i oraspoložim. A ako ne, drmnut ću pivo i ići leći.